Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1777/09 (Ž. Č.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1777/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1777/09, rješavajući apelaciju Željka Čandeka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Čandeka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 228 od 3. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1855/05 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-111/01 od 1. avgusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Čandek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kopra, Republika Slovenija, kog zastupa Mahmud Husedžinović, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 228 od 3. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1855/05 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-111/01 od 1. avgusta 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-111/01 od 1. avgusta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1855/05 od 25. oktobra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav Ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 27. jula 1993. godine i ovjeren u Opštini Laktaši istog dana pod brojem 02-OV-2482/93, kojim su razmijenjene apelantove nepokretnosti u Trnu za nepokretnosti Miloša Dragoljevića (u daljnjem tekstu: tuženi) u Kopru, Republika Slovenija, te da se tuženi obaveže da preda apelantu nepokretnosti u Trnu i trpi da se apelant ponovo uknjiži kao vlasnik tih nepokretnosti. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.475,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju Presude broj P-111/01 od 1. avgusta 2005. godine naveo da je među parničnim strankama nesporno da su 27. jula 1993. godine zaključili ugovor o razmjeni nepokretnosti i istog dana ga ovjerili u Skupštini opštine Laktaši. Navedenim ugovorom apelant je svoje nepokretnosti u Trnu mijenjao za nepokretnosti tuženog u Kopru, Republika Slovenija. Također je nesporno među strankama da je u Republici Sloveniji, a zbog nepriznanja predmetnog ugovora u toj državi, zaključen drugi ugovor na osnovu kojeg su se u zemljišnim knjigama na nepokretnostima tuženog uknjižili apelant i njegov otac. Dalje, među strankama je nesporno i da su obje parnične stranke ušle u posjed razmijenjenih nepokretnosti i da su se uknjižili kao vlasnici, odnosno posjednici u zemljišnim i katastarskim knjigama na razmijenjenim nepokretnostima. Između parničnih stranaka je sporno da li je predmetni ugovor pravno valjan s obzirom na to da je zaključen u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti i da li je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljan način.
4. Osnovni sud je, dalje, istakao da je odredbama člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 30/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03) propisano da u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na strani koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršila na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, s ciljem uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa. OHR je 3. septembra 2003. godine dao tumačenje citirane odredbe ističući da je u sudskom postupku potrebno utvrditi da li je zamjena ili drugi vid prometa nepokretnosti obavljena dobrovoljno, te da li se predratni status na imovini može ponovo uspostaviti, odnosno da sud, čak i uzimajući u obzir pretpostavku opštih okolnosti, ne može donijeti odluku da je svaki promet u toku rata nevažeći, te da sud mora u svakom slučaju pojedinačno odlučivati i utvrditi valjanost svake zamjene na osnovu svih dostupnih relevantnih dokaza. Naime, cilj zakonodavca je bio da se u sudskom postupku postojanje prinude utvrđuje od slučaja do slučaja. Dakle, kod ovakvih postupaka je potrebno utvrditi zakonitost ugovora o zamjeni nepokretnosti, dobrovoljnost za zaključenje ugovora i mogućnost restitucije sa aspekta stanja prije izvršene razmjene (tri uslova kumulativno). Osnovni sud je istakao da je u kontekstu Opšteg okvirnog sporazuma cilj eliminisanje efekata i tragova etničkog čišćenja, te da se navedeno smatra od takvog osnovnog značaja da u nekim slučajevima utiče na valjanost pravnih transakcija koje bi inače zadovoljavale pretpostavke civilnog prava, te da je odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04: u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
5. U obrazloženju presude je navedeno da kod nesporne činjenice među strankama da je ugovor o zamjeni nepokretnosti zaključen 27. jula 1993. godine i ovjeren u Opštini Laktaši, a da je među ugovaračima kasnije zaključen i ugovor u Sloveniji, te da su ugovori i provedeni u zemljišnim knjigama, proizlazi da je neosnovano apelantovo pozivanje na član 2. Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja („Službeni glasnik RS“ broj 1/94 – Posebno izdanje) po bilo kom pravnom osnovu. Naime, predmetni ugovor je zaključen 27. jula 1993. godine, a zabrana prometa nepokretnosti za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti je stupila na snagu 11. maja 1994. godine, pa je prema tome ugovor zaključen u periodu kada je bio slobodan promet. Dalje, odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) propisano je da ugovor na osnovu kog se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Među strankama je nesporno da je ugovor realizovan, odnosno da je u cijelosti izvršen, te da se tuženi upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik na nepokretnostima tuženog u Sloveniji i to zajedno sa svojim ocem sa po ½ dijela, a na osnovu ugovora koji je zaključen i u Sloveniji.
6. Osnovni sud je, dalje, naveo da je prilikom odlučivanja sa posebnom pažnjom ocijenio pitanje da li su ugovorne strane izrazile volju da zaključe predmetni ugovor, ocjenjujući pri tom da li je apelant bio pod pritiskom nekog lica ili pod pritiskom opšte situacije u kojoj je zaključen predmetni ugovor, te je ocijenio intenzitet tog pritiska. Na osnovu svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je ocijenio da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na zakonit način, jer nijednim relevantnim propisom nije izričito navedeno da su svi ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni u ratnom periodu ništavi zbog opštih prilika koje su vladale na teritoriji Bosne i Hercegovine, već se trebaju u svakom konkretnom slučaju utvrditi sve činjenice koje su bitne za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora. U konkretnom slučaju, apelant osim pozivanja na opšte ratne okolnosti, kako u svom iskazu datom na ročištu za glavnu raspravu, tako i tužbi i podnesku od 25. septembra 2003. godine, iako se poziva i na naredbu za iseljenje, kao i na potvrdu MUP-a broj 10-4/02-64/93 od 3. oktobra 2003. godine, nije ponudio dokaze kojima bi se utvrdilo da je na njega i njegovu porodicu vršen pritisak za zaključenje predmetnog ugovora. Sama naredba, čiji je tekst kucan na mašini i nije potpisana, ne dokazuje prisilu za zaključenje ugovora, niti ko je tu naredbu napisao, kao ni potvrda MUP-a izdata 31. decembra 2003. godine, u kojoj je samo konstatovana izjava apelantovog oca povodom napada na kuću koji su izvršila nepoznata lica. Iz provedenih dokaza Osnovni sud nije utvrdio da je postojao pritisak ili neka druga nedozvoljena radnja tuženog ili njegove porodice prema apelantu i njegovoj porodici. To u svom iskazu ne osporava ni svjedokinja Jelena Čandek, apelantova majka, koja je istakla da tuženi nije vršio nikakav pritisak da se zaključi ugovor, a do zaključenja je došlo na taj način što je njen suprug, apelantov otac, pročitao oglas za zamjenu nepokretnosti, te je zbog toga stupio u kontakt sa tuženim i na osnovu punomoći koju je imao od sina zaključio predmetni ugovor, a to jasno proizlazi i iz apelantovog iskaza, te da je nakon zaključenja ugovora u Laktašima, tuženi došao u Sloveniju gdje je tužilac prvi put s njim stupio u kontakt. Na zaključak da je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljan način upućuje činjenica da su ugovarači po zaključenju navedenog ugovora zaključili i drugi ugovor u Republici Sloveniji, a gdje na apelanta nije mogao biti vršen pritisak, ugovori su izvršeni i provedeni u zemljišnim knjigama i u Republici Srpskoj, gdje se tuženi upisao kao vlasnik na nepokretnostima u Trnu, a apelant na nepokretnostima u Sloveniji i to zajedno sa svojim ocem sa po ½ dijela. Dalje, apelant je Osnovnom sudu tužbu za utvrđivanje pravne ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti podnio 23. januara 2001. godine, a Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ broj 15/96) ukinuto je ratno stanje, kao i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske (član 1), a odluka je stupila na snagu danom donošenja (stav 2), dakle 19. juna 1996. godine. Sve do ukidanja ratnog stanja moglo se smatrati da su postojali opravdani razlozi za apelantovo propuštanje da se obrati sudu radi utvrđivanja ništavosti ugovora, međutim, od trenutka kada je ukinuto ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, više nije bilo zapreke da se zainteresuje za svoje nepokretnosti, a apelant se pasivno držao punih pet godina i tužbu je podnio tek 2001. godine. Dakle, apelantova volja za zaključenje predmetnog ugovora proizlazi i iz njegovog ponašanja nakon zaključenja ugovora, a to je provođenje ugovora u javnim knjigama, te njegovo pasivno držanje punih pet godina nakon ukidanja ratnog stanja, odnosno stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj.
7. Osnovni sud je na kraju zaključio da, kako je cilj navedenih propisa povratak imovine, ali samo za one transakcije koje nisu zaključene na zakonit i dobrovoljan način, a apelant u konkretnom postupku nije dokazao odsustvo dobrovoljnosti prilikom zaključenja ugovora, imajući u vidu izloženo, predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti je zakonit i zaključen na dobrovoljan način i u cijelosti izvršen i proveden u zemljišnim knjigama, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Okružni sud je u potpunosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda. Okružni sud je istakao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da Osnovni sud nije ocijenio apelantov iskaz, te na taj način počinio povredu člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85703 i 74/05), jer nije izvršio analizu provedenih dokaza. Naime, Okružni sud je smatrao da je Osnovni sud obrazložio zbog čega je ocijenio da apelant nije dokazao prisilu ili pritisak koji je direktno uticao na njega da zaključi sporni ugovor o razmjeni. Takođe je ocijenio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio u posjedu predmetne nepokretnosti zato što je među parničnim strankama nesporno da je ugovor zaključen na osnovu punomoći koju je apelant dao svom ocu, pa se može zaključiti da je bio u njihovom posjedu – posredan posjed. Takođe iz materijalnih dokaza u spisu proizlazi da je neosnovan apelantov navod da predmetna razmjena nepokretnosti nije provedena u zemljišnim knjigama.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 228 od 3. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant raspolagao nepokretnostima u Kopru time što je prilikom sačinjavanja ugovora u Kopru prenio ½ dijela tih nepokretnosti na svog oca. Raspolaganje stvarima je najveće i najpotpunije ovlaštenje prava svojine, s obzirom na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90). Samo kao vlasnik razmijenjenih nepokretnosti apelant je mogao dio tih nepokretnosti prenijeti na drugo lice. Time što se uknjižio kao vlasnik nepokretnosti na osnovu ugovora zaključenog sa tuženim u Kopru (a čiju valjanost tuženi ne osporava) i što je ½ dijela prava svojine na tim nepokretnostima prenio na oca, apelant se saglasio s time da je sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim Apelant, između ostalog, traži da mu se vrate nepokretnosti u Trnu i da se on ponovo uknjiži kao njihov vlasnik. On se ne smatra obaveznim da prema tuženom izvrši bilo kakvu protivčinidbu. Realizacijom takvog zahtjeva apelant bi dobio nepokretnosti u Trnu i to ne one koje je predao tuženom prilikom zaključenja ugovora o razmjeni, već stambeno-poslovni objekat koji je svojim sredstvima tuženi izgradio nakon razmjene na mjestu gdje se nalazio stari objekat, a tuženi bi se morao iseliti iz nepokretnosti u Trnu, te ostati bez bilo kakve imovine, što je suprotno načelima savjesnosti i poštenja, te zabrane zloupotrebe prava iz čl. 12. i 13. ZOO-a. Prema članu 104. istog zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila na osnovu takvog ugovora. Uzajamna vraćanja vrše se po pravilima izvršenja dvostranih ugovora (član 132. stav 3. ZOO-a). Apelant ne samo da nije izrazio volju da tuženom vrati nepokretnosti u Kopru već je odbio reći kakav ugovor je sa tuženim zaključio u Sloveniji u vezi s tim nepokretnostima i odbio je da na traženje suda taj ugovor prezentuje sudu, čime je nedvosmisleno dao do znanja da mu je namjera da zadrži nepokretnosti u Kopru. Osim toga, s obzirom na to da je apelant ½ dijela tih nepokretnosti prenio u vlasništvo svom ocu, on više i objektivno nije u mogućnosti da tuženom vrati nepokretnosti u Kopru, odnosno da mu prenese 1/1 tih nepokretnosti.
10. Dakle, osim što apelant nije dokazao da nije bilo prisile, tj. da je izostala slobodna volja za zaključenje ugovora, u konkretnom slučaju ne postoji ni mogućnost restitucije, odnosno vraćanja prijašnjeg pravnog stanja. Ocijenivši sve okolnosti konkretnog slučaja, Osnovni i Okružni sud su, prema ocjeni Vrhovnog suda, izveli pravilan zaključak da ne postoje uslovi iz člana 103. ZOO-a za ništavost spornog ugovora, jer je zaključen na dobrovoljan i zakonit način. Takođe, predmetni ugovor zadovoljava i formalnopravne uslove punovažnosti propisane u članu 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, a zaključen je u vrijeme kad nije bilo zabranjeno raspolaganje nepokretnostima. Naime, Zakon o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, kojim je u članu 2. zabranjen promet i zamjena nepokretnosti, stupio je na snagu 29. novembra 1994. godine, dakle nakon zaključenja spornog ugovora, a prema članu 3. tog zakona, ništavi su samo oni ugovori o prometu nepokretnosti koji su zaključeni poslije 29. novembra 1994. godine.
11. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da presude Osnovnog i Okružnog suda nemaju nedostatke koje je apelant istakao u reviziji, odnosno na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, te je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističe da sudovi nisu ocijenili u svim segmentima njegov iskaz, kao i iskaz njegove majke, koji kao cjelina upućuju na zaključak da nije bilo dobrovoljnosti prilikom zaključenja predmetnog ugovora o razmjeni nepokretnosti. Smatra da se pravilnim shvatanjem ratne situacije na konkretnom području može shvatiti i pravilno protumačiti da iz njihovih iskaza proizlazi da je njihova jedina i isključiva namjera bila da nakon bijega zbog ugroženosti za vlastiti život spase svoju imovinu od gubitka. U prilog svojim tvrdnjama pod kakvim okolnostima je zaključen predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti navodi da je Radovan Brđanin za sva dešavanja na području za koje je nadležan Okružni sud u Banjaluci procesuiran i osuđen na 32 godine zatvora.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom, ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović