Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1023/09 (S. M. i N. K.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1023/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1023/09, rješavajući apelaciju Stane Mimić i Nenada Kapora, osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stane Mimić i Nenada Kapora, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 417 od 12. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000-572 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj PS-1280/02 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stana Mimić i Nenad Kapor (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Milića podnijeli su 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 417 od 12. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 572 od 17. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-1280/02 od 19. maja 2006. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 11. augusta 2009. godine kojom su tražili da se spoje ranije podnesene apelacije AP 383/07 sa apelacijom broj AP 1023/09 pod jedinstvenim brojem AP 1023/09, da se objedini dokumentacija i jedinstveno razmatra i na osnovu priloženih dokaza donese jedinstvena odluka.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 383/07 od 3. aprila 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 18. januara 2007. godine protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 572 od 17. oktobra 2006. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak o izjavljenoj reviziji apelanata pred Vrhovnom sudom u toku.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelanti su 3. oktobra 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske-
Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalnih primanja i naknade nematerijalne štete. Odlučujući o tužbi apelanata, Osnovni sud je donio Presudu broj PS-1280/02 od 19. maja 2006. godine. Tačkom 1. dispozitiva navedene presude, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu da im isplati naknadu za rad u Upravnom odboru „Boksit“ d.d. Milići, sada „Boksit“ a.d. Milići, za period od 12. aprila do 29. augusta 2001. godine, i to svakom apelantu iznos od po 2.000, KM, sa zakonskom zateznom kamatom od nastanka obaveze pa do konačne isplate. Tačkom 2. dispozitiva presude odbijen u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena isplati na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog poniženja i maltretiranja iznos od po 20.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, a na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, shodno članu 8. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP RS), donio odluku kao u izreci presude. Osnovni sud je, prije svega, ustanovio da predmetni spor nema karakter radnog spora jer ne tretira pitanja zaštite prava po osnovu rada i radnog odnosa. Predmet spora u konkretnom pravnom slučaju je, po ocjeni Osnovnog suda, zahtjev apelanata da im tužena isplati materijalnu štetu u vidu naknade za rad u Upravnom odboru u preduzeću „Boksit" d.d. Milići za period od imenovanja 12. aprila 2001. godine do 29. augusta 2001. godine, te naknadu na ime nematerijalne štete zbog neprovođenja odluke tužene što se očituje neuvođenjem apelanata da kao imenovani članovi Upravnog odbora u „Boksit“ d.d. Milići vrše funkciju upravnog organa u ovom preduzeću. Kako je zaključio Osnovni sud, na osnovu provedenih dokaza apelanti nisu dokazali, shodno članu 126. ZPP RS, da kod tužene postoje potrebni elementi odgovornosti, prije svega da je tužena propuštanjem radnje koja joj se stavlja na teret (zbog neuvođenja apelanata kao imenovanih članova Upravnog odbora u preduzeće u koje su imenovani za članove ovog organa) počinila radnju s elementima protupravnosti. Stoga, Osnovni sud nije došao do utvrđenja da postoji uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete u ovom pravnom slučaju, te slijedom toga nema ni krivice tužene za postupanje „Boksit" d.d. Milići, koje se očituje u onemogućavanju apelanata da vrše funkciju članova Upravnog odbora u ovom preduzeću. Dalje, po mišljenju Osnovnog suda, naknadu za nematerijalnu štetu je moguće priznati samo za onu nematerijalnu štetu koju kao takvu priznaje zakon, a ne za bilo koju nematerijalnu štetu. Osnovni sud je citirao zakonske odredbe kojima je navedeno da se pod nematerijalnom štetom u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) podrazumijevaju fizička bol, psihička bol i strah, i ta šteta se vezuje po prirodi stvari za fizičko lice. Povreda dobrog poslovnog ugleda, časti, kao i povreda zbog poniženja i maltretiranja, za koje apelanti potražuju naknadu nematerijalne štete kao povredu inače pravno zaštićenog nematerijalnog dobra, sama po sebi ne može dovesti do naknade na ime nematerijalne štete zato što se posljedice te povrede ne manifestuju u jednom od pravno priznatih vidova nematerijalne štete. Kako je zaključio Osnovni sud, dosadašnja sudska praksa stoji na stanovištu da odgovornost za nematerijalnu štetu postoji samo onda kada štetni događaj prouzrokuje štetu za koju nije dovoljna samo povreda inače pravno zaštićenog nematerijalnog dobra.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 572 od 17. oktobra 2006. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je donio takvu odluku u pogledu naknade materijalne štete, a zbog neplaćanja naknade za rad u Upravnom odboru navedenog preduzeća, jer tužena nije u obavezi da isplaćuje naknade za rad u Upravnom odboru, bez obzira na činjenicu što je svojim rješenjem imenovala članove Upravnog odbora. Ovlašćenje tužene na imenovanje članova proističe iz člana 60. stav l. Zakona o državnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97) gdje je propisano da imenovanje i razrješenje Upravnog odbora u preduzećima od interesa za Republiku vrši Vlada na prijedlog resornog ministra, a članom 49. tog zakona regulisano je koja su to državna preduzeća od interesa za Republiku, dok je članom 65. stav l. propisano da članovi Upravnog odbora za svoj rad imaju pravo naknade na teret preduzeća. Po ocjeni Okružnog suda, s pravom je prvostepeni sud prihvatio prigovor tužene da tužena nema pasivnu legitimaciju, a prihvatanje takvog prigovora dovodi do odbijanja tužbenog zahtjeva, zbog čega su svi prigovori žalbe u tom dijelu neosnovani. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je Direkcija za privatizaciju republička upravna organizacija koja ima svojstvo pravnog lica prema čl. 4. i 5. Zakona o ministarstvima (,,Službeni glasnik RS" broj 3/97), da je ova Direkcija vodila postupak privatizacije, da je u preduzeću „Boksit“ d.d. Milići održana Skupština akcionara 29. augusta 2001. godine na kojoj je usvojen Statut ovog akcionarskog društva kao i druga akta, nakon čega je izabran novi Upravni odbor akcionarskog društva, i da je na toj Skupštini prisustvovao apelant Nenad Kapor kao akcionar. Kako je naveo Okružni sud, nema osnova za tvrdnju da je Vlada „zaobišla" članove legalno izabranog Upravnog odbora, jer Vlada i ne vodi postupak privatizacije, a činjenica da su u Upravnom odboru akcionarskog društva imenovana i dva apelanta govore suprotno navodima žalbe. Po ocjeni Okružnog suda, ovi navodi ne utiču na pravilan stav prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali da je tužena prouzrokovala apelantima štetu, jer naknada nematerijalne štete ne proističe samo iz činjenice da su to apelanti doživjeli kao poniženje i maltretiranje, bez dokaza da su zaista i doživjeli štetu i bez dokaza u kojem obimu je ta šteta nastupila za svakog od apelanata pojedinačno i da postoji uzročna veza između štete i radnje tužene. Kako je zaključio Okružni sud, prvostepena presuda je rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, a žalbeni navodi apelanata je ničim ne dovode u pitanje, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda potvrđena shodno članu 226. ZPP RS.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 417 od 12. februara 2009. godine, koju su apelanti primili 12. marta 2009. godine, revizija apelanata je odbijena. Kako je naveo Vrhovni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja primjenom odredaba čl. 49, 60. stav 1. i 65. Zakona o državnim preduzećima, kao i člana 154. stav 1. ZOO, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Dalje, drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda zbog toga što je žalba apelanata odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Po ocjeni Vrhovnog suda, nesporna je činjenica da je Vlada RS na osnovu odredbe člana 60. stav 1. i člana 84. Zakona o državnim preduzećima, a u vezi s članom 34. stav 3. Zakona o Vladi Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/97 i 3/98) Rješenjem broj 02/1-020-600/01 od 12. aprila 2001. godine imenovala apelante za članove upravnog odbora DD "Boksit" Milići. Vlada RS je također imala obavezu da primjenom odredbe člana 65. stav 2. Zakona o državnom preduzeću utvrdi visinu naknade koja treba biti isplaćivana imenovanim članovima Upravnog odbora, a što je i urađeno odlukom Vlade RS koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 22/96 i ona iznosi 50% najviše neto plaće radnika sa VSS zaposlenog u preduzeću u kojem je imenovan Upravni odbor koji nije na rukovodnom mjestu. Prema odredbi člana 65. stav 1. Zakona o državnom preduzeću članovi Upravnog odbora za svoj rad imaju pravo naknade na teret preduzeća. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, tužena nema utvrđenu zakonsku obavezu niti je takvu obavezu preuzela imenovanjem apelanata za članove Upravnog Odbora da isplaćuje naknadu za rad imenovanim članovima Upravnog odbora. Međutim, kod činjenice da nema zakonskog osnova da se tužena obaveže na plaćanje naknade imenovanim članovima za rad u upravnim odborima, ovaj prigovor ne utiče na zakonitost presude kojim je zahtjev apelanata u tom dijelu odbijen. Vrhovni sud je dalje naveo da su apelanti postavili i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog bola, straha, poniženja i maltretiranja koje su pretrpjeli nakon imenovanja. Kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, svoj zahtjev apelanti su utemeljili na činjenicama da im je onemogućen ulazak u prostorije preduzeća i pristup dokumentaciji koji se ispoljavao u stalnom opstruiranju njihovog rada i negativnim pisanjem u sredstvima informisanja, pa im je navodno time narušen poslovni ugled i lični integritet. Odgovornost tužene za ovu naknadu apelanti vide u njenom propuštanju da primijeni mjere i preduzme radnje kojima bi se omogućilo apelantima da uđu u prostorije preduzeća i počnu obavljati funkciju na koju su imenovani, te u nedavanju podrške u borbi protiv različitih nezakonitosti u preduzeću DD „Boksit“ Milići. Kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, tokom postupka, pa i u reviziji, apelanti su isticali da su spriječeni da uđu u prostorije preduzeća i započnu s radom jer im je rukovodstvo preduzeća onemogućilo da obavljaju funkciju u Upravnom odboru na koji su legalno imenovani. Tužena je, po ocjeni Vrhovnog suda, donošenjem rješenja o imenovanju apelanata za članove upravnog odbora preduzeća od strateškog interesa i određivanjem prava na naknadu za njihov rad ispunila svoje zakonom određene obaveze i nije preduzela nijednu radnju kojom bi onemogućila apelantima da obavljaju imenovane funkcije. Po mišljenju Vrhovnog suda, tužena nije ovlašćena da odlučuje o tome da li je osnivačka skupština DD „Boksit“ Milići od 29. augusta 2001. godine održana prema Statutu preduzeća niti da ocjenjuje da li je odluka o vlasničkoj transformaciji preduzeća u akcionarsko društvo zakonita, već isključivo sudovi. Tužena nije, kako je naveo Vrhovni sud, u sredstvima informisanja davala saopštenja kojima bi narušavala lični integritet ili dostojanstvo apelanata u vremenu u kojem su bili imenovani za članove Upravnog odbora preduzeća. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP RS reviziju odbio i pobijanu drugostepenu presudu potvrdio.
8. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su naveli da im je, kao članovima Upravnog odbora koje je imenovala Vlada RS, neformalna grupa ljudi onemogućila da rade, pri čemu su članovi tog Upravnog odbora bili izloženi stravičnom šikaniranju i diskriminaciji u lokalnoj zajednici gdje žive. Na to je upozorena tužena koja je jedina imala pravo, obavezu i mogućnost da uvede Upravni odbor u preduzeće i omogući rad legalnom Upravnom odboru koji je sama imenovala. To tužena Vlada RS, kako navode apelanti, nije učinila čime je svu odgovornost preuzela na sebe, a što se vidi iz priloženih dokumenata. Apelanti traže od Ustavnog suda ukidanje navedenih presuda Osnovnog i Okružnog suda, kao i Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07 000417 od 12. februara 2009. godine. Apelanti su posebno naveli da su sve navedene presude diskriminirajuće i da su zasnovane na kršenju ljudskih prava apelanata, uključujući i prava na imovinu kao i drugih prava nabrojanih u apelaciji. Konačno, apelanti su zahtijevali da Ustavni sud utvrdi kršenje ustavnih prava na koje se apelanti pozivaju ili da sud u meritumu donese odluku o predmetu spora, odnosno da naloži RS-u da donese pravične presude i da kazni RS dosuđivanjem tražene nematerijalne štete u iznosima koji su navedeni u apelaciji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Apelanti u suštini smatraju da im je u predmetnom parničnom postupku, okončanom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer ih tužena koja je jedina imala pravo, obavezu i mogućnost da apelante uvede u Upravni odbor u preduzeće i omogući rad legalnom Upravnom odboru koji je sama imenovala nije učinila i na taj način im, kako navode apelanti, pričinila materijalnu štetu propustom da im isplati naknadu za rad u Upravnom odboru kao i nematerijalnu štetu jer su trpjeli duševne bolove zbog toga. Međutim, redovni sudovi su, primjenom Zakona o državnim preduzećima i ZOO, utvrdili da u konkretnom slučaju ne postoje elementi odgovornosti tužene za naknadu štete. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Zabrana diskriminacije
13. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović