Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/09 (lija Klarić)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Prava iz radnog odnosa
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1041/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1041/09, rješavajući apelaciju Ilije Klarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Klarića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000565 od 19. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Klarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 2. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000565 od 19. februara 2009. godine.
2. Apelant je 1. aprila 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Livnu, Odjeljenje Suda u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate neisplaćenih plaća i dijelova plaća sa zateznom zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.
3. Općinski sud je Presudom broj 068-2-P-07-000094 od 14. maja 2008. godine obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 6.020,00 KM na ime neisplaćenih plaća i dijelova plaća sa zateznom zakonskom kamatom počev od 1. aprila 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.626,00 KM, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na temelju dokaza prezentiranih tokom postupka utvrdio da je apelant bio pripadnik Federalnog ministarstva odbrane, Hrvatskog vijeća obrane, 1. bojne Vojne policije, „B“ sastav, čije je zapovjedno mjesto bilo u Livnu, i da se njegova potraživanja iz tužbe temelje na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je ukazao da tužena tokom postupka nije osporila visinu apelantove plaće, niti činjenicu da je apelantu isplaćivana plaća umanjena za 20%, odnosno 40%, i da je to umanjenje ovisilo o prilivu sredstava koja su dolazila iz Republike Hrvatske. Dakle, potvrđeno je da su apelantova potraživanja utemeljena. Dalje, sud je utvrdio da je Pravilnik valjan pravni osnov za apelantova potraživanja. Na temelju Pravilnika apelantu je utvrđen i koeficijent za plaću prema dužnosti i činu u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Sud je odbio prigovor tužene da Pravilnik nije bio u skladu sa zakonom, posebno ako se uzme u obzir da je sama tužena potvrdila da se Pravilnik primjenjivao u periodu od 1998. godine do aprila 2001. godine. S obzirom na to da je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, dosuđena mu je isplata plaća i razlike plaća u skladu sa članom 130. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno članom 68. Zakona o radu. U skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu je dosuđena i zakonska zatezna kamata počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe člana 386. stav 1. ZPP.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000565 od 19. februara 2009. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za razlike plaća za period od marta 2000. godine do decembra 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom, pa je tužena obavezana apelantu isplatiti ukupan iznos od 3.440,00 KM umjesto iznosa od 6.020,00 KM, te je odluka suda o troškovima postupka snižena sa iznosa od 1.626,00 KM na iznos od 950,00 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je sud na temelju dokaza izvedenih u prvostepenom postupku izveo drugačiji zaključak nego prvostepeni sud. Naime, uvidom u spise predmeta utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio pripadnik Federalnog ministarstva odbrane, Hrvatskog vijeća obrane, 1. bojne Vojne policije, „B“ sastav. Dalje, utvrđeno je da je Sporazumom između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o financijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine, određeno da je pomoć namijenjena Federalnom ministarstvu odbrane, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, dočasnika, časnika i vojnika u Federalnom ministarstvu odbrane i Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Navedeni sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon tog datuma mogao se produžiti ovisno o prilivu sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Ukoliko dogovorena financijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta tužene, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne postoji obaveza tužene na isplatu plaća prema Pravilniku, jer pretpostavka za isplatu plaća u iznosu koji apelant traži je prethodno dostavljena financijska pomoć iz Republike Hrvatske. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim pravilnikom su ovisila o prilivu doniranih sredstava Republike Hrvatske, pa pošto su donirana sredstva izostala, to apelantu i nije isplaćivana plaća po navedenom pravilniku. Budući da je apelantu iz budžeta tužene osigurana plaća u istoj visini kao i svim drugim pripadnicima Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federacije Bosne i Hercegovine, koji se prema odredbi člana 168. navedenog zakona primjenjivao i na pripadnike Oružanih snaga, to tužena nije obavezna apelantu isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaće. Stoga je Kantonalni sud žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelant je istakao da je neisplaćivanjem navedenih dijelova plaća povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, jer su zarađene plaće njegova imovina stečena u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine. Također, apelant je istakao da je osporena presuda Kantonalnog suda diskriminirajuća, budući da su Općinski i Kantonalni sud drugim licima koja su bila u istoj situaciji kao i apelant u cijelosti usvojili tužbene zahtjeve.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu, a u vezi sa načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1995/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima, kao i odredbama privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi i koji se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.
11. Dovodeći navedeni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenom odlukom diskriminiran zbog različite sudske prakse, Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1356/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Razlozi navedeni u toj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj, pa Ustavni sud i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te člana 14. Europske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, što bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović