Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1704/09 (Š. R.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1704/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1704/09, rješavajući apelaciju Šerifa Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Redžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000436 od 30. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000 027 od 17. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 046-0-P-06-000 024 od 23. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šerif Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Hidajet Supur, advokat iz Bugojna, podnio je 2. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000436 od 30. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 027 od 17. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-0-P-06-000 024 od 23. augusta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 046-0-P-06-000 024 od 23. augusta 2006. godine utvrđeno je da je pravno ništava Sudska nagodba broj R1-7/04 od 14. maja 2004. godine, koja je zaključena pred tim sudom između tužitelja Smiljke Kuzmanović, Anđelka Vučića i Danila Vučića, slijedom čega je utvrđeno da apelant drži u posjedu 69 m² parcela tužitelja Anđelka Vučića i Danila Vučića označenih kao k.č. br. 219 i 220/1, u zemljišnim knjigama označenih kao k.č. br. 63/3, 63/13 i 63/1 k.o. Čipuljić, na način kako je to prikazano na skici lica mjesta koja predstavlja sastavni dio presude, pa je slijedom toga apelant obavezan da tužiteljima preda u posjed predmetnu parcelu, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljica Smiljka Kuzmanović podnijela prijedlog radi uređenja međa protiv tužitelja Anđelka Vučića i Danila Vučića. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u tom postupku tužiteljica Smiljka Kuzmanović kao predlagateljica i kao punomoćnica tužitelja Anđelka Vučića i Danila Vučića zaključila Sudsku nagodbu broj R1-7/04 od 14. maja 2004. godine kojom su uređene međe između parcela koje su bile njeno vlasništvo, označene kao k.č. broj 220/2, i parcela koje su vlasništvo tužitelja Anđelka Vučića i Danila Vučića, označene kao k.č. br. 219 i 220/1. Općinski sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je na osnovu predmetne sudske nagodbe tužiteljica dislocirala svoju parcelu broj k.č. broj 220/2 i proširila tu parcelu na račun parcela ostalih tužitelja. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su tužiteljica i apelant 9. decembra 2005. godine zaključili kupoprodajni ugovor, koji je ovjeren u tom sudu pod brojem Ov-2107/07, čiji predmet su bile nekretnine tužiteljice označene kao k.č. broj 220/2 k.o. Čipuljić. Općinski sud je ukazao na to da iz nalaza vještaka geometra Emine Duvnjak proizlazi da je parcela broj 220/2 formirana 1978. godine i da je imala površinu od 527 m², a da nakon zaključenja predmetne sudske nagodbe ta parcela ima površinu od 596 m².

3. Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka Muhameda Hadžiabdića (geometra), te na osnovu iskaza tužiteljice i svjedoka Ismeta Čolića, utvrdio da je apelant već bio u posjedu predmetnih nekretnina kada je tužiteljica pozvala geometra da utvrdi granicu između njene parcele i susjednih parcela, te da je apelant bio nezadovoljan granicama parcele broj 220/2 i da je tada, a nakon toga i u postupku uređenja međa, insistirao da se međašni znaci postave drugačije od stanja kakvo je bilo u katastarskom operatu. Općinski sud je istakao da iz toga proizlazi da je apelant sve vrijeme učestvovao u svim postupcima u vezi sa uređenjem međa i proširenjem predmetne parcele, odnosno da je bio nesavjestan i da je znao da se parcela broj 220/2 povećala na račun okolnih parcela. Dalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u spis broj R1-7/04 utvrdio da je tužiteljica podnijela prijedlog za uređenje međa protiv ostalih tužitelja, ali da je u zapisniku od 4. maja 2004. godine izjavila da povlači prijedlog u predmetnoj vanparničnoj stvari. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da nakon povlačenja prijedloga tužiteljica nije mogla zaključiti sudsku nagodbu od 14. maja 2004. godine, pogotovo ne zaključiti sudsku nagodbu sama sa sobom, budući da u vanparničnom postupku radi uređenja međa postoje dvije strane koje imaju suprotne interese. Također, Općinski sud je ukazao na to da tužiteljica kao punomoćnica ostalih tužitelja (koja nije advokat) nije bila ovlaštena da zaključi predmetnu sudsku nagodbu, budući da je za to morala biti izričito ovlaštena, u smislu odredaba člana

307. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je predmetna sudska nagodba apsolutno ništava i da kao takva ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje, te je, stoga, odlučio kao u izreci presude.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-07-000 027 od 17. januara 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku naveo valjane razloge koje kao takve prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza (ugovor o kupoprodaji, izvaci iz gruntovnice i katastra i iskaz vještaka geometra) proizlazi da je apelant kupio od tužiteljice Smiljke Kuzmanović parcelu broj 220/2, koja je do zaključenja predmetne sudske nagodbe imala površinu od 527 m², a da je nakon zaključenja sporne sudske nagodbe, na tužiteljicin zahtjev, formirana nova parcela površine od 596m2. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužiteljica Smiljka Kuzmanović nije mogla bez saglasnosti ostalih tužitelja, koji su vlasnici okolnih parcela, proširiti svoju parcelu broj 220/2 na štetu njihovih parcela. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da vrati tužiteljima 69 m² parcele koju drži u posjedu, koja površina parcele je na nezakonit način pripojena apelantovoj parceli koju je kupio od tužiteljice, a pri tome bio svjestan da se radi o parceli koja ne pripada tužiteljici. Imajući u vidi navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000436 od 30. aprila 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, drugostepena presuda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da su za predmetnu situaciju odgovorni tužiteljica Smiljka Kuzmanović i sud, te da njemu pripada spornih 69 m² parcele, odnosno da mu pripada ukupna površina od 596 m² koliko iznosi stvarna površina parcele broj 220/2 koju je kupio od tužiteljice. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi jasno ukazali na to da je tužiteljica Smiljka Kuzmanović u predmetnom vanparničnom postupku povukla prijedlog za uređenje međa, te da je u tom postupku zastupala i drugu stranu, što nije bilo pravno moguće. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi jasno istakli da je apelant, iako nije bio stranka u postupku uređenja međa, sve vrijeme učestvovao u postupku uređenja međa i proširenja parcele, te da je bio nesavjestan jer je sve vrijeme znao da se tužiteljicina parcela broj 220/2 neosnovano povećava na račun okolnih parcela. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov revizioni prigovor, te ukazao na to da nema ni povreda materijalnog prava, ni povreda odredaba parničnog postupka, na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je i odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant navodi da su tužitelji pred Općinskim sudom zaključili Sudsku nagodba broj R1-7/04 od 14. maja 2004. godine na osnovu koje su uredili međe između svojih parcela. Apelant navodi da je, nakon provođenja sudske nagodbe u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu Općine Bugojno, sa tužiteljicom Smiljkom Kuzmanović zaključio kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg je postao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina koje je kupio od tužiteljice. Apelant navodi da je nakon toga tužiteljica podnijela tužbu radi poništenja sudske nagodbe, koja, prema apelantovom mišljenju, nema nikakve veze s njim, tražeći da joj apelant vrati dio zemljišta koji je uredno kupio i platio. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi, bez obzira na navedene činjenice, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali apelanta da preda tužiteljima u posjed 69 m² predmetne parcele.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantirana navedenim članom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1704/09 (Š. R.) | Sudska praksa | Aktio