Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1496/09 (I. M.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1496/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1496/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Morankića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Morankića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 0 Gž-07-000250 od 29. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Morankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mustafa F. Muharemagić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž 250/07 od 29. juna 2009. godine.

2. Predmet konkretnog spora je neosnovano bogaćenje i predaja u posjed poslovnog prostora, zbog čega je apelant podnio tužbu Općinskom sudu Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv «Čik» DOO Tuzla iz Tuzle (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotužena).

3. Tokom prvostepenog postupka prvotuženi je apelantu predao u posjed predmetni poslovni prostor. Nastavljen je postupak za naknadu štete. Općinski sud je Presudom broj 032-0-P-06-001462 od 15. decembra 2006. godine odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva.

4. Nakon izjavljivanja žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda (prvotuženi je podnio žalbu 10. januara, a drugotužena 12. januara 2007. godine), Općinski sud je 15. februara 2007. godine proslijedio predmetni sudski spis Kantonalnom sudu na daljnje postupanje.

5. Apelant je, smatrajući da je Kantonalni sud, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), trebao odlučiti o žalbama u roku od sedamdeset pet dana, tj. najkasnije do 5. maja 2007. godine, podneskom od 8. juna 2007. godine urgirao u Kantonalnom sudu postupanje i donošenje odluke povodom žalbi.

6. Kantonalni sud je podneskom broj Su-422/07 od 25. juna 2007. godine obavijestio apelanta da će predmet biti uzet u rad najkasnije u septembru 2007. godine.

7. Apelant je ponovo 14. decembra 2007. godine urgirao donošenje odluke povodom žalbi, uz napomenu da je predmet uzet u rad u septembru 2007. godine.

8. Predsjednica Kantonalnog suda je podneskom od 16. januara 2008. godine obavijestila apelanta da će konkretan predmet biti iznesen na sjednici vijeća u februaru ili najkasnije u martu 2008. godine.

9. Apelant je 12. maja i 29. septembra 2008. godine dostavio urgencije Kantonalnom sudu ističući da predmet još nije riješen, iako je protekao zakonski rok za rješavanje. Nakon toga, Kantonalni sud je 10. novembra 2008. godine obavijestio apelanta da će predmet biti uzet u rad do kraja marta 2009. godine.

10. Apelant je 16. septembra i 20. novembra 2008. godine i 7. maja 2009. godine podnescima broj UDT-6793/08 obavijestio Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine o konkretnom predmetu, kao i ombudsmena u Tuzli, koji je u Kantonalnom sudu urgirao dostavu informacije o radu na predmetu 27. februara, 14. marta, 24. marta, 14. aprila i 4. maja 2009. godine.

11. Kantonalni sud je konkretan postupak povodom žalbi okončao donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 0 Gž-07-000250 od 29. juna 2009. godine, koja je putem punomoćnika dostavljena apelantu 14. jula 2009. godine.

12. Apelant je naveo da mu je nedonošenjem odluke u žalbenom postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je podnio apelaciju jer Kantonalni sud duži period nije odlučivao o izjavljenim žalbama, smatrajući da mu je također ponašanjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na nezavisan i nepristran sud. Apelant je istakao da je članom

10. ZPPFBiH propisano da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju, dok član 217. istog zakona određuje da će drugostepeni sud održati sjednicu vijeća u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spis povodom žalbe i donijeti odluku u roku od 30 dana od dana zaključenja sjednice. Apelant je naglasio da je ožalbeni postupak ušao u treću kalendarsku godinu, a da «situacioni dokazi i okolnosti izazivaju sumnju u nepristrasnost Kantonalnog suda». Apelant je zatražio i naknadu troškova apelacije u iznosu od 790,20 KM.

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je spis povodom žalbi parničnih stranaka dostavljen tom sudu 15. februara 2007. godine, a da je okončan donošenjem presude od 29. juna 2009. godine, te je istakao da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava «i pored činjenice što ovaj sud, zbog prelaska postupajućih sudija na druge funkcije, nije ispoštovao odredbe člana 217. ZPP, ali je ispoštovao član 10. [ZPP] te član 6. stav 1. Evropske konvencije […].»

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, budući da je sudski spis povodom izjavljenih žalbi proslijeđen na nadležnost Kantonalnom sudu 15. februara 2007. godine, a drugostepena presuda je donesena 29. juna 2009. godine. Apelant je istakao da je odluka Kantonalnog suda trebala biti donesena ranije, s obzirom na odredbe ZPP koje određuju postupanje drugostepenog suda. Ustavni sud smatra da apelant u okolnostima konkretnog slučaja, kada je Kantonalni sud o žalbama odlučio u roku nešto dužem od dvije godine, nakon dostavljanja žalbi na rješavanje, nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na nezavisan i nepristran sud, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta proizlazi da se navodi o povredi ovog prava u suštini svode na tvrdnje o povredi prava na suđenje u razumnom roku, što je razmatrano u prethodnim tačkama ove odluke, osobito imajući u vidu da apelant nije osporio u međuvremenu donesenu odluku Kantonalnog suda, zbog čega Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može ni ispitivati ove apelantove navode.

19. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1496/09 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio