Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1097/09 (N. B.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravo na rad
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1097/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1097/09, rješavajući apelaciju Nedeljka Blatešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Blatešića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001603 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 981 od 9.
jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0- P-06-000682 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Blatešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića podnio je 10. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 07-001603 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 981 od 9. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-P-06- i tražio spajanje ranije podnesene apelacije AP 2547/07 s apelacijom broj AP 1097/09 pod jedinstvenim brojem AP 1097/09, te da se objedini dokumentacija i jedinstveno razmatra i na osnovu priloženih dokaza donese jedinstvena odluka.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 2547/07 od 4. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 11. septembra 2007. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 981 od 9. jula 2007. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj reviziji apelanta pred Vrhovnom sudom u toku.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda broj 033-0-P-06-000682 od 29. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje tuženog RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 6813/04 od 06. decembra 2004. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa 5. maja 2000. godine kao nezakonito. Također, istom presudom je odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da apelanta vrati na rad i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa počevši od 11. oktobra 1993. godine i da mu isplati naknadu plaće u pripadajućim iznosima počevši od 11. oktobra 1993. godine pa do dana vraćanja na rad, sa zateznom zakonskom kamatom, te da sa 11. oktobra 1993. godine podnese za apelanta prijavu osiguranja i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 11. oktobra 1993. godine do dana presuđenja. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka, uvidom u dokumentaciju spisa kao i saslušanjem stranaka, te provođenjem drugih dokaza, Općinski sud utvrdio da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je apelant bio zaposlen kod tuženog sve do 11. oktobra 1993. godine, kada mu je prestao radni odnos po Rješenju tuženog broj 1062/93 od 11. oktobra 1993. godine i da mu je uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla 2. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Općinski sud je dalje utvrdio da je tuženi tako postupio na osnovu Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju iz člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 09/34-6524/00-IV od 15. novembra 2002. godine kojim je tuženi obavezan kao poslodavac da u roku od pet dana apelantu uspostavi radno-pravni status zaposlenika počevši od 2. decembra 1999. godine. Kako je utvrdio Općinski sud, među parničnim strankama je nesporna i činjenica da je apelantu kod tuženog Rješenjem direktora tuženog broj 6813/04 od 6. decembra 2004. godine prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, jer do tada nije pozvan na posao do kada su zaposlenici mogli biti u tom statusu, kao ni činjenica da je apelantu tim rješenjem utvrđena otpremnina u iznosu od 1.225,32 KM. U konkretnom slučaju, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR FBiH) prema kojima zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ZOR-a FBiH zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a FBiH, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. U konkretnom slučaju, kako je naveo Općinski sud, apelant se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, te mu je zbog toga uspostavljen radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla rješenjem Kantonalne komisije od 15. novembra 2002. godine, počevši od 2. decembra 1999. godine. Na osnovu navedenog rješenja tuženi je također donio rješenje o uspostavljanju radno-pravnog statusa apelantu 2. decembra 1999. godine sa statusom zaposlenika na čekanju posla, uz pravo na naknadu plaće kako je to utvrđeno u stavu II rješenja. Općinski sud je dalje naveo da tuženi kao poslodavac nije u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ZOR FBiH (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), tj. do 5. maja 2000. godine pozvao apelanta na rad, tuženi mu je u skladu s članom 143. stav 4. ZOR-a FBiH donio rješenje o prestanku radnog odnosa 5. maja 2000. godine uz pravo na isplatu otpremnine. To konkretno znači da je, po mišljenju Općinskog suda, tuženi u svemu postupio prema odredbi člana
143. ZOR-a FBiH, kada je apelantu donio Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 6813/04 od 6. decembra 2004. godine, koje apelant neosnovano pobija ovom tužbom. Iz navedenih razloga, po ocjeni Općinskog suda, ne postoji nikakav zakonski osnov za poništenje navedenog rješenja i vraćanja apelanta na posao kod tuženog, a niti za isplatu naknade plaće počevši od 11. oktobra 1993. godine pa do vraćanja na rad, kao niti za traženu uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje od 11. oktobra 1993. godine do dana presuđenja, kako je to tužbom tražio apelant. Apelant je, kako je zaključio Općinski sud, imao mogućnost da se u roku od 15 dana od dana saznanja za prestanak radnog odnosa, za zaštitu svojih prava obrati najprije tuženom, pa onda nadležnom sudu shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ", br.60/89 i 42/90) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, a što apelant nije učinio.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 981 od 9. jula 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Kantonalni sud, neosnovano se žalbom pobija pravilnost zaključka prvostepenog suda da apelantu ne pripada uspostava prava iz radnog odnosa počevši od 11. oktobra 1993. godine kao i naknada izostale plaće i uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u tom periodu, jer prema odredbi ZOR-a FBiH prava iz radnog odnosa zaposlenik ostvaruje radom kod poslodavca, a apelant u ovom periodu nije bio u radnom odnosu kod tuženog, budući da mu je radni odnos prestao po Rješenju tuženog broj 1062/93 od 11. oktobra 1993. godine. Da bi apelant ostvario pravo iz radnog odnosa za period od 11. oktobra 1993. godine, kako je to zahtijevao u tužbi, bilo je potrebno najprije utvrditi da je nezakonito rješenje tuženog od 11. oktobra 1993. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa, budući da zbog prestanka radnog odnosa po tom rješenju apelant nije ni ostvarivao prava iz radnog odnosa koja su predmet iz njegove tužbe. Međutim, apelant u tužbi nije zahtijevao poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 11. oktobra 1993. godine, pa prvostepeni sud nije ni odlučivao o zakonitosti tog rješenja, budući da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Kako je zaključio Kantonalni sud, i kada bi se apelantov zahtjev iz tužbe za priznanje prava iz radnog odnosa u periodu od 11. oktobra 1993. godine pa dalje shvatio kao zahtjev za naknadu štete (uspostavom ranijeg stanja odnosno isplatom naknade u novcu) po članu 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), ni tada ne bi bilo osnova da se udovolji navedenom zahtjevu, budući da nije utvrđivana i utvrđena krivnja tuženog za ovu štetu (član 154. stav 1. ZOO), a ova krivnja bi postojala samo u slučaju da je utvrđivana i utvrđena nezakonitost rješenja tuženog od 11. oktobra 1993. godine po kojem je apelantu prestao radni odnos. Konačno, po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano se žalbom pobija prvostepena presuda i u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za poništenje rješenja tuženog od 6. decembra 2004. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa 5. maja 2000. godine. Prije svega, kako je zaključio Kantonalni sud, apelant ni u žalbi ne spori da mu je navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa dostavljeno 6. decembra 2004. godine, pa kako je tužbu kojom je tražio poništenje tog rješenja podnio 29. novembra 2006. godine, tj. nakon jedne godine, 11 mjeseci i 23 dana od dana prijema rješenja, odnosno nakon proteka prekluzivnog roka od jedne godine iz člana 103. stav 3. ZOR-a FBiH, to je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant, propuštanjem tog roka, izgubio pravo da pred sudom traži poništenje navedenog rješenja. Osim toga, po mišljenju Kantonalnog suda, sve da je apelant u roku podnio tužbu radi poništenja rješenja tuženog od 6. decembra 2004. godine o prestanku radnog odnosa, prvostepeni sud pravilno nalazi da bi takav apelantov tužbeni zahtjev bio neosnovan, jer je navedeno rješenje doneseno u skladu s članom 143. ZOR-a FBiH, budući da apelant kao zaposlenik na čekanju posla nije pozvan kod tuženog na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog Zakona, a te činjenice apelant ne spori ni u žalbi. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001603 od 24. februara 2009. godine, koju je apelant primio 14. marta 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Kako je naveo Vrhovni sud, pozivajući se na činjenice utvrđene u nižestepenim postupcima, apelantu je nesporno radni odnos prestao Rješenjem tuženog broj 1062/93 od 11. oktobra 1993. godine. Predmet apelantove tužbe nije utvrđivanje nezakonitosti rješenja od ovog datuma (11. oktobra 1993) zbog čega je prvostepeni sud pravilno odlučivao u smislu člana 2. ZPP FBiH, tj. u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. U prilog ovoj tvrdnji su, po ocjeni Vrhovnog suda, i apelantovi navodi na glavnoj raspravi od 15. maja 2007. godine kada je u završnom izlaganju istakao da predlaže usvajanje njegove tužbe kao osnovane jer je smisao člana 143. ZOR-a FBiH vraćanje na posao, a ne isplata otpremnine i prestanak radnog odnosa. Vrhovni sud je naveo da je sporno Rješenje broj 6787/04 od 2. decembra 2004 godine apelant primio 16. decembra 2004 godine i to poštom, a ne 16. novembra 2004. godine, kako je pogrešno navedeno na zapisniku sa pripremnog ročišta i predlaže da sud poništi navedeno rješenje smatrajući da je tužba blagovremena. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, nisu tačne apelantove tvrdnje u pogledu navoda da je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 11. oktobra 1993. godine s obzirom da priložena dokumentacija, apelantov vlastiti navod osobno potpisan na raspravnom zapisniku kao i apelantovi pismeni podnesci koje je lično potpisao, ukazuju da se apelantov zahtjev odnosio isključivo na poništenje predmetnog rješenja od 6. decembra 2004 godine. Stoga, kako je Vrhovni sud zaključio, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je propuštanjem roka od jedne godine apelant izgubio pravo da pred sudom traži poništenje rješenja od 6. decembra 2004 godine. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilna i primjedba nižestepenih sudova da u svakom slučaju osnov za poništenje navedenog rješenja ne stoji s obzirom da je donijeto u smislu člana 143. ZOR FBiH, jer apelant kao zaposlenik na čekanju posla, nesporno, nije bio pozvan kod tuženog na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu citiranog zakona. Vrhovni sud, konačno, nije prihvatio da su osnovane revizione tvrdnje kako je ovakvo rješenje donijeto po liniji etničke diskriminacije, s obzirom da je iz stanja spisa vidljivo da je apelantu u potpunosti omogućeno da pristupi sudu i da se očituje, a da su u ovakvoj radno-pravnoj situaciji, osim apelanta, bili mnogobrojni radnici drugih etničkih pripadnosti. Zbog svega navedenog, te zbog činjenice da nijedan od revizionih navoda nije osnovan, Vrhovni sud je na osnovu člana 248. ZPP FBiH odlučio kao u izreci navedene presude.
7. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu ličnosti i sigurnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na rad. Apelant povredu ovih prava vidi u tome što su činjenice ovog predmeta nepravilno i nepotpuno utvrđene, kao i u tome što je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Apelant navodi da je tražio poništenje rješenja iz 1993. godine, a ne rješenja iz 2004. godine. Apelant smatra da je datum prestanka radnog odnosa 6. decembra 2004. godine za njega manje bitan, kao i stalno isticanje da je zakasnio s tužbom koju je navodno trebao podnijeti u toku jedne godine. Konačno, apelant traži da se utvrdi povreda ustavnih prava koje navodi i da se usvoji njegova apelacija.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dali razloge zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se praktično apelantov tužbeni zahtjev sastojao iz dva dijela, jednog usmjerenog na poništenje rješenja tuženog od 6. decembra 2004. godine o prestanku radnog odnosa, te drugog dijela kojim je apelant tražio vraćanje na rad i uspostavi prava iz radnog odnosa uključujući uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje počevši od 11. oktobra 1993. godine. U tom kontekstu, vezano za odbijanje apelantovog zahtjeva za uspostavu prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke obrazložili činjenicom da apelant nije tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 11. oktobra 1993. godine. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud smatra da sama ta okolnost ne predstavlja povredu apelantovih ustavnih prava. Naime, imajući u vidu relevantne odredbe ZOR FBiH i ZPP, apelantov zahtjev u ovom dijelu je neosnovan zbog činjenice da je o apelantovim pravima u vezi s uspostavom radno pravnog statusa odlučeno rješenjem Kantonalne komisije kojim je tuženi obavezan da apelantu uspostavi radno pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 2. decembra 1999. godine, a protiv kojeg je apelant, ukoliko nije bio zadovoljan datumom od kojeg mu je uspostavljen radno pravni status, shodno odredbama ZOR-a i pouci o pravnom lijeku, mogao izjaviti žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a FBiH što apelant nije učinio, pa je ta Komisija, odlučujući o žalbi tuženog kao poslodavca potvrdila rješenje Kantonalne komisije. Stoga je, budući da apelant nije pobijao rješenja Kantonalne komisije niti je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio poništenje odluke Federalne komisije, pravilan zaključak redovnih sudova da je apelantov tužbeni zahtjev za vraćanja na posao kod tuženog počevši od 11. oktobra 1993. godine te ostvarivanje ostalih prava koja proizlaze iz tog statusa (naknade plaće i uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje) u ovom dijelu neosnovan. S druge strane sudovi su također utvrdili da je apelant zbog propuštanja prekluzivnog roka iz člana 103. stav 3. ZOR-a FBiH (od jedne godine) izgubio pravo da pred sudom traži poništenje rješenja od 6. decembra 2004 godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno razmotrili sve apelantove navode te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta te relevantne odredbe ZOR-a FBiH (čl. 143. i i člana 2. ZPP FBiH prema kojem u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su ovi propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na rad
12. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na rad, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantovano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad u suštini zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje, a što je već razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
13. Apelant je također naveo da mu je povrijeđeno pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na slobodu ličnosti i sigurnosti i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere koja su garantirana članom II/3.a) b), d) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5. i 9. Evropske konvencije. Međutim,Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu predmetni parnični postupak u kojem je odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, vraćanju na rad i uspostavi prava iz radnog odnosa, s povredom navedenih ustavnih prava. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija u dijelu ostali navodi neosnovana.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović