Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/09 (M. T.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1130/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1130/09, rješavajući apelaciju M. T. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. T. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001774 08 Gž od 5. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001774 05 P od 16. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gnojnica kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 13. aprila 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001774 08 Gž od 5. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001774 05 P od 16. juna 2008. godine.

2. Apelant je u novembru 2005. godine pred Općinskim sudom tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine–Federalnog Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate neisplaćenih plaća i regresa. Tužbom je zatražio da mu tužena isplati neisplaćene plaće za februar i mart 2001. godine sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja do konačne isplate i regres za 2000., 2001. i 2002. godinu sa zakonskom kamatom od dospijeća duga do isplate.

3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001774 05 P od 16. juna 2008. godine tužena je obavezana da apelantu na ime neisplaćenih plaća za februar 2001. godine isplati iznos od 411,00 KM, za mjesec mart 2001. godine iznos od 392.00 KM i na ime regresa za 2002. godinu iznos od 460,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 460,70 KM počev od 7. novembra 2005. godine pa do isplate u roku od 15 dana. Sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime regresa za godišnji odmor za 2000. godinu u iznosu od 408,44 KM i regresa za 2001. godinu u iznosu od 435,00 KM i na ime plaće za februar 2001. godine preko dosuđenog iznosa apelant je odbijen Tužena je obavezana nadoknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 831,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. juna 2008. godine pa do isplate.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da se apelant nalazio u radnom odnosu kod tužene na osnovu Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu od 1997. godine, prema kojem se tužena obavezala obezbijedit sva prava iz radnog odnosa. Također je među strankama nesporno da je apelantu radni odnos kod tužene prestao sporazumom koji su zaključili apelant i tužena 1. aprila 2002. godine i da apelantu nisu isplaćene plaće i regres obuhvaćene tužbenim zahtjevom. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je zaključio da se tužena sporazumom od 1. aprila 2002. godine obavezala apelantu isplatiti neisplaćene plaće kada budu obezbijeđena sredstva za tu namjenu, a navedenim sporazumom je po ocjeni Općinskog suda prekinut tok zastare. Osim toga, donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH (Službene novine FBiH» broj 66/04; u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu) propisano je da se opće obaveze (unutarnji dug Federacije) odnose na razdoblje od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i da će Federacija izmiriti opće obaveze u koje spadaju i neisplaćene neto plaće i naknade uposlenika FMO i Vojske Federacije (član 5. tačka 4. navedenog zakona). Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja koja se odnose na isplatu neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine i regres za 2002. godinu obzirom da je tužba podnesena 7. novembra 2005. godine, međutim prigovor zastare potraživanja za regres za 2000. i 2001. godinu je osnovan jer je protekao rok od tri godine u smislu člana 106. Zakona o radu. Sporazumom od 1. aprila 2002. godine kako je dalje istakao sud, nije obuhvaćena naknada za regres već se samo odnosi na plaće pa se tim sporazumom ne prekida zastarjelost za regres.

5. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je ocijenio da je apelant dokazao da je radio u mjesecu februaru i martu 2001. godine i da mu nije isplaćena plaća a tuženi nije dokazao suprotno te je zaključio da je u smislu člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH u vezi sa članom 68. i 69. Zakona o radu, tužbeni zahtjev za isplatu plaća za mjesec februar i mart 2001. godine osnovan do visine koja je utvrđena privremenim Pravilnikom o plaćama profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO od 21. maja 1998. godine i vještačenjem po vještaku finansijske struke. U pogledu zahtjeva za isplatu regresa, Općinski sud je ocijenio da je apelant dokazao da je u 2002. godinu koristio godišnji odmor i da mu za tu godinu regres nije isplaćen te je njegov zahtjev osnovan u smislu člana 29. stav 1. u vezi sa članom 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine i Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u Federaciji BiH i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za regres za 2000. i 2001. godinu, jer je prigovor zastre osnovan i sa zahtjevom za plaću preko dosuđenog za februar 2001. godine.

6. Apelantu, kako je navedeno u obrazloženju presude, nisu dosuđene kamate na glavno potraživanje koje se odnosi na isplatu plaća shodno Zakonu o unutarnjem dugu. Naime, kako je dalje navedeno, odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu, koji je objavljen u Službenim novinama FBiH broj 35/06 propisano je da se otpisuju kamate za opće obaveze (dugovi koji su nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine) za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona 28. novembra 2004. godine do konačne isplate. Sud je dalje istakao da je pored glavnice na iznos regresa za 2002. godinu od 460,70 KM dosudio zateznu kamatu od 7. novembra 2005. godine kao dana kada je podnesena tužba pa do konačne isplate jer se radi o privremenim novčanim potraživanjima (član 372 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) temeljem čl. 277. i 279. stav 3. ZOO jer regres za 2002. godinu dospijeva 1. januara 2003. godine.

7. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene, Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 001774 08 Gž od 5. marta 2009. godine, žalbu tužene djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta radi isplate zateznih zakonskih kamata na utvrđeni regres za 2002. godinu. U ostalom dijelu žalba tužene te žalba apelanta u cijelosti se odbijaju kao neosnovane i prvostepena presuda se potvrđuje.

8. U obrazloženju presude je navedeno da potraživanja koja apelant traži imaju obilježja povremenog potraživanja koja dospijevaju u zakonom dozvoljenom roku a koji je kraći od jedne godine zbog čega se u smislu člana 279. stav 3. ZOO zatezna kamata na ova potraživanja može obračunavati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu a ne od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa kako to neosnovano u žalbi ističe apelant. Pravilno je po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud raspravio prigovor zastare potraživanja kako u smislu odredaba Zakona o radu tako i u kontekstu Javnog poziva za prijašnje uposlenike FMO koji nisu namireni po osnovu neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine i regresa za 2002. godinu.

9. Kantonalni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu priznao zakonsku zateznu kamatu na regres za 2002. godinu smatrajući da dosuđena naknada za regres nije obuhvaćena članom 3. Zakona o unutarnjem dugu jer da naknada za regres za 2002. godinu dospijeva 1. januara 2003. godine. Prema članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu («Službene novine Federacije Bih» broj 35/06) propisano je da se otpisuje kamate za opće obaveze iz člana 4. navedenog zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona (28. novembra 2004. godine) do konačne isplate. Isplata ove naknade potpada pod opće obaveze iz člana 4. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 5. stav 2. tačka 4. osnovnog Zakona o unutrašnjem dugu pa kako je tužba podnesena 7. novembra 2005. godine (nakon stupanja na snagu osnovnog zakona), Kantonalni sud je zaključio da je zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na regres za 2002. godinu trebalo odbiti.

10. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, budući da je nejasno na osnovu čega su sudovi utvrdili da njegovo potraživanje predstavlja unutarnji dug, zbog čega je neosnovano odbijen i njegov zahtjev za isplatu kamata na osnovni dug. Smatra da postupak iz kojeg su proizašle pobijane presude nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni. Kršenja ostalih prava apelant je također obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava, ističući da redovni sudovi u FBiH imaju različitu praksu u pogledu rješavanja potpuno istih zahtjeva koji se tiču neisplaćenih plaća i regresa, na način što su neki sudovi takve zahtjeve usvajali a drugi odbijali, kao što je slučaj u njegovom predmetu.

11. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 66/04) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Opšte obaveze iz člana 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od sljedećih obaveza: [...] 4. obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodatka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 31,3 miliona KM. [...]

12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/06) relevantne odredbe glase:

Član 3.

U članu 6. iza stav 1 dodaju se novi stav 2. 3. i 4. koji glase:

Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate, otpisuje se.

Izuzetno od odredbi prethodnog stava ovog člana, kamata za opće obaveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate, isplaćuje se po stopi od 2,5 %.

Vlada Federacije će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti podzakonski akt kojim će detaljnije propisati proceduru, kao i nadležni organ koji će provesti postupak izračunavanja kamate koja se otpisuje, odnosno koja se obračunava po stopi od 2,55.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

16. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu neisplaćenih plaća i regresa uz zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate. Prema stanovištu redovnih sudova koji su donijeli pobijane presude, potraživanje apelanta predstavlja unutarnji dug tužene jer je nastao u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine, zbog čega je u konkretnoj situaciji primijenjen Zakon o unutarnejm dugu. Osim toga, Kantonalni sud je jasno naveo da je s obzirom na datum podnošenja tužbe (7. novembar 2005. godine) u konkretnom slučaju primijenjena novelirana odredba Zakona o unutarnjem dugu koja je propisala otpisivanje kamata za opća potraživanja, uz izuzetak koji se odnosi na kamatu po stopi od 2,5% od dana izvršnosti odluke donesene u sudskom i upravnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi postupajući po apelantovoj tužbi meritorno riješili o njegovom zahtjevu na način što su ga djelomično usvojili, dok su za dio zahtjeva kojeg su odbili dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud napominje da nezadovoljstvo apelanta ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

17. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3. k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/09 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio