Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/09 (Arhitektonski biro «Čovjek i prostor» d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Dokazni postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 371
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1127/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1127/09, rješavajući apelaciju Arhitektonskog biroa «Čovjek i prostor» d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arhitektonskog biroa “Čovjek i prostor” d.o.o. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1072/05 od 14. novembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-
162/02 od 30. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arhitektonski biro «Čovjek i prostor» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1072/05 od 14. novembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-162/02 od 30. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda I u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-32/98 od 2. jula 2002. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih D.D. «Inženjering» za radove u građevinarstvu «Vranica» Mostar, građevinska operativa Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Tempo-Vranica» GP Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi duga, obavezan je prvotuženi isplatiti apelantu iznos od 22.995,50 KM, a drugotuženi iznos od 14.004,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. oktobra 1998. godine (kao dana podnošenja tužbe), pa do dana isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka i to prvotuženi u iznosu od 3.285,38 KM a drugotuženi iznos od 2.013,62 KM. Istovremeno sud je odbacio dio tužbenog zahtjeva apelanta, kojim je traženo da se utvrdi, da su tuženi pravni slijednici bivše d.d. «Vranica» Mostar.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant sa prednikom tuženih D.D. «Vranica» Mostar zaključio usmeni ugovor o djelu kojom se apelant obavezao da će uraditi idejno arhitektonski nacrt stambeno poslovnog kompleksa na lokalitetu «Autoprevoz», idejno arhitektonski projekt dogradnje i proširenja aerodroma Mostar i idejno arhitektonski nacrt zanatskog centra a prednik tuženih se obavezao da će mu za to isplatiti 37.000,00 DEM. Općinski sud je utvrdio da je apelant ispunio svoju ugovorenu obavezu i da su mu tuženi dužni isplatiti ugovorenu naknadu. U odnosu na prigovor zastare koji su istakli tuženi Općinski sud je naveo da nije osnovan jer potraživanja iz Ugovora o djelu zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema članu 371. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant je 1991. godine izvršio ugovoreni rad a vrijeme prekida zastare računa se od 1992. godine do januara 1996. godine pa kako je tužba podnesena u oktobru 1998. godine, Općinski sud je zaključio da je podnesena unutar roka od pet godina.
4. Kantonalni sud je, odlučujući po žalbama tuženih i apelanta, donio presudu broj Pž-162/02 od 30. marta 2005. godine kojom je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbačen tužbeni zahtjev apelanta, dok su žalbe tuženih u dosuđujućem dijelu uvažene, te je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi solidarno obavežu na isplatu iznosa od 37.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Žalba apelanta je odbijena. Apelant je dužan nadoknaditi drugotuženom troškove postupka u iznosu od 3.287,00 KM.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, prije svega, cijeneći navode istaknute u izjavljenim žalbama tuženih, zauzeo stanovište da je u konkretnom predmetu potrebno otvoriti raspravu, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, kako bi se prije svega mogao pravilno raspraviti prigovor zastare, jer odlučujući o ovom prigovoru prvostepeni sud nije imao dovoljno relevantnih činjenica, koje su bile odlučne da se isti pravilno raspravi. Također, sud je istakao da je do otvaranja rasprave došlo i zbog potrebe, da se ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza upotpuni činjenično stanje i konačno u vezi s tim da se da potpunija i svestranija ocjena dokazi a što je propustio učiniti prvostepeni sud, pa je time povrijedio pravila postupka, konkretno, počinio je povredu iz člana
8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je istakao da je apelant na osnovu usmenog ugovora o djelu zaključenog 1990. godine sa pravnim prednikom tuženih, izradio projektnu dokumentaciju za izradu stambeno-poslovnog objekta u Mostaru. Nadalje, sud je naveo da je iz pismene potvrde od 5. septembra 1997. godine, potpisane od strane Dž. G., tadašnjeg direktora pravnog prednika tuženih, prezentiranje originalne projektne dokumentacije od strane apelanta, te iskaza zakonskog zastupnika apelanta koji je saslušan u svojstvu parnične stranke utvrđeno da je za izradu projektne dokumentacije ugovorena naknada u iznosu od 37.000,00 DEM uz mogućnost da se kao kompenzaciona isplata prenese apelantu u vlasništvo jednosoban stan koji će, po toj urađenoj projektnoj dokumentaciji, biti izgrađen. Svoju obavezu iz usmenog ugovora o djelu apelant je izvršio tako što je projektnu dokumentaciju predao naručiocu posla, ali mu ugovorena naknada za izvršeno djelo nije isplaćena niti u novcu niti u kompenzacijskom načinu kroz prijenos prava na jednosobnom stanu.
6. Kantonalni sud je istakao da je prvostepena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno raspravio prigovor zastare, koji su isticali tuženi, obzirom da je odlučujući o ovom prigovoru, sud odlučio da je neosnovan, jer je u periodu od 1992. godine do januara mjeseca 1996. godine došlo do prekida zastare, iz čega je prvostepeni sud zaključio da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina. Međutim, za navedeni stav, kako je dalje istakao Kantonalni sud, ne postoji zakonsko uporište, te se pravilnom primjenom materijalnog prava, a na temelju činjenica utvrđenih u postupku pred drugostepenim sudom, jedino može zaključiti, da je navedeni prigovor osnovan. Naime, nije sporno da je u konkretnom slučaju, prema vlastitom iskazu zakonskog zastupnika apelanta rad izveden potkraj ljeta 1991. godine, od kada se računa vrijeme dospjelosti apelantovog potraživanja, a samim tim i vrijeme od kada počinje teći zastarjelost potraživanja. Nadalje, sud je naveo da također nije sporno, da je zakonski zastupnik apelant napustio Mostar uslijed ratnih događanja u septembru mjesecu 1993. godine i otišao u SR Njemačku, gdje je boravio kao izbjeglica sve do septembra 1996. godine, da se te godine vratio u Mostar i tužbu podnio u oktobru 1998. godine, te da se apelant poziva na rat i ratne okolnosti, kao razloge koji su ga spriječili da ranije podnese tužbu.
7. Međutim, Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pogriješio, kada je ratno stanje i njegovo trajanje uzeo kao nesavladivu prepreku, zbog koje apelantu nije bilo moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze tuženih iz ugovora o djelu. Naime, član 383. ZOO pod nesavladivom preprekom podrazumijeva takvu prepreku, koja vjerovniku onemogućuje sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je opće poznata činjenica da za vrijeme rata nije bilo prekida u radu sudovanja, da su svi sudovi radili, od kojih neki u znatno smanjenom obimu, te da, primjera radi, općinski sudovi u oba dijela grada Mostara (Istočni i Zapadni) nisu prekidali rad, s tim što je važno napomenuti, da se poštanski saobraćaj u Zapadnom dijelu grada odvijao nesmetano za cijelo vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, a u Istočnom dijelu je profunkcionirao krajem 1994. godine. Nadalje, istaknuto je da strankama pristup sudu nije bio potpuno onemogućen, iako je u znatnom broju pristup bio otežan, a u pojedinim razdobljima i znatno otežan. Dakle, sud je konstatovao da otežan pristup, pa i kada je u visokom stepenu ne čini nesavladivu, već naprotiv prepreku koja je teže ili lakše ipak savladiva, a prepreka koja je savladiva ne predstavlja razlog zastoja zastarijevanja, te da, osim toga, niti jednim propisom nije određeno, da ratno stanje i njegovo trajanje predstavlja razlog za prekid postupka, osim za vrijeme mobilizacije i u pogledu potraživanja osoba na vojnoj dužnosti (član 382. ZOO).
8. Kantonalni sud je dalje naveo da se uz to mora imati u vidu, da je apelant, sve ako mu je i bio onemogućen pristup mjesno nadležnom sudu, svoju tužbu mogao bez štetnih posljedica za nastupanje zastare podnijeti drugom mjesno nenadležnom sudu, koji se u uslovima iz člana 20. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja ne bi mogao proglasiti nenadležnim, ni po eventualnom prigovoru tuženog, a izvan toga samo po njegovom prigovoru, što bi imalo za posljedicu samo ustupanje predmeta mjesno nadležnom sudu, kada postojeće prepreke postanu savladive. Prema tome, sud je zaključio da, s obzirom da je od realizacije predmetnog ugovora od strane apelanta (septembra 1991. godine), pa do podnošenja tužbe (19. oktobra 1998. godine), proteklo više od pet godina, to je nastupila zastara, radi čega je tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Na kraju, je Kantonalni sud istakao da nije sporno da je predmetnim ugovorom određena isplata naknade u stranoj valuti (DEM), a što je bilo suprotno odredbi člana 16. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju («Službeni list SFRJ» br. 66/85, 71/86, 3/88, 59/88 i 82/90), pa bi kao takav bio ništav. Naime, odredbama spomenutog člana, između ostalog, bilo je zabranjeno plaćanje u stranoj valuti između domaćih lica na teritoriji SFRJ, a u stavu 2. spomenutog člana bilo je izričito propisano da je pravni posao zaključen protivno toj zabrani ništav. Budući da je usmeni ugovor o djelu zaključen u vrijeme važenja odredbi navedenog zakona, sud je naveo da se iz navedenih razloga smatra ništavim. Konačno, sud je naveo da se odluka o troškovima parničnog postupka temelji na odredbama člana 386. stav 1. ZPP-a, a ti troškovi se odnose na sastav žalbe u iznosu od 587,00 KM, te naknade za pristup na ročišta od 28. januara i 28. februara 2005. godine u iznosu od po 1.350,00 KM (član 13. stav 1. tačka Advokatske tarife), što čini ukupno dosuđene troškove.
10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1072/05 od 14. novembra 2006. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj Pž-162/02 od 30. marta 2005. godine. Odbijen je i zahtjev drugoapelanta za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.782,00 KM.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih prigovora nije našao povrede postupka na koje je apelant ukazivao (člana 209. u vezi sa članom 5. ZPP i člana 229. ZPP). Naime iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da drugostepeni sud nalazi da je obaveza tuženih da plate izrađenu projektnu dokumentaciju u iznosu od 37.000,00 DEM dospjela u trenutku kada je apelant predao projektnu dokumentaciju njihovom pravnom predniku, i da je njegovo potraživanje navedene dospjele novčane obaveze zastarjelo protekom roka od pet godina, u smislu odredbe člana 373. stav 1. ZOO. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da se i po nalaženju tog suda apelant neosnovano poziva na pismeno priznanje dato od strane Dž. G. i da se to priznanje u smislu odredbe člana 366. ZOO ima smatrati odricanjem od zastarjelosti. Naime Vrhovni sud je pojasnio da bi se određeno priznanje duga imalo smatrati priznanjem u smislu navedene zakonske odredbe ono mora doći od dužnika, odnosno od ovlaštenog lica, te da je dužnik u konkretnoj pravnoj stvari pravno lice, što znači da je priznanje u ime dužnika moglo dati samo lice ovlašteno za zastupanje koje ima pravo u ime dužnika dug priznati. Nadalje, sud je naveo da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova nije sporno da je svjedok Dž. G. bio ovlašteno lice da sa apelantom zaključi usmeni ugovor o djelu jer je Dž. G. u to vrijeme imao svojstvo direktora preduzeća koje se pojavilo kao naručitelj posla, dakle bio ovlašteno lice. Međutim, sud je istakao da u vrijeme kada je Dž. G. potpisao izjavu iz koje bi proizlazilo priznanje duga, on to svojstvo više nije imao dakle njegova pismena izjava se ne može smatrati pravno relevantnim priznanjem duga koje ima za posljedicu odricanje od zastarjelosti u smislu odredbe člana 366. ZOO, kako je to pogrešno zaključio apelant u svojoj reviziji. Navedena pismena izjava se ima smatrati samo kao pismeni dokaz o sadržini ugovorenih prava i obaveza između strana navedenog pravnog posla, o čemu se Dž, G., nakon prestanka funkcije direktora, izjašnjavao samo u svojstvu svjedoka, a ne ovlaštenog lica dužnika.
12. Također, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud ocjenom dokaza ( pismene izjave, kao posrednog, objektivnog dokaza) izveo drugačiji pravni zaključak i na osnovu člana 229. stav 1. točka
2. ZPP preinači prvostepenu presudu na način što je utvrdio da nije došlo do priznanja duga u smislu odredbe člana 366. ZOO, i da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Vrhovni sud je na kraju istakao da su revizijske tvrdnje apelanta da je njegovo potraživanje dospjelo tek u momentu kada je izgrađen objekt u kojem je prema usmenom ugovoru tuženi bio dužan da mu u vlasništvo prenese jednosoban stan, i da se od tog momenta ima računati rok zastarjelosti njegovog potraživanje, također neosnovane. Taj sud je naveo da ni sam tužbeni zahtjev apelanta nije bio u tom pravcu postavljen, jer je apelant tužbom izričito potraživao naknadu u novcu kao novčanu obavezu na koju se tuženi obavezao kao ugovorna strana, a koja novčana obaveza je u smislu odredbe člana 371. ZOO zastarjela, iz razloga koje je nižestepeni sud u svojoj presudi iznio, te da je zbog toga neosnovan prigovor apelanta da je nižestepeni sud pogrešno primijenio materijalnopravne odredbe o zastarjelosti.
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opisuje hronološki tok postupka i ističe da drugostepena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji razlozi su nejasni i protivriječni. Također, apelant navodi da se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu tih dokaza od ocjene prvostepenog suda i time je preinačio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud. Apelant tvrdi da je navedenim postupanjem drugostepeni sud povrijedio procesno pravilo da drugostepeni sud ne može mijenjati činjenično stanje koje je utvrđeno u presudi prvostepenog suda, osim ako je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave ili posebno izvedene dokaze što u konkretnom slučaju ne stoji, jer je prvostepeni sud sve dokaze kojima je utvrdio činjenično stanje izveo neposredno. Apelant smatra da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženih, pošto je generalni direktor u vrijeme zaključenja usmenog ugovora o djelu bio Dž. G., koji je potpisao izjavu dana 5. septembra 1997. godine, koja se ima smatrati priznanjem duga u smislu odredbe člana 387. ZOO pa je navedeno priznanje dovelo do prekida toka zastarijevanja apelantovog potraživanja. Apelant je također istakao da je rok za ispunjenje obaveze prednika tuženih bio uslovljen završetkom radova na poslovnom prostoru a to je oktobar 1998. godine kada je stambeni objekt i useljen. Dakle, kako navodi apelant u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja jer obaveza tuženih nije dospjela 1991. godine nego u momentu završetka radova 1998. godine. Apelant smatra da nije ni trebao podnositi tužbu prije nego se završio stambeno poslovni objekt a on nije ni mogao bilo šta da preduzme budući daje zastoj zastarjelosti trajao sve do 14. decembra 1995. godine kada je zvanično potpisan Dejtonski sporazum i prestala sva ratna dejstva. Isto tako, apelant navodi da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je predmetnim ugovorom određena isplata naknade u stranoj valuti (DEM) i to u vrijeme važenja navedenog Zakona o deviznom poslovanju koji izričito zabranjuje plaćanje u stranoj valuti. Apelant je nezadovoljan i dosuđenim troškovima parničnog postupka po drugostepenom sudu s obzirom da su isti nespecificirani i u suprotnosti sa odredbama Advokatske tarife.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je drugostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih kako pred prvostepenim sudom tako i pred drugostepenim sudom koji je radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i svestrane ocjene dokaza otvorio raspravu te izveo zaključak o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Dakle, drugostepeni sud je po principu slobodne ocjene dokaza izveo drugačiji pravni zaključak i na osnovu člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP preinači prvostepenu presudu na način što je utvrdio da nije došlo do priznanja duga u smislu odredbe člana 366. ZOO, i da je apelantovo potraživanje zastarjelo dajući za to logičko i uvjerljivo obrazloženje a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je obaveza tuženih da plate izrađenu projektnu dokumentaciju u iznosu od 37.000,00 DEM dospjela u trenutku kada je apelant predao projektnu dokumentaciju njihovom pravnom predniku (septembar 1991. godine) i da je njegovo potraživanje navedene dospjele novčane obaveze zastarjelo protekom roka od pet godina, u smislu odredbe člana 373. stav 1. ZOO (tužba podnesena 19. oktobra 1998. godine). U vezi navoda apelanta da je njegovo potraživanje dospjelo tek u momentu kada je izgrađen objekt u kojem je prema usmenom ugovoru tuženi bio dužan da mu u vlasništvo prenese jednosoban stan, i da se od tog momenta ima računati rok zastarjelosti njegovog potraživanje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju odluka istakli da su ovi navodi neosnovani obzirom da ni sam tužbeni zahtjev apelanta nije bio u tom pravcu postavljen, jer je apelant tužbom izričito potraživao na ime izrađene projektne dokumentacije naknadu u novcu kao novčanu obavezu na koju se tuženi obavezao kao ugovorna strana. Također su redovni sudovi obrazložili da se pismena izjava svjedoka Dž.G. ne može smatrati pravno relevantnim priznanjem duga koje ima za posljedicu odricanje od zastarjelosti u smislu odredbe člana 366. ZOO, obzirom da se pismena izjava koju je potpisao Dž.G. smatra pismenim dokazom o sadržini ugovorenih prava i obaveza između prednika tuženih i apelanta o čemu se DŽ.G. izjašnjavao samo u svojstvu svjedoka a ne ovlaštenog lica tuženog.
19. Redovni sudovi su obrazložili da ratno stanje u konkretnom slučaju nije nesavladiva prepreka u smislu člana 383. ZOO jer nije bilo prekida u radu sudova, niti je strankama pristup bio potpuno onemogućen a apelant je mogao, ukoliko mu je bio onemogućen pristup mjesno nadležnom sudu, svoju tužbu bez štetnih posljedica za nastupanje zastare podnijet drugom mjesno nenadležnom sudu koji se u uslovima iz člana 20. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja ne bi mogao proglasiti nenadležnim ni po eventualnom prigovoru tuženog što bi imalo za posljedicu samo ustupanje predmeta mjesno nadležnom sudu kada postojeće prepreke postanu savladive. Dakle, redovni sudovi su na dvije instance zauzeli identičan stav, da se rat ne može smatrati nesavladivom preprekom iz člana 383. ZOO, te da je apelant podnošenjem tužbe i mjesno nenadležnom sudu mogao prekinuti rok zastare. Za svoje odluke, sudovi su dali detaljna i logična obrazloženja, pozivajući se na važeće odredbe materijalnog prava, iz kojih Ustavni sud ne može zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi mogle ukazivati na postojanje vjerovatnoće da su redovni sudovi postupili proizvoljno prilikom primjene materijalnog prava. Suština apelantovog nezadovoljstva u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, jeste njegov neuspjeh u parnici zbog propuštanja da u zakonskom roku podnese tužbu. Također Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti AP 1290/05 od 13. juna 2006. godine, AP 897/07 od 17. septembra 2009. godine i AP 1548/05 od 20. septembra 2006. godine. (dostupne na http://www.ustavnisud.ba/). Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović