Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1034/09 (M. V.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1034/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. ožujka 2012. godine, u predmetu broj AP-1034/09, rješavajući apelaciju Miroslava Vidovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Vidovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001673 od 5. veljače 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1800/05 od 10. rujna 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, podnio je 6. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-07-001673 od 5. veljače 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1800/05 od 10. rujna 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr- 964/02 od 14. travnja 2004. godine obvezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati naknadu na ime neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 29.800,00 KM (u izreci presude precizirano za koji period). Istom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknade za topli obrok. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da iz rješenja o raspolaganju od 2. veljače 2001. godine tužene (u daljnjem tekstu: rješenje o raspolaganju) slijedi se apelant stavlja na raspolaganje na vrijeme od tri mjeseca počev od 31. siječnja 2001. godine i da za vrijeme raspolaganja ima pravo na naknadu plaće. U točki 4. rješenja o raspolaganju propisano da ukoliko se apelant ne rasporedi u vremenu dok je na raspolaganju, po isteku otkaznog roka (30 dana) prestaće mu radni odnos, o čemu će biti doneseno posebno rješenje, a apelant ima pravo podnijeti prigovor ministru obrane u roku od osam dana. Iz apelantovog prigovora od 19. veljače 2001. godine slijedi da apelant nije niti pismeno niti usmeno obaviješten o stavljanju na raspolaganje, nego da je za raspolaganje saznao tek kada je primio rješenje o raspolaganju. Iz rješenja kojim je odlučivano po prigovoru proizilazi da je prigovor odbijen. Općinski sud je istakao da je apelant primljen u radni odnos 24. kolovoza 1994. godine na neodređeno vrijeme, da je rješenje o raspolaganju apelant primio 15. veljače 2001. godine, te da tužena nije dostavila rješenje apelantu po prigovoru. Nadalje, da apelant nije osobno tražio radnu knjižicu, odnosno da radnu knjižicu nije preuzeo i da je kod Mirovinsko invalidskog osiguranja odjavljen sa 31. svibnjom 2001. godine, te da mu tužena nije isplatila plaću za određene mjesece u 2001. i 2002. godini, te za cijelu 2003. i 2004. godinu. Vezano za prigovor da tužbeni zahtjev nije blagovremen, Općinski sud je istakao da je neutemeljen, budući da apelantu nikada nije dostavljeno rješenje po prigovoru na rješenje o raspolaganju, niti rješenje o prestanku radnog odnosa, nego je ta rješenja tužena dostavila tek na apelantovo traženje i to 29. srpnja 2004. godine, a tužba je podnesena 30. listopada 2002. godine. Općinski sud je zaključio da je utemeljen apelantov tužbeni zahtjev, jer tužena rješenje o prestanku radnog odnosa nije donijela u smislu odredbi članka 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), nije postupila u skladu sa točkom 4. rješenja o raspolaganju, niti je apelantu pružila zakonsku mogućnost iz članka 136. istog zakona.

3. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud donio je Presudu broj Gž-1800/05 od 10. rujna 2007. godine kojom je žalbu uvažio, prvostupanjsku presudu, u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu, preinačio tako da je odbio zahtjev za naknadu plaća, dok je u dijelu u kojem je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, rješenjem o raspolaganju apelant je stavljen na raspolaganje sa 31. siječnom 2001. godine u trajanju od tri mjeseca, točkom 4. rješenja o raspolaganju propisano je da ako se apelant ne rasporedi u vrijeme dok je na raspolaganju po isteku roka od 30 dana prestaje mu radni odnos. Kako apelant nije raspoređen dok je bio na raspolaganju to mu u smislu odredaba članka 118. Zakona o radnim odnosima prestaje radni odnos, tj. apelantu je po sili zakona prestao radni odnos bez obzira što mu tužena nije dostavila rješenje, jer takvo rješenje ima deklaratorni, a ne konstitutivni karakter. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno obvezao tuženu na isplatu plaća.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-07- 001673 od 5. veljače 2009. godine kojom je reviziju djelomično uvažio, drugostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o isplati plaća od 1. siječnja 2001. godine do 1. lipnja 2001. godine, tako što je žalbu tužene na prvostupanjsku presudu u ovom dijelu odbio. U preostalom dijelu Vrhovni sud je odbio reviziju. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je pobijana presuda pravilna zato što je utvrđeno da je rješenjem o raspolaganju apelant stavljen na raspolaganje na tri mjeseca počev od 2. veljače 2001. godine, a točkom 4. rješenja o raspolaganju određeno je da ukoliko se apelant ne rasporedi u vrijeme dok je na raspolaganju, po isteku otkaznog roka od 30 dana prestaje mu radni odnos. Kako apelant nije raspoređen po isteku otkaznog roka to mu u smislu članka 118. Zakona o radnim odnosima prestaje radni odnos. Zbog navedenog nisu utemeljeni apelantovi revizioni navodi. Međutim, nije jasno zašto apelantu nije dosuđen iznos neisplaćenih plaća počev od 1. siječnja do 1. lipnja 2001. godine sa kojim datumom je apelant odjavljen kod Mirovinsko invalidskog osiguranja, a kada je vještak financijske struke utvrdio da za vrijeme dok je apelant bio na raspolaganju kao i prethodna dva mjeseca njemu nisu isplaćene plaće od po 455,00 KM. Apelant je radio prva dva mjeseca, potom bez svoje krivnje bio na raspolaganju sljedeća tri mjeseca što znači da je bio onemogućen da ostvaruje plaću, zbog čega ima pravo na naplatu traženog iznosa u prvih pet mjeseci 2001. godine.

5. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da su pogrešni zaključci Vrhovnog i Kantonalnog suda, jer je on na rješenja tužene blagovremeno izjavio prigovor, a tužena nije nikada odgovorila, a što je bila dužna u smislu članka 136. stavak 5. Zakona o radnim odnosima, da nije reguliran radno pravni status u smislu točke 4. rješenja o raspolaganju, te da tužena nije odjavila apelanta kod Mirovinsko invalidskog osiguranja sa 31. svibnjom 2001. godine, jer nije postojalo pravosnažno rješenje o prestanku radnog odnosa.

6. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) relevantne odredbe glase: Članak 114.

Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta u skladu sa odredbama članka 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje i to:

1)na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža;

[...].

Članak 118.

Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zsanuje radni odnos u poduzeću i drugoj pravnoj osobi u rokovima iz stavka 1. članka 114. ovog zakona i stavka 2. ovog članka, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu.

[...].

Članak 125.

O prestanku radnog odnosa donosi se rješenje.

Rješenje iz stavka 1. ovog članka mora se donijeti u roku od sedam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa.

[...].

Članak 136.

[...].

Rukovoditelj organa uprave i službe za upravu obvezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasanije u roku od osam dana od dana podnesenog prigovora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja pobijanih presuda jasno ukazuju da je apelant donošenjem rješenja o raspolaganju stekao status službenika na raspolaganju, tako da su se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu trebale primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima kojima su propisani uvjeti za stavljanje službenika na raspolaganje, odnosno postupak prestanka radnog odnosa ukoliko službenik za vrijeme raspolaganja ne bude raspoređen. S tim u svezi apelantu je po sili zakona prestao radni odnos bez obzira što mu tužena nije dostavila rješenje, jer takvo rješenje ima deklaratorni, a ne konstitutivni karakter. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Evropske konvencije u svezi sa pravom na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S tim u svezi, Ustavni sud navodi da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nisu garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom koja se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. garantirani su pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Međutim, apelant samo navodi, dakle uopće ne obrazlaže razloge vezane za diskriminaciju u svezi sa pravom na rad. S tim u svezi Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očito (prima faciae) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1034/09 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio