Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1568/09 (S.Ć.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1568/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1568/09, rješavajući apelaciju S.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.Ć. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 906 od 3. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima Odjeljenje u Maglaju broj 042-1-P-07-000059 od 17. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijela je 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000101 od 12. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 906 od 3. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-07-000059 od 17. augusta 2007. godine.
2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP 1568/09 od 2. decembra 2009. godine, predmetnu apelaciju odbacio zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Međutim, Ustavni sud je rješenjem broj AP 1568/09 od 20. decembra 2011. godine, usvojio zahtjev za preispitivanje svoje odluke broj AP 1568/09 od 2. decembra 2009. godine.
3. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantica bila uposlenica Doma zdravlja «Moša Pijade» Maglaj (sadašnji naziv JU «Dom zdravlja» Maglaj, u daljnjem tekstu: tuženi) u radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 1983. godine, te da je u maju 1992. godine prestala raditi zbog ratnih okolnosti. Nakon završetka ratnih dejstava apelantica se 18. juna 1996. godine obratila tuženom kao svom poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa. Odlukom tuženog broj 03/I-
300/96 od 24. juna 1996. godine apelantica je primljena u radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme. Apelantica je 4. februara 2000. godine, nakon stupanja na snagu Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03 u daljnjem tekstu: ZOR), podnijela zahtjev tuženom kojim je tražila da joj se uspostavi radnopravni status u periodu od 14. maja 1992. godine do 1. jula 1996. godine. Rješenjem tuženog broj 10/2-88/00 od 3. maja 2000. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev nakon čega je apelantica izjavila prigovor Upravnom odboru tuženog. S obzirom da Upravni odbor tuženog nije odlučio o njenom prigovoru apelantica je 14. juna 2000. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi radnog spora. Na ročištu održanom 8. decembra 2000. godine Općinski sud je donio rješenje kojim je prekinuo postupak i predmet ustupio nadležnoj Kantonalnoj komisiji na daljnji postupak. Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 11-34-7635-2/00 od 8. oktobra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 03-34-
703/02 od 3. augusta 2004. godine, odbijena je u cjelosti žalba apelantice izjavljena protiv rješenja tuženog broj 10/2-88/00 od 3. maja 2000. godine. Apelantica je nakon okončanog postupka pred nadležnim komisijama za implementaciju člana 143. Zakona o radu podnijela Općinskom sudu prijedlog za nastavak prekinutog postupka.
4. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-07-000059 od 17. augusta 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 906 od 3. decembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje pravnog prednika tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice broj 03/I-272/92 od 31. augusta 1992. godine, rješenje tuženog broj 10/2-88/00 od 3. maja 2000. godine kojim je odbijen zahtjev apelantice za uspostavljanje radnopravnog statusa i odluka tuženog broj 11/UO-422/00 od 6. jula 2000. godine, te da se obaveže tuženi da apelantici uspostavi radnopravni status počev od 15. maja 1992. godine do 1. jula 1996. godine. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze: rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice, zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa i rješenje tuženog kojim je zahtjev apelantice odbijen, rješenja komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu, radne knjižice apelantice, spiska radnika kojima je prestao radni odnos kod tuženog, molba apelantice za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme i odluka tuženog o prijemu apelantice u radni odnos na neodređeno vrijeme, koje je cijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, sud je u obrazloženju citirao odredbe člana 143. stav 1. ZOR-a kojim je propisano da radnik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka radnika ne pozove na rad. Stavom 2. istog člana je propisano da radnik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se također radnikom na čekanju posla. Stavom 4. istog člana propisano je da ako radnik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženog na dan 31. decembar 1991. godine, sve do 14. maja 1992. godine kada joj je prestao radni odnos, te da je apelantica ponovo zasnovala radni odnos kod tuženog 1. jula 1996. godine. Također je kao nesporno utvrđeno da je apelantica 4. februara 2000. godine podnijela tuženom zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa u skladu sa odredbom člana 143. stav 2. ZOR-a. Međutim, Općinski sud je imajući u vidu naprijed navedeno zaključio da se član 143. ZOR-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, apelantica je u vrijeme podnošenja zahtjeva bila u stalnom radnom odnosu kod tuženog tako da se ne može smatrati radnikom na čekanju posla. Osim toga, uspostavljanje radnopravnog statusa po članu 143. ZOR-a odnosi se samo na period od momenta obraćanja radnika poslodavcu pa do proteka šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona (do 5. maja 2000. godine), s obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 6. novembra 1999. godine. Nadalje, apelanticinu tužbu u dijelu koji se odnosi na poništenje rješenja pravnog prednika tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice sud je ocijenio kao neblagovremenu. Naime, članom 103. stav 3. ZOR-a je propisano da radnik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Apelantica je tužbeni zahtjev preinačila na pripremnom ročištu 19. jula 2007. godine kada je navela da traži i poništenje rješenja pravnog prednika tuženog 03/I-272/92 od 31. augusta 1992. godine kojim joj je prestao radni odnos. Također, sud smatra neosnovanim navode apelantice da nikada nije dobila odluku o prestanku radnog odnosa, zbog činjenice da je iz molbe apelantice od 18. juna 1996. godine za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme evidentno da je tada apelantica imala saznanje da joj je radni odnos prestao kod pravnog prednika tuženog 1992. godine.
5. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanatice i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je članom 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list RbiH» br. 2/92 i 13/94) propisano da radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti ako je neopravdano izostao sa posla pet dana uzastopno, dok je članom 45. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR izmijenjen član 103. ZOR-a koji u stavu 3. propisuje da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbu člana 143. ZOR-a u konkretnom slučaju, o čemu je dao valjanje razloge koje je prihvatio i taj sud. Također, Kantonalni sud dalje navodi, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica u skladu sa navedenim članom ZOR-a nije blagovremeno podnijela sudu tužbu za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa zbog čega je izgubila pravo na sudsku zaštitu, iz čega slijedi da je tuženi pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelantice za uspostavu radnopravnog statusa. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 070-0-Rev-08-000101 od 12. marta 2009. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud se u svom rješenju pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, navedeno je da je članom 321. stav 2. istog zakona propisano da ukoliko se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu tražbinu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost spora koju je tužitelj označio u tužbi. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je konstatovao da apelantica u tužbi nije označila vrijednost spora što predstavlja uvjet za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, te je primjenom odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa stavom 2. ZPP odbacio reviziju jer je izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti revizija. Osim toga,Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu.
7. Apelantica smatra da je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica analizira osporene presude redovnih sudova i naglašava da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo (član 143. stav 2. ZOR-a). Apelantica smatra da je Vrhovni sud trebao meritorno odlučiti o njenoj reviziji, bez obzira što nije u parničnom postupku označila vrijednost predmetnog spora. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, ukine osporene odluke redovnih sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 142/08 od 26. februara 2009. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala presudu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 906 od 3. decembra 2007. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelantice, dok je Odlukom broj AP 1568/09 od 2. decembra 2009. godine odbacio apelaciju kojom je apelantica osporavala rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000101 od 12. marta 2009. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Međutim, Ustavni sud je rješenjem broj AP 1568/09 od 20. decembra 2011. godine, usvojio zahtjev za preispitivanje svoje odluke broj AP 1568/09 od 2. decembra 2009. godine. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000101 od 12. marta 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 906 od 3. decembra 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantici 11. decembra 2007. godine a apelacija podnesena 11. januara 2008. godine proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
10. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović