Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1570/09 (M. G. i M. B. iz Banja Luke)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1570/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1570/09, rješavajući apelaciju Merise Gunić rođ. Badžar i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merise Gunić rođ. Badžar i Mersada Badžara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 857 od 6. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-001526 od 31. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P:2198/02 od 19. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Merisa Gunić rođ. Badžar i Mersad Badžar iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 18. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 857 od 6. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-
001526 od 31. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P:2198/02 od 19. augusta 2005. godine.
2. Saima Badžar (supruga umrlog Alije Badžara), Sead Badžar, Azra Džanić i Azemira Dedić (djeca umrlog Alije Badžara; u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli su 1. oktobra 2002. godine tužbu Osnovnom sudu protiv Muharema Badžara (oca apelanata; u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja prava suvlasništva na nekretninama. Tužitelji u svom tužbenom zahtjevu navode da je Alija Badžar, njihov pravni prednik, uz saglasnost tuženog, 60-ih godina izgradio na već izgrađenoj i postojećoj stambenoj zgradi vlasništvo tuženog sprat-mansardu sadržaja manjeg trosobnog stana površine oko 60 m², koji je sa tužiteljima koristio za stanovanje. S obzirom na to da je predmetna mansarda izgrađena prije 40 godina, te da su tužitelji sa svojim pravnim prednikom nesmetano koristili stan unutar mansarde sve do početka 1992. godine, smatraju da imaju pravni interes da se na predmetnim nekretninama utvrdi suvlasnički, odnosno suposjednički dio njihovog pravnog prednika. Svoj tužbeni zahtjev tužitelji su konačno opredijelili na glavnoj raspravi održanoj 19. jula 2005. godine.
3. Presudom Osnovnog suda broj P:2198/02 od 19. augusta 2005. godine utvrđeno je pravo suvlasništva sa 1/5 dijela sada umrlog Alije Badžara na porodičnoj stambenoj zgradi (u naravi sprat-mansarda) i zidanoj garaži-šupi izgrađenim na k.č. br. 102/3 upisanim u zk. ul. br. 6540 k.o. Banja Luka, odnosno po novom premjeru na k.č. br. 865/1, 866/1 i 868 upisanih u p.l. br. 65 k.o. Banja Luka IV, sa pravom sukorištenja zemljišta navedenih parcela, koje nekretnine se nalaze u Banjoj Luci u ulici Pere Krece broj 4 (ranije Nurije Pozderca broj 58), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se prednik tužitelja uknjiži kao suvlasnik i sukorisnik sa po 1/5 dijela nekretnina u zk. ul. br. 6540 k.o. Banjaluka i suposjednik sa ½ dijela nekretnina u p.l. br. 65 k.o. Banja Luka IV. Istom presudom je u preostalom dijelu preko dosuđenog odbijen tužbeni zahtjev, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud izveo predložene dokaze parničnih stranaka: izvršio uvid u zk. izvadak za zk. ul. br. 6540 k.o. Banja Luka, prijepis posjedovnog lista br. 65/1 za k.o. Banja Luka IV, saslušao tužiteljicu Saimu Badžar u svojstvu parnične stranke, saslušao svjedoke M.H. i S.T., pročitao zk. izvadak za zk. ul. br. 6540 k.o. Banja Luka od 2. novembra 1999. godine, rješenja nadležne službe SO Banja Luka broj 05-PB-1425-64-BS od 21. decembra 1966. godine i broj 05-VI-2/1626-67-BK od 6. decembra 1967. godine, te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka građevinske struke od 30. maja 2005. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je pravni prednik tužitelja (umrli Alija Badžar) 60-ih godina prošlog vijeka, uz saglasnost tuženog, svojim sredstvima na već izgrađenoj kući (prizemnici) i zemljištu u vlasništvu tuženog izgradio sprat-mansardu veličine manjeg trosobnog stana površine oko 60 m² sa zasebnim ulazom. Za pokrivanje stambene zgrade nakon izvršenog nadziđivanja sprata-mansarde korištena je krovna konstrukcija postojeće stambene zgrade tuženog, dok je za izgradnju sprata-mansarde korištena građevinskotehnička i zemljišnoknjižna dokumentacija koja je glasila na tuženog kao i kasnije tehnički primljena stambena zgrada. Pravni prednik tužitelja i tuženi su zajedničkim sredstvima izgradili vodovodne i kanalizacijske instalacije, te izgradili zidani objekt garažu-šupu u dvorištu stambene zgrade, kao i betonsku stazu oko cijele stambene zgrade. Također je nesporno utvrđeno da je tuženi preminuo tokom vođenja postupka (6. marta 2005. godine), kao i činjenica da je tuženi priznao tužbeni zahtjev do 1/5 dijela predmetnih nekretnina. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da izgradnjom sprata-mansarde na postojećoj kući tuženog nije nastala nova stvar već je postojeća stambena zgrada tuženog uvećana. S obzirom na to da je pravni prednik tužitelja znao da gradi na tuđem zemljištu, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu iz člana 24. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, kao ni drugi osnov za sticanje vlasništva (ugovor o poklonu). Također, tuženi nije činjenicu izgrađene mansarde legalizirao u postupku upisa stambenog objekta u zemljišnoj knjizi određenim pravnim radnjama u korist pravnog prednika tužitelja. Međutim, imajući u vidu da je tuženi priznao tužbeni zahtjev do 1/5 dijela predmetnih nekretnina, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Protiv prvostepene presude tužitelji su izjavili žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-05-001526 od 31. maja 2007. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari, tako što je umjesto 1/5 dijela utvrdio pravo suvlasništva sa 2/5 dijela sada umrlog Alije Badžara na predmetnim nekretninama pobliže označenim u dispozitivu presude, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se prednik tužitelja uknjiži kao suvlasnik i sukorisnik sa po 2/5 dijela nekretnina u zk. ul. br. 6540 k.o. Banja Luka. Također, preinačen je i dio prvostepene odluke o troškovima postupka tako što je obavezan tuženi da tužiteljima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 4.288,00 KM.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo zbog toga što je sticanje prava vlasništva građenjem regulirano odredbama čl. 21, 24-26. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Odredbom člana 24. navedenog zakona je propisano da lice koje može imati pravo vlasništva izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stiče pravo vlasništva i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekt, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta. Naime, Okružni sud navodi da je u sporu povodom građenja na tuđem zemljištu sud dužan da uzme u obzir elemente koji se tiču savjesnosti graditelja, držanje vlasnika zemljišta u toku gradnje, kao i odnos vrijednosti građevine i zemljišta. Dalje se navodi da je u konkretnom slučaju riječ o izgradnji stambenog prostora prednika tužitelja na postojećem građevinskom objektu vlasništvo tuženog, te da među parničnim strankama nije sporno da je do nadziđivanja sprata na postojećoj prizemnici tuženog došlo na inicijativu njihove majke (prednik tužitelja i tuženi su braća) uz saglasnost tuženog, kao i da je nadograđeni objekt imao karakter posebnog odvojenog stambenog prostora (poseban ulaz) koji je u te svrhe sagrađen i koristili su ga tužitelji i njihov prednik. Načelno, ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno, dogradnjom, nadziđivanjem ili adaptacijom građevinskog objekta ne stiče se pravo vlasništva, ali, ako je vlasnik zgrade znao za gradnju i nije se tome protivio, savjestan graditelj stiče pravo vlasništva na poseban dio zgrade nastao dogradnjom i nadziđivanjem (član 24. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Sud je istakao da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi traženi elementi za sticanje vlasništva dogradnjom i nadziđivanjem jer je između prednika tužitelja i tuženog postojao sporazum o dozvoli izgradnje, svrsi gradnje, karakteru izgrađenog objekta, te posebnim ulaganjima (razvođenje struje) i zajedničkim ulaganjima (garaža, betonska staza oko kuće, vodovodne i kanalizacijske instalacije). Na ovakav zaključak upućuju navedene činjenice a prije svega svrha izgradnje stambenog objekta-dugoročno rješavanje stambenog pitanja prednika tužitelja sa očiglednim uvjerenjem da izgradnjom stiče pravo vlasništva na izgrađenom dijelu stambenog prostora, te da u prilog navedenom ide i činjenica da je tuženi tokom postupka priznao tužbeni zahtjev u dijelu od 1/5 suvlasništva na cijelom objektu. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke (vještačenje provedeno u prvostepenom postupku) proizlazi da je utvrđena posebna vrijednost stambeno-prizemnog dijela porodične stambene zgrade u odnosu na vrijednost izgrađenog sprata-mansarde, kao i dijela izgrađene garaže-šupe, pri čemu je uzeto u obzir da je tuženi izgradio svojim sredstvima temelj, krov, probavio urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, kao i vrijednost zemljišne parcele na kojoj se nalazi stambena zgrada. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je udio prednika tužitelja uvećan za još 1/5 dijela i da ukupni udio prednika tužitelja iznosi 2/5 dijela u cijelom objektu.
7. Protiv drugostepene presude apelanti (kao pravni sljednici umrlog Muharema Badžara-tuženog u konkretnom sporu) izjavili su reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-
07-000 857 od 6. marta 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu, uz zaključak da je odluka drugostepenog suda pravilna. U obrazloženju presude Vrhovni sud, između ostalog, navodi da ako između bliskih srodnika postoji prešutan sporazum o zajedničkoj (nado)gradnji stambenog objekta na postojeći koji pripada nekome od njih, njihov se suvlasnički dio određuje razmjerno doprinosu, ukoliko ne proizlazi nešto drugo iz sporazuma. Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, kao i propise koje je drugostepeni sud primijenio na konkretan slučaj, te je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da ukupni udio prednika tužitelja iznosi 2/5 dijela u cijelom objektu. Vezano za revizione prigovore apelanata da se adaptacijom, dogradnjom ili nadogradnjom na tuđem građevinskom zemljištu ne može steći pravo vlasništva, sud je istakao da izuzetak od ovog pravila postoji samo u slučaju ako se dogradnjom ili nadogradnjom (nadziđivanjem) izgradi poseban dio zgrade koji je zasebna cjelina, a vlasnik je za takvu gradnju znao i nije se protivio. U navedenom slučaju savjestan graditelj stiče pravo vlasništva na posebnom dijelu u skladu sa odredbom člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Dalje se navodi da je adaptacija prilagođavanje objekta za izmijenjenu ili novu funkciju i da se njom ne mijenja supstanca postojećeg objekta osim ako adaptacijom ranije postojeći građevinski objekt, s obzirom na obim i vrijednost investicionih ulaganja, izgubi svoj raniji identitet i po svojim karakteristikama postane sasvim novi (drugi) objekt u kojem slučaju suvlasnik-savjestan graditelj stiče pravo vlasništva na ovom objektu analognom primjenom odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (čl. 24-26). Sud je istakao da se iz utvrđenih činjenica, koje se ne osporavaju u reviziji, u konkretnom slučaju nadogradnjom sprata-mansarde izmijenila supstanca postojećeg objekta dobivši karakteristike sasvim novog (drugog) objekta u kojem slučaju je prednik tužitelja stekao pravo suvlasništva u skladu sa čl. 24-26, a u vezi sa čl. 14. i 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Vrhovni sud je zaključio da su ostali revizioni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene presude, odnosno da osporena presuda nema nedostatke na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti analiziraju osporene presude redovnih sudova i naglašavaju da su redovni sudovi svojim odlukama utvrdili pravo umrlog čovjeka (prednika tužitelja), te naložili tuženom (predniku apelanata koji je također umro prije okončanja prvostepenog postupka) da je «dužan priznati i trpjeti» da se prednik tužitelja na osnovu presude uknjiži. Apelanti navode da iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo na osnovu čega je sud utvrdio da parcela označena kao k.č. br. 102/3 upisana u zk. ul. br. 6540 k.o. Banja Luka po starom premjeru odgovara k.č. br. 865/1, 866/1 i 868 upisane u p.l. br. 65 k.o. Banja Luka IV po novom premjeru, odnosno da nije utvrdio tačne podatke predmetnih parcela po starom i novom premjeru. Apelanti navode da osporene odluke ne sadrže potrebna obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica, te smatraju da je propustom savjesne i brižljive analize dokaza u okviru suda činjenično stanje ostalo pogrešno, nepotpuno i proizvoljno utvrđeno. Također, apelanti smatraju da je u konkretnom postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, tj. čl. 24-26, a u vezi sa čl. 14. i 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Naime, prema mišljenju apelanata, drugostepeni i Vrhovni sud pogrešno smatraju da se u konkretnoj situaciji treba primijeniti član 24. stav 1. navedenog zakona spominjući pojam adaptacije i nadogradnje koji nisu obrazložili u svojim presudama. Dalje, apelanti smatraju da priznanje prava suvlasništva od 1/5 dijela predniku tužitelja, koje je njihov prednik u toku postupka priznao, ne daje za pravo sudu da raspolaže većim dijelom nego što je to bila volja njihovog prednika (tuženog). Pogrešan je i zaključak redovnih sudova da je volja njihovog prednika da prednik tužitelja ulaganjem u sprat-mansardu stekne pravo suvlasništva na njegovom objektu. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelanti vide u tome što su sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o izgradnji zgrade, a ne o nadograđivanju ili adaptaciji mansardnog prostora u kojem slučaju bi se primijenila pravila o spajanju glavne stvari sa sporednom. Dakle, s obzirom na to da su sudovi zaključili da su se prednik tužitelja i prednik apelanata sporazumjeli, prednik tužitelja je znao da gradi na kući prednika apelanata, tako da su redovni sudovi bili dužni obrazložiti šta je bio predmet sporazuma, da li da prednik tužitelja osposobi tavanski prostor da tu stanuje ili da ga završi i time postane suvlasnik, zbog čega u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Također, apelanti smatraju da nedostaje obrazloženje u pogledu omjera suvlasničkih i suposjedničkih prava izvedenih na osnovu zaključaka vještaka građevinske struke. Na kraju, apelanti navode da je nedostatkom obrazloženja odlučnih činjenica došlo do potpuno proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te da sudovi nisu predočili razloge za donošenje osporenih odluka što je rezultiralo potpuno proizvoljnim zaključkom o omjeru prava suvlasništva na predmetnim nekretninama kao i pravu na zemljištu na kojem je nekretnina izgrađena. Također, u konkretnom postupku je došlo do potpuno pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega su apelanti ometeni u uživanju svoje imovine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti identične navode isticali i u postupku pred redovnim sudovima, u žalbenom postupku i postupku revizije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović