Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1641/09 (I. B. i N. B.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1641/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-1641/09, rješavajući apelaciju Ilije Blešića i Nedeljka Blešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Blešića i Nedeljka Blešića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000014 od 19. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-919/04 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2691/02-B- od 3. marta 2004.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Blešić i Nedeljko Blešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Janje, koje zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000014 od 19. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 919/04 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2691/02-B- od 3. marta 2004. godine.
2. Općinski sud je presudom broj P-2691/02-B- od 3. marta 2004. godine u cjelini odbio tužbeni zahtjev apelanta. Iz obrazloženja presude proizilazi da je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen sa I.S. i N.O. (u daljnjem tekstu: tuženi) 10. jula 1996. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zamjeni), kao i da presuda, po pravosnažnosti, postane javna isprava podobna za uknjižbu prava vlasništva i posjeda nekretnina bliže označenih u tužbi.
3. Općinski sud je u skladu sa članom 109. a u vezi sa članom 103. ZOO zaključio da ugovor o zamjeni proizvodi pravno djestvo u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti jer je sačinjen u pismenoj formi i potpisi ugovarača su ovjereni u sudu. Nadalje ukazano je da su apelanti tražili poništenje ugovara o zamjeni iz razloga nesrazmjerne vrijednosti, odnosno iz osnova prevare, povrede načela jednake vrijednosti iz člana 15. i 139. ZOO, te iz osnova prinude i prisile jer je ugovor zaključen 10. jula 1996. godine, tj. u vrijeme najavljene reintegracije Opštine Ilidža, a koja prinuda je po iskazu apelanta Nedeljka izvršena od strane lokalnog stanovništva opštine Ilidža radi preseljenja u Republiku Srpsku.
4. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je inicijativa za zaključenje ugovora o zamjeni potekla od apelanta Ilije, prvobitno za zaključenje ugovora o privremenoj zamjeni od 20. marta 1996. godine a onda trajnog ugovora od 10. jula 1996. godine. Nadalje, konstatovano je da je ugovor zaključen u momentu dok su se stranke nalazile u posjedu zamijenjenih nekretnina, a na temelju čega su neosnovanim ocijenjeni navodi apelanta o prekomjernom oštećenju. S obzirom da je tačkom IV ugovora utvrđeno da su zamijenjene nekretnine približno iste vrijednosti zaključeno je da je zajednička namjera stranaka u vrijeme zaključenja ugovora bila zamjena nekretnina, a zbog čega je pozivanje apelanta na prevarno postupanje tuženih ocijenjeno neosnovanim, jer tuženi nisu svojim aktivnim držanjem odnosno ćutanjem o eventualnim nedostatcima koji u postupku nisu ni dokazani, apelante doveli u zabludu da zaključe ugovor, koji je i zaključen na njihovu inicijativu i nakon što su obišli nekretnine tuženih. Shodno navedenom, zaključeno je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 65. ZOO da bi se ugovor po osnovu prevare mogao poništiti. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanta da je ugovor ništav iz razloga prinude i sile. Ovakve tvrdnje ocijenjene su suprotnim izjavi apelanta Ilije od 10. jula 1996. godine ovjerenom kod ovog suda OV-II-1958/96 od 10. jula 1996. godine u kojoj potvrđuje da dobrovoljno i bez ikakve prinude daje u vlasništvo i trajno korištenje svoje nekretnine. Također, ukazano je i na iskaz apelanta Nedeljka koji je, saslušan kao stranka u postupku, izjavio da je prinuda vršena od lokalnog stanovništva, te koji je potvrdio poznatu činjenicu da je prilikom najavljene reintegracije opštine Ilidža u Federaciju BiH došlo do masovnog iseljenja domaćeg stanovništva na područje Republike Srpske. Nadalje, sama činjenica da su apelanti sa tuženim prvobitno zaključili privremeni, pa nakon toga trajni ugovor, kao i aneks ovog ugovora, i da za svo to vrijeme nije bilo ni govora da su ove radnje vršene pod pritiskom ili prinudom ili pak prevarom, po ocijeni Općinskog suda ukazuje da se eventualne prijetnje stanovništva upućivane apelantima ne mogu podvesti pod pojam pritiska – prinude izazvane etničkim progonom, tim prije što je apelant Nedeljko nakon potpisivanja ugovora dolazio kod tuženih i rodbine na Ilidžu. Shodno navedenom, zaključeno je da pobude apelanta na zaključenje ugovara o zamjeni nastale iz razloga što su želili da trajno riješe stambeno pitanje.
5. Kantonalni sud je presudom broj Gž-919/04 od 20. septembra 2007. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je ukazano da je nesporno da je presudom Općinskog suda broj P-901/00 od 12. marta 2001. godine, a koja je potvrđena presudom ovog suda broj Gž-1272/01 odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili raskid istog ugovora o zamjeni nekretnina. Nadalje, ukazano je da su u ovom postupku apelanti tražili utvrđivanje apsolutne ništavosti prema članu 21a. Zakona o prometu nepokretnosti ističući ponovo kao razloge prevaru jer zamijenjene nekretnine nisu bile u takvom stanju u kakvom su tvrdili tuženi (površina zemljišta je bila manja, nepostojanje građevinske dozvole za sprat kuće i potkrovlje i sl.) Shodno navedenom, zaključeno je da su ponovo pozvali na odredbe člana 111. ZOO, ističući prigovore za relativnu ništavost o kojim je već raspravljeno u pravosnažno okončanom postupku u predmetu ovog suda broj Gž-1272/01, zajedno sa prigovorima u smislu člana 139. ZOO, pa pošto bi se radilo o presuđenoj stvari zaključeno je da nije bilo potrebe za elaboriranjem kako prvostepenom presudom, tako ni podnesenom žalbom u dijelu koji se odnosi na naprijed pobrojane razloge za pobijanje ugovora. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i navod da su zaključeni ugovori ništavi iz razloga što su zaključeni pod prijetnjom i prinudom. Pozivajući se na član 21a. Zakona o prometu nepokretnosti, shodno kom su ništavi pravni poslovi o prenosu vlasničkih prava zaključeni pod prijetnjom, prevarom i silom nakon 30. marta 1991. godine, Ustav Federacije BiH prema kom svako ima pravo da mu se vrati imovina oduzeta uslijed etničkog progona, kao i da se sve izjave u vezi sa imovinom date i preduezte pod prisilom, posebno one koje se odnose na imovinu smatraju ništavim, te na Aneks VII Mirovnog sporazuma shodno kom se neće priznati niti jedna nelegalna transakcija imovine, uključujući transfere izvršene pod pritiskom, Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim tvrdnju apelanta da su svi ugovori zaključeni nakon 30. marta 1991. godine ex lege ništavi, te da iz navedenih odredbi proizilazi da su stranke dužne da pokretanjem postupka dokažu da su takve ugovore zaključile pod prinudom i prisilom u cilju etničkog progona a što se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, a što apelanti u postupku nisu dokazali. S tim u vezi je ukazano da iz iskaza apelanta Nedeljka proizilazi da je on odmah po potpisivanju Mirovnog sporazuma tj. nakon decembra 1995. godine, napustio Ilidžu, da je u kući ostao da živi sam njegov otac, apelant Ilija, kome su, prema izjavi apelanta Nedeljka, 13. marta 1995. godine lokalni stanovnici provalili u kuću, iznijeli neke stvari, presjekli telefonske linije i vodu zbog čega apelant Ilija odlučio da zamjeni nekretnine sa tuženim. S obzirom da se apelant Nedeljko u to vrijeme nije ni nalazio na Ilidži (gdje je vršena i reintegracija u martu 1996. godine), to on nije ni mogao da se poziva na prinudu i prisilu shodno članu 81a. (misli se na član 21a.) Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno ovo pravo je pripadalo samo apelantu Iliji, a koji je u toku postupka (18. oktobra 2003. godine) umro, pa na navedene okolnosti nije ni saslušan. Nadalje, imajući u vidu da je reintegracija vršena u martu 1996. godine, odnosno nakon što je prestalo ratno stanje (22. decembar 1995. godine) zaključeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o postojanju ozbiljne prijetnje i prinude učinjene nad licem koje pripada manjinskom narodu, a od strane pripadnika drugog većinskog naroda. Činjenica da je rješenjem Uprave za stambene i komunalne poslove opštine Hadžići od 30. marta 1999. godine odlučeno po zahtjevu apelanta za povrat nekretnina, a čime je prestala privremena uprava navedene opštine i tuženim naloženo da napuste kuću apelanta, ocijenjena je irelevantnim jer apelanti u smislu člana 10. i 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama nisu podnosili zahtjev za izvršenje ovog rješenja, pa da je, shodno tome, irelevantno i da je članom 17b. navedenog zakona teret dokazivanja dobrovoljnosti bio na strani tuženih.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000014 od 19. marta 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je ukazano da su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbu člana 21a. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti te zaključili da ugovor nije zaključen pod prinudom i silom. Nadalje, ukazano je da je ugovor zaključen u vrijeme neposredno prije reintegracije opštine Ilidža kada se stanovništvo sa tog područja preseljavalo na područje drugog entiteta, da su u kuću apelanta provalili i štetu mu načinili mještani prije nego je promijenjena struktura stanovništva nakon reintegracije, a što se ne može smatrati okolnostima etničkog čišćenja, kao ni okolnostima ratnih prilika. Ukazano je da i po ocijeni ovog suda ugovor o zamjeni nekretnina posmatran u skladu sa odlukom apelanta da napuste dotadašnje mjesto prebivališta, uz sva događanja u to vrijeme, potvrđuje dobrovoljnost ugovarača, apelanta, da u to vrijeme izvrše zamjenu nekretnina. Opšta opasnost i nesigurnost u vrijeme izvršene zamjene nekretnina, u vrijeme trajanja nepsoredne ratne opasnosti i proglašene reintegracije opštine Ilidža, kao okolnosti koje su opredijelile apelante na odluku o zamjeni u toku postupka nisu dokazane. Najzad, zaključeno je da nezavisno od događaja koji su bili povod za odluku o zamjeni nekretnina, događaji posle rata, kao i konkretni slučaj u okviru činjeničnih utvrđenja, ne dovode u sumnju pitanje dobrovoljnosti apelanta da zamjene svoje nekretnine.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3. k) ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelanti smatraju da su im povrijeđene garancije Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Povreda navedenih prava po navodima apelantima u suštini se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nisu dokazali postojanje etničkog čišćenja, kao ni ratne prilike, te da su u toku postupka dokazali da ugovor o zamjeni od 10. jula 1996. godine nije proveden dobrovoljno. Apelanti tvrde da je ugovor ništav u skladu sa članom 103. u vezi sa članom
60. ZOO jer okolnosti u kojim je ugovor zaključen upućuju na zaključak da ugovorne strane nisu mogle slobodno izraziti svoju volju i namjeru. S tim u vezi apelanti navode strah kom su bili izloženi oni i njihova porodica u vrijeme reintegracije izazvan pod uticajem sredstvava informisanja, ponašanjem sunarodnika, kao i od strane trećih lica koja su im upala u kuću, presjekla telefonske linije, otuđila stvari iz kuće itd. Također, apelanti navode da tuženi nisu imali nikakav dokaz o vlasništvu na imovini koju su mijenjali, da je imovina tuženih bila pod upravom opštine Bijeljina i ustupljena trećim licima koja apelantima nisu ni omogućili da vide vrijednost nekretnina. Sve navedeno, po mišljenju apelanta, ukazuje da ugovor nije zaključen u skladu sa članom 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjena Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana. Nadalje, apelanti ističu da je prekršen i član 21a. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno Aneks VII Mirovnog sporazuma jer su navedenim odredbama oglašeni ništavim odnosno ne mogu se priznati pravni poslovi o prenosu prava vlasništva na nekretninama nakon 30. marta 1991. godine zaključeni pod djelovanjem sile, prinude i prevare, odnosno nelegalnim su oglašene sve transakcije imovine izvršene u periodu između 1. aprila 1992. godine do 8. aprila 1998. godine. Najzad, apelanti smatraju da im je uskraćeno pravo na povrat imovine, da su sudovi u postupku postupali pristrasno i da su omogućili nejednak tretman stranaka na njihovu štetu, te da im je povrijeđeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje a koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su apelanti u toku postupka pred redovnim sudovi tražili poništenje ugovora o zamjeni zbog nesrazmjernih vrijednosti uzajamnih davanja, te zbog činjenice da je ugovor zaključen zbog prinude i prisile. U vezi sa tvrdnjama apelanta da je ugovor ništav po osnovu nesrazmjernih davanja odnosno prevare i narušenog principa jednakosti, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da su po istim osnovima apelanti tražili poništenje istog ugovara u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda broj Gž-1272/01 odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanta, a nakon čega su ponovo pokrenuli postupak koji je rezultirao presudama koje su predmet osporavanja ovom apelacijom. S obzirom da navedeno apelanti ne dovode u pitanje u predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta u dijelu kojim tvrde da su sudovi propustili utvrditi da je ugovor o zamjeni ništav iz naprijed pobrojanih razloga neosnovani. Nadalje, u pogledu tvrdnji apelanta da su sudovi dali dnevnopolitičko obrazloženje da nisu dokazane okolnosti etničkog čišćenja i ratne prilike, Ustavni sud primjećuje da je zaključak da je postojala dobrovoljnost na strani apelanta prilikom zaključenja ugovora utemeljen na izjavi apelanta Ilije ovjerenoj kod suda da ugovor zaključuje dobrovoljno i bez prinude, te na iskazu apelanta Nedeljka da su bili izloženi maltretiranju lokalnog stanovništva prije reintegracije opštine Ilidža u Federaciju BiH odnosno kada još nije bila promijenjena struktura stanovništva te opštine, da je ugovor o zamjeni zaključen neposredno pred reinegraciju, a zbog čega se ne može govoriti o okolnostima etničkog čišćenja i ratnim prilikama. Ovakav zaključak redovnih sudova apelanti nisu doveli u pitanje ni navodima iz apelacije, niti u apelaciji navode da su u prilog suprotnog zaključka predlagali provođenje dokaza koje su sudovi neosnovano odbili da provedu ili da cijene a koji bi za rezultat imali suprotan zaključak. Najzad, cijeneći sve navedeno, te imajući u vidu da je po inicijativi apelanta sa tuženim prvo zaključen ugovor o privremenom ustupanju na korištenje, zatim ugovor o zamjeni nekretnina te aneks istog kojim su otklonili nesaglasnosti u označenim površinama zamijenjenog zemljišta koje je tuženi ustupio apelantu, a u skaldu sa stanjem u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina, zaključak redovnih sudova da je na strani apelanta postojala namjera da se izvrši predmetna zamjena nekretnina ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava prema apelantima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta i u ovom dijelu neosnovani. Isto vrijedi i u pogledu tvrdnji da im je u postupku bio uskraćena jednakost u postupku i te da su sudovi postupali pristrasno, a što u samoj apelaciji nije posebno ni obrazloženo niti na drugačiji zaključak upućuju dokumenti predočeni Ustavnom sudu.
12. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II73.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Nadalje, apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na dom i pravo na imovinu iz istih razloga koji su već detaljno razmotreni i obrazloženi u odnosu na pravo na pravično suđenje i u pogledu kojih je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Najzad, u pogledu tvrdnji apelanta da su im povrijeđene garancije iz Aneksa VII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjećuje da apelanti u toku postupka koji su vodili pred redovnim sudovima nisu dokazali da se radilo o nelegalnoj transakciji, niti transakciji pod pritiskom (član 12. stav 3.) pa su anvodi apelanta i u ovom dijelu neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović