Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1245/09 (O. T.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1245/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1245/09, rješavajući apelaciju Omera Torle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Torle podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002119 08 U od 17. februara 2009. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca, invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj N-03/3-41-

860/07 od 7. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Torlo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002119 08 U od 17. februara 2009. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj N-03/3-41-

860/07 od 7. avgusta 2008. godine.

2. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu-Uprava za pitanja boraca (HVO, MUP i ABiH) općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 05-43-503/1 od 2. avgusta 2006. godine apelantu je, po osnovu povrede zadobijene vršeći vojne dužnosti kao pripadnik Armije RBiH, priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% invaliditeta sa ortopedskim dodatkom III stepena počev od 1. juna 2006. godine, pa dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu. U postupku revizije, Uprava za pitanja boraca/branitelja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Uprava) je dala saglasnost broj RL-14-43-

1454/06-1 od 14. novembra 2006. godine na rješenje Odjela broj 05-43-503/1 od 2. avgusta 2006. godine.

3. Rješenjem Ministarstva broj N-03/3-41-860/07 od 7. avgusta 2008. godine, po pravu nadzora ukinuto je rješenje Odjela broj 05-43-503/1 od 2. avgusta 2006. godine i saglasnost Uprave broj RL-

14-43-1454/06-1 od 14. novembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da jepostupajući u skladu sa odredbama člana 54. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca), i člana 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca („Službene novine Federacije BiH“, broj: 70/07, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama), po službenoj dužnosti izvršilo nadzor u predmetnoj upravnoj stvari. S tim u vezi, Ministarstvo je obrazložilo da je u toku postupka utvrđeno da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant podnio zahtjev broj 05-43-503/1 od 4. maja 2006. godine kojim je tražio priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu povreda noge i glave koje je zadobio 22. februara 1995. godine kao pripadnik Armije RBiH, te da je u prilogu zahtjeva dostavio Uvjerenje Odjela za odbranu općine Čapljina od 3. maja 2006. godine. Ministarstvo je nadalje istaklo da se u navedenom uvjerenju ne navodi datum povreda koje je apelant eventualno zadobio niti dijelovi tijela koji su povrijeđeni. Ministarstvo je, stoga, zaključilo da navedeno uvjerenje nije izdato na osnovu pisane vojne dokumentacije kako je propisano odredbom člana 44. Zakona o pravima branilaca, te da s tim u vezi smatra da se to uvjerenje nije ni moglo prihvatiti kao dokaz u postupku priznavanja apelantu svojstva ratnog vojnog invalida.

4. Ministarstvo je također istaklo da je u konkretnom slučaju zahtjevom prvostepenog organa broj: 05-43-503/1 od 20. juna 2006.godine, a potom i zahtjevom Uprave broj: RIA4-43-1454/06-1 od 13. oktobra 2006. godine, zatraženo od nadležnih ljekarskih komisija (prvostepene i revizione) mišljenje o procentu apelantovog vojnog invaliditeta po osnovu povrede noge i glave zadobijene 22. februara 1995. godine. S tim u vezi Ministarstvo je istaklo da je nalazima i mišljenjima prvostepene i revizione ljekarske komisije apelantova invalidnost cijenjena i po osnovu psihičkog oboljenja (tačka 128-30%, tač. 91-30%, tačka 130-30% i tačka 234 b-40%), Liste procenta vojnog invaliditeta koja je sastavni dio Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službene novine Federacije BiH“, broj 4l/04, u daljnjem tekstu: Lista procenta vojnog invaliditeta), pri čemu je apelantu po osnovu povreda i psihičkog oboljenja priznat invaliditet u visini od 80%-trajno uz ortopedski dodatak III stepena. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelant svojim zahtjevom nije tražio priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu psihičkog oboljenja, niti je od strane prvostepenog, odnosno drugostepenog organa po tom osnovu tražena ocjena procenta invaliditeta, Ministarstvo je zaključilo da prvostepena i reviziona ljekarska komisija nisu dale svoje nalaze i mišljenje u skladu sa odredbom člana 8. Pravilnika o radu liječničkih komisija („Službene novine Federacije BiH“, broj: 4l/04), a budući da je apelantov invaliditet utvrđen i po osnovu psihičkog oboljenja koje nije predmet postupka. Stoga, Ministarstvo je utvrdilo da je u predmetnoj upravnoj stvari povrijeđen zakon pri odlučivanju o apelantovom zahtjevu sticanja svojstva ratnog vojnog invalida i to član 3. stav l. i čl. 32. i 44. Zakona o pravima branilaca, te čl. 8, 9. i 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, kao i član 2. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, te je u skladu sa odredbama člana 260. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučeno kao i izreci rješenja. Navedeno je da je „u ponovnom postupku prvostepeni organ dužan provesti postupak u skladu sa Zakonom i naprijed navedenim, a u granicama postavljenog zahtjeva imenovanog, te u zavisnosti od utvrđenog činjeničnog stanja, donijeti odgovarajuće rješenje , koje ukoliko se prizna pravo podliježe obaveznoj zakonskoj reviziji nadležnog organa.“

5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002119 08 U od 17. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva broj N-03/3-41-860/07 od 7. avgusta 2008. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 53. stav 2. Zakona o pravima branilaca odnosno odredbom članom 13. Zakona o izmjenama i dopunama propisano da u postupku po pravu nadzora rješenje o pravima prema ovom Zakonu koje je postalo konačno u upravnom postupku može se ukinuti ako je njime povrijeđen zakon u roku od pet godina od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku, odnosno od dana stupanja na snagu ovog Zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji. Kantonalni sud je također naveo da se prema članu 53. stav 2. navedenog Zakona rješenje koje je konačno u upravnom postupku može ukinuti po pravu nadzora ako je njime povrijeđen zakon - materijalni ili procesni, ali i drugi materijalni propis (npr. podzakonski akt) donesen na temelju Zakona koji je primjenjivan u konkretnom slučaju.

6. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 9. stav 1. Pravilnika o radu ljekarskih komisija („Službene novine Federacije BiH“, broj 4l/04) propisano da „ljekarska komisija u prvostepenom postupku daje nalaz i mišljenje na pismeni zahtjev nadležnog organa koji rješava o pravima po Zakonu u prvom stepenu, a ljekarska komisija u drugostepenom postupku - na pismeni zahtjev nadležnog federalnog organa. U nalazu i mišljenju po zahtjevu organa iz stava 1. ovog člana ljekarska komisija dužna je izjasniti se o činjenicama i okolnostima navedenim u pismenom zahtjevu organa imajući u vidu i dokumentaciju, koja se nalazi u spisima predmeta lica o čijem se pravu rješava a koji se dostavljaju uz zahtjev“. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je u predmetnoj upravnoj stvari, zahtjevom prvostepenog organa broj: 05-43-503/l od 20. juna 2006. godine zatraženo od prvostepene ljekarske komisije da se izjasni o procentu vojnog invaliditeta apelanta po osnovu povrede noge i glave zadobijenih 22. februara 1995. godine. Također je navedeno da je i apelant 24. maja 2006. godine podnio istovjetan zahtjev tražeći ocjenu vojnog invaliditeta po osnovu navedenih povreda. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je prvostepena ljekarska komisija u svom nalazu i mišljenju broj: 2867/06 od 20. juna 2006. godine apelantovu invalidnost cijenila i po osnovu psihičkog oboljenja - PTSD chr. tačka 128-30%, tač. 91-30%, tačka 130-30% i tačka 234 b-

40%), Liste procenta vojnog invaliditeta.

7. Kantonalni sud je nadalje ukazao da je članom 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija propisano da ljekarska komisija za reviziju nalaza i mišljenja ljekarskih komisija datih u prvostepenom postupku, na pismeni zahtjev nadležnog kantonalnog organa daje nalaz i mišljenje i dužna je izjasniti se o činjenicama i okolnostima navedenim u zahtjevu kantonalnog organa. Kantonalni sud je nadalje naveo da je zahtjevom Uprave broj: Rl-14-43-l454/06-1 od 13. oktobra 2006. godine zatraženo od ljekarske komisije za reviziju da utvrdi procenat vojnog invaliditeta apelanta po osnovu povrede od 22. februara 1995. godine. S tim u vezi sud je naveo da je i ljekarska komisija za reviziju u svom nalazu i mišljenju broj: 2624/06 od 13. oktobra 2006. godine, također cijenila apelantovu invalidnost i po osnovu navedenog psihičkog oboljenja, te na taj način potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije.

8. Kantonalni sud je također naveo da je odredbom člana 8. stav 4. Pravilnika o radu ljekarskih komisija propisano da će komisije posebno obrazložiti nalaz i mišljenje o procentu vojnog invaliditeta kada je za pojedino oštećenje organizma u Listi procenta vojnog invaliditeta procenat utvrđen u rasponu. Budući da je kod apelanta invalidnost utvrđena po tačkama 91, 104a i 128. Liste procenta vojnog invaliditeta, a u kojim tačkama je procenat utvrđen u rasponu, Kantonalni sud je zaključio da u nalazima i mišljenjima ljekarskih komisija (prvostepna i reviziona) nema posebnog obrazloženja u vezi Liste procenta vojnog invaliditeta. Postupajući na navedeni način, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ljekarske komisije nisu postupale u skladu sa odredbama člana 8. stav 4., čl. 9. i 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija koji je donesen na osnovu Zakona o pravima branilaca i u svrhu primjene tog zakona (kao podzakonski akt), pa je samim tim po mišljenju Kantonalnog suda došlo do povrede člana 3. stav 1. člana 9. st. 2. i 3. i člana 32. Zakona o pravima branilaca. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, primjenom člana 33. stav 1. u vezi sa članom 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da se u postupku ukidanja rješenja po pravu nadzora „ne može vršiti ocjena činjeničnog stanja“. Naime, apelant smatra da činjenično stanje utvrđeno u postupku koji je prethodio postupku ukidanja po pravu nadzora, „ostaje onakvo kavo jeste, bez obzira da li je nepravilno, netačno ili nepotpuno utvrđeno, pa čak i kada je zbog takvog činjeničnog stanja povrijeđen zakon materijalni ili procesni“. Naime, apelant smatra da u predmetnom slučaju činjenica da je „apelant ratni vojni invalid sa 80% invaliditeta, koja je utvrđena nalazom i mišljenjem ljekarske komisije u prvostepenom postupku, a potvrđena nalazom i mišljenjem ljekarske komisije i u revizionom postupku, se po apelantovom mišljenju ne može ukidati i poništavati u postupku po pravu nadzora. Navedeno iz razloga jer po apelantovom mišljenju Ministarstvo ne raspolaže stručnim znanjem da bi moglo cijeniti valjanost nalaza i mišljenja ljekarskih komisija, odnosno da li je u konkretnom slučaju „pravilno primijenjen član 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud zapaža da se u suštini apelantovi prigovori odnose na tvrdnju da su Ministarstvo i Kantonalni sud nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović