Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1573/09 (P. Š.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1573/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1573/09, rješavajući apelaciju Petra Šarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Šarca podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001914 od 10. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj I-6761/05 od 3. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Šarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001914 od 10. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-6761/05 od 3. maja 2006. godine. Apelant je 22. septembra 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj XXVII PN-707/87 od 23. januara 1992. godine obavezan je tuženi DD "Sarajevo-osiguranje", Filijala Prijedor, da apelantu isplati iznos od 1.470.000 hrvatskih dinara sa kamatom od 23. januara 1992. godine pa do isplate po stopi koju određuje član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te iznos od 154.235 hrvatskih dinara (pojedinačni iznosi precizirani u izreci presude sa kamatama na te iznose u periodu od 1. januara 1987. do 1. jula 1991. godine pa do isplate), kao i da isplaćuje apelantu mjesečnu rentu u iznosu od 11.163 hrvatskih dinara počevši od 1. jula 1991. godine pa sve dok za to postoje zakonski uslovi, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 90.000 hrvatskih dinara. U obrazloženju presude, u pogledu dosuđenih kamata, navedeno je da se odluka o kamatama zasniva na odredbama člana 277. stav 1. ZOO-a i člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate.

3. Apelant je 25. januara 2006. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda u Zagrebu broj XXVII PN-707/87 od 23. januara 1992. godine, koja je priznata pravosnažnim Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj R-465/04 od 15. juna 2005. godine, protiv DD "Sarajevo-osiguranje" Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa izvršenikovog transakcijskog računa i prenosom zaplijenjenog iznosa na transakcijski račun apelantovog punomoćnika. U predmetnom prijedlogu apelant je naveo da je presudom Općinskog suda u Zagrebu obavezan izvršenik da isplati apelantu određene novčane iznose, pobliže navedene u izreci presude, sa kamatama. Budući da su novčani iznosi dosuđeni u hrvatskim dinarima, apelant je naveo da je angažovao ovlaštenog vještaka u Hrvatskoj koji je izvršio obračun ukupnog duga po predmetnoj presudi, tako da izvršenikov dug na 1. april 2005. godine iznosi 135.047,58 EUR. S obzirom na to, apelant je predložio da sud odredi izvršenje radi namirenja iznosa od 135.047,58 EUR (protuvrijednost u KM po kursu na dan isplate) i troškova izvršnog postupka.

4. Općinski sud je, postupajući povodom apelantovog prijedloga za izvršenje, donio Rješenje broj I-6761/05 od 2. februara 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

5. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv navedenog rješenja, Općinski sud je donio Rješenje broj I-6761/05 od 3. maja 2006. godine kojim je prigovor djelimično usvojio, pa je rješenje o izvršenju izmijenio na način da je novčane iznose koji su dosuđeni u hrvatskim dinarima preračunao u hrvatske kune, tako da je odredio izvršenje radi naplate apelantovog novčanog potraživanja u iznosu od 1.470 KN sa zakonskom zateznom kamatom od 23. januara 1992. godine pa do isplate po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, u iznosu od 154,235 KN sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate na pojedinačne iznose precizirane u izreci rješenja (sa kamatama na te iznose počevši u periodu od 1. januara 1987. do 1. jula 1991. godine pa do isplate), u iznosu od 11,163 KN počevši od 1. jula 1991. godine što ukupno do 31. marta 2005. godine iznosi 1.841,49 KN, kao i buduće iznose od 11,163 KN na ime rente pa sve dok za to postoje zakonski uslovi, te u iznosu od 90,00 KN na ime troškova parničnog postupka, slijedom čega izvršenikov dug po predmetnoj presudi na 6. april 2005. godine iznosi 3.556,26 KN (plativo u EUR ili KM na dan isplate). U preostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je povodom izvršenikovog prigovora održao ročište 20. aprila 2006. godine. Općinski sud je ukazao na to da je među strankama nesporno da iznos glavnog duga na 6. april 2005. godine iznosi 3.556,26 KN, kako je to obračunao ovlašteni vještak kojeg je angažovao apelant, te da je nesporno da se obračun hrvatskih kuna u banci može izvršiti u eurima ili konvertibilnim markama na dan isplate glavnog duga. Međutim, Općinski sud je naveo da izvršenik u konkretnom slučaju osporava obračun zakonskih zateznih kamata. Naime, Općinski sud je naveo da je izvršenik istakao da obračun zakonskih zateznih kamata vrše komercijalne banke, a ne sudovi, te da zakonske zatezne kamate na neizmirene dugovanja ne teku za period ratnog stanja, tj. za period od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, apelant istakao da je prijedlog za izvršenje podnio na osnovu strane sudske odluke kojom su dosuđene kamate po kamatnoj stopi koja važi u Hrvatskoj, te da je zbog toga angažovao ovlaštenog vještaka u Hrvatskoj da izvrši obračun dosuđenih kamata.

6. Općinski sud je naveo da je osnovan izvršenikov prigovor u pogledu obračuna zakonskih zateznih kamata. Naime, Općinski sud je naveo da je uvidom u nalaz ovlaštenog vještaka, koji je dostavljen uz prijedlog za izvršenje, utvrdio da je vještak izvršio obračun zakonske zatezne kamate na revalorizirani iznos, tako da je apelant predložio da se izvršenje provede na ukupan iznos od 135.047,50 EUR. Općinski sud je istakao da je, dakle, u nalazu već obračunata zakonska zatezna kamata, zbog čega je usvojio izvršenikov prigovor u tom dijelu. Pri tome, Općinski sud je ukazao na to da u slučaju kada se izvršenje provodi na izvršenikovim novčanim sredstvima u bankama, tada banke obračunavaju zakonske zatezne kamate. Međutim, u pogledu izvršenikovog prigovora da zakonske zatezne kamate ne teku za period neposredne ratne opasnosti i rata, u smislu Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, Općinski sud je naveo da je prigovor neosnovan. Naime, Općinski sud je ukazao na to da je odredba člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (u dijelu koji se odnosi na dugovanja nastala po osnovu naknade štete iz osnova obaveznih osiguranja) istovjetnog sadržaja kao odredba člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica. S obzirom na to da je Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine odredba člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica proglašena neustavnom, koja se više ne može primjenjivati, a samim tim je takva i odredba člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 49. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) u vezi sa članom 47. ZIP-a.

7. Odlučujući o žalbama izvršenika i apelanta protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-001914 od 10. februara 2009. godine kojim je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su se apelant i izvršenik, na ročištu održanom 20. aprila 2006. godine pred prvostepenim sudom, saglasili da glavni dug iznosi 3.556,26 KN, te da se obračun hrvatskih kuna u banci može izvršiti u eurima ili konvertibilnim markama na dan isplate glavnog duga. Kantonalni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud, odlučujući o izvršenikovom prigovoru, zaključio da je prigovor osnovan u dijelu koji se odnosi na obračun zakonskih zateznih kamata, dok je neosnovan u preostalom dijelu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da i taj sud smatra da je neosnovan izvršenikov žalbeni navod u pogledu obračuna zakonskih zateznih kamata za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti. Naime, Kantonalni sud je naveo da se u izvršnom postupku primjenjuje načelo formalnog legaliteta prema kojem se postojanje i obim potraživanja tražioca izvršenja dokazuje izvršnom ispravom. S obzirom na to da sud određuje izvršenje na osnovu izvršne isprave u smislu člana 23. ZIP-a, Kantonalni sud je naveo da to znači da izvršni postupak predstavlja nastavak parničnog postupka, te da ne postoji mogućnost da se u toku izvršnog postupka mijenja izvršna isprava koja je osnov tog postupka. Takođe, Kantonalni sud je naveo da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da izvršna isprava sadrži obavezu na isplatu zakonskih zateznih kamata, tako da bi izuzimanje od plaćanja zakonskih zateznih kamata za ratni period predstavljalo efektivno umanjenje iznosa koji je utvrđen pravosnažnom sudskom odlukom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovana izvršenikova žalba, te da je zbog istih razloga neosnovana i apelantova žalba, zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja, shodno odredbama člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.

8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u žalbi protiv prvostepenog rješenja naveo da su zakonske zatezne kamate dosuđene presudom suda u Hrvatskoj, koja je priznata u okviru nadležnog suda u Bosni i Hercegovini, te da odredbe o zateznim kamatama spadaju u domen materijalnog, a ne procesnog prava. Takođe, apelant navodi da je u predmetnoj žalbi ukazao na to da je angažovao ovlaštenog vještaka koji je utvrdio iznos glavnog duga, a koji je izvršio obračun zakonskih zateznih kamata u skladu sa materijalnim pravom Hrvatske. Međutim, apelant navodi da pomenute žalbene navode drugostepeni sud nije razmatrao, već da je samo paušalno naveo da sud određuje izvršenje na osnovu izvršne isprave u smislu člana 23. ZIP-a. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju u pogledu obračuna zakonskih zateznih kamata ne može primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, već isključivo materijalni propis koji reguliše domen zakonskih zateznih kamata u Hrvatskoj kao državi u kojoj je donesena presuda, tj. izvršna isprava. Pri tome, apelant navodi da je u prvostepenom rješenju od 3. maja 2006. godine umjesto iznosa od 154.235 KN naveden iznos od 154,235 KN, tako da bi u slučaju i da ostane na snazi to rješenje trebalo izvršiti ispravku rješenja u tom smislu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju, usvojio prigovor u dijelu koji se odnosi na obračun zakonskih zateznih kamata, dajući detaljno i jasno obrazloženje u tom pogledu, a što je u konačnici potvrdio i drugostepeni sud. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 39. stav 2. ZIP-a propisano: "Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika". Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlučivanjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova budući da su u predmetnom izvršnom postupku Rješenjem Općinskog suda broj I-6761/05 od 3. maja 2006. godine (kojim je odlučeno o izvršenikovom prigovoru) kamate dosuđene u cijelosti u skladu sa izvršnom ispravom, Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj XXVII PN-707/87 od 23. januara 1992. godine, koja je priznata pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj R-465/04 od 15. juna 2005. godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1573/09 (P. Š.) | Sudska praksa | Aktio