Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/09 (D. Č.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1117/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1117/09, rješavajući apelaciju Drage Čuturića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Čuturića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

000-526 od 9. februara 2002. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-P-07-000769 od 4. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Čuturić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 9. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-GŽ-08-000526 od 9. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-P-07-

000769 od 4. januara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 033-0-P-07-000769 od 4. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da mu preda u posjed traktor marke IMT-579, preciznije označen u izreci presude, ili da se tužena obaveže da mu naknadi vrijednost traktora u iznosu od 10.000,00 KM. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 480,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je bio vlasnik predmetnog traktora koji mu je oduzela Armija BiH u maju 1992. godine, ali da mu pritom Armija BiH nije izdala potvrdu o oduzimanju. Općinski sud je, također, naveo da je apelant tražio da sud primjenom odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima obaveže tuženu da mu vrati u posjed predmetni traktor. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da „vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari i da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog“. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je apelant bio vlasnik predmetnog traktora koji je kupio 14. marta 1991. godine, a što proizlazi iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između „Remontmontaža“ iz Tuzle, kao prodavca, i apelanta, kao kupca. Općinski sud je, također, istakao da apelant u toku postupka nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), svoju tvrdnju da se predmetni traktor nalazi u faktičkoj vlasti tužene, te je, s tim u vezi, zaključio da sud nije ni mogao utvrditi da je navedena činjenica dokazana u smislu odredbe člana 123. ZPP. Budući da apelant u toku postupka nije ponudio dokaze da se predmetni traktor nalazi u faktičkoj vlasti tužene, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu kojim je tražio da se tužena, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, obaveže da mu vrati u posjed predmetni traktor.

3. Općinski sud je, također, zaključio da nije osnovan ni apelantov zahtjev da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 10.000,00 KM u slučaju da mu ne može vratiti predmetni traktor. Naime, Općinski sud je naveo da je tužena u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva istakla prigovor zastare potraživanja u smislu odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je, dalje, ukazao da je odredbom navedenog člana propisano da „potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti“. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je apelant svoj zahtjev za povrat predmetnog traktora, odnosno zahtjev za naknadu štete, mogao podnijeti već u decembru 1996. godine, nakon donošenja odluke o proglašenju prestanka neposredne ratne opasnosti. Budući da se apelant 29. avgusta 2003. godine prvi put obratio tuženoj zahtjevom za povrat predmetnog traktora, odnosno da je zahtjev za naknadu štete prvi put postavio podnošenjem predmetne tužbe 4. novembra 2003. godine, Općinski sud je istakao da je osnovan prigovor zastarjelosti, te, s tim u vezi, zaključio da je, u smislu odredbe člana 371. ZOO, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zastario.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000-526 od 9. februara 2002. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM, a u ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja i razloga prvostepene presude, a koje se, prema mišljenju Kantonalnog suda, nijednom apelantovom žalbenom tvrdnjom ne dovodi u sumnju, proizlazi da apelant nije ponudio dokaze kojima bi dokazao da se predmetni traktor nalazio u faktičkoj vlasti tužene od koje je zahtijevao alternativnim tužbenim zahtjevom predaju u posjed predmetnog traktora, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je, zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja u smislu odredbe člana 371. ZOO, neosnovan i drugi dio tužbenog zahtjeva koji je bio alternativno postavljen u odnosu na tuženu, a kojim je apelant tražio da se obaveže tužena da mu nadoknadi vrijednost traktora u iznosu od 10.000,00 KM, u slučaju da ne bude u mogućnosti da mu traktor vrati u posjed. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je navedeno stanovište prvostepenog suda pravilno, te da date razloge za takvu odluku u cijelosti prihvata i taj sud.

5. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su irelevantni apelantovi žalbeni navodi kojim ističe da se iz iskaza saslušanih svjedoka moglo zaključiti da je predmetni traktor uzela u posjed Armija BiH kod koje je i bio u upotrebi za vrijeme ratnih djejstava, te da se poslije rata nalazio u krugu RO “Mašinopromet“ u Banovićima. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelant svojom tvrdnjom da se predmetni traktor poslije rata nalazio u krugu RO “Mašinopromet“ u Banovićima negirao postojanje pasivne legitimacije na strani tužene u pogledu dijela svog zahtjeva da mu tužena preda u posjed traktor po osnovu vlasničkog zahtjeva temeljenog na odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da ne stoji ni apelantova žalbena tvrdnja da je prvostepeni sud trebalo da odredi vještačenje vještaka procjenitelja na okolnosti utvrđenja vrijednosti njegovog traktora, a budući da apelant do zaključenja pripremnog ročišta nije predložio izvođenje ovog dokaza. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je navedeno iz razloga što su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i ponuditi potrebne dokaze za utvrđivanje svojih navoda (član 123. u vezi sa članom 102. ZPP).

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda o povredi ovog prava svodi se na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer se, prema apelantovim navodima, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka u prvostepenom postupku moglo zaključiti da je predmetni traktor koristila Armija BiH za svoje potrebe u toku rata. Naime, apelant je istakao da mu je u maju 1992. godine Armija BiH oduzela predmetni traktor koji je za svoje potrebe tokom rata koristila, ali da mu se, nakon završetka ratnih djejstava, gubi svaki trag. Apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nije obrazložio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon provedenog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelant nije dokazao da je osnovan njegov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog traktora, odnosno da je osnovan prigovor zastare u dijelu kojim je apelant potraživao da sud obaveže tuženu da mu naknadi vrijednost traktora. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ili da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očiglrdno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se, također, pozvao na povredu prava iz člana II/3. b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije kojim je garantirano pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Imajući u vidu da se parnični postupak za predaju traktora i naknadu štete ne može podvesti pod prava koja garantiraju navedeni članovi, proizlazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovih prava, budući da se o tim pravima ni na koji način nije odlučivalo u predmetnom postupku koji je okončan osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi (prima facie) neosnovani.

12. Apelant je ukazao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali ni na koji način nije obrazložio navode o kršenju navedenog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo s obzirom na to da je akcesorne prirode. S obzirom na navedeno, apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, a posebno imajući u vidu da je apelant u predmetnom postupku imao i koristio pravo na žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je razmotrio apelantove navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, navedeno pravo mu nije uskraćeno. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/09 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio