Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/09 («Centrotrans eurolines» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1856/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1856/09, rješavajući apelaciju «Centrotrans eurolines» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Centrotrans eurolines» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-548/06 od 6. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine broj UPII:03-29-223-

1/06 od 14. jula 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija broj 01-29-2589/HR/48-N-

21/05 od 4. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Centrotrans eurolines» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 12. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-548/06 od 6. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII:03-29-223-1/06 od 14. jula 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-2589/HR/48-

N-21/05 od 4. oktobra 2005. godine.

2. Odlukom Komisije broj 01-29-2589/HR/48-N-21/05 od 4. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Rješenjem Ministarstva broj UPII:03-29-223-1/06 od 14. jula 2006. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor apelantovog prednika na red vožnje međunarodne autobuske linije Zenica – Dubrovnik prijevoznika «Globtour-Međugorje», koji se nalazi na strani 143. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (osim SCG) za usklađivanje u 2004/2005. godini (u daljnjem tekstu: Knjiga). U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je svojom odlukom odbio apelantov prigovor izjavljen na predmetni red vožnje. Naime, uvidom u akt Ministarstva pomorstva i veza, Uprava za cestovni promet i ceste Republike Hrvatske broj 530-04-03-02 KG, klasa UP/I 340-02/02-19/204 od 11. novembra 2003. godine, utvrđeno je da je istovjetan red vožnje Dubrovnik – Zenica usklađen u zemlji kooperanta «Panoramabus» Zagreb, koji je u kooperaciji sa prijevoznikom «Globtour-Međugorje», o čemu je obaviješteno nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, a postupajući u skladu sa članom 12. stav 1. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim je propisano da se sporni redovi vožnje usklađuju po principu prednosti ako je neki od prijevoznika dostavio dokaz da je nadležni organ države kooperanta njegovom kooperantu odobrio istovjetan red vožnje, Ministarstvo je odlučilo kao u dispozitivu rješenja.

3. Apelantov prednik je protiv rješenja Ministarstva podnio tužbu koju je Sud BiH Presudom broj U-548/06 od 6. aprila 2009. godine odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo žalbu izjavljenu protiv odluke Komisije. Istaknuto je da je prvostepeni organ (Komisija) pravilno odlučio kada je odbio prigovor apelantovog prednika i proglasio usklađenim red vožnje Zenica – Dubrovnik prijevoznika «Globtour-Međugorje». Također, odlučujući o žalbi apelantovog prednika protiv prvostepene odluke, Ministarstvo je ispravno zaključilo da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio prigovor apelantovog prednika u skladu sa članom 12. Pravilnika. Naime, Ministarstvo je zaključilo da je Komisija pravilno zaključila da nema mjesta brisanju reda vožnje prijevoznika «Globtour-Međugorje», odnosno da navedeni prijevoznik u konkretnom slučaju ima prednost nad apelantovim prednikom, s obzirom na to da je dostavio dokaz da je nadležni organ države kooperanta njegovom kooperantu odobrio istovjetan red vožnje. Sud BiH je na osnovu navedenog zaključio da se osporeno rješenje Ministarstva temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno izvedenom zaključku o odlučnim činjenicama (koje su bile od utjecaja na pravilno i zakonito rješenje predmetne upravne stvari), zbog čega je osporeno rješenje pravilno i zakonito.

4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava obrazlaže time što smatra da su donesene odluke nezakonite. Naime, apelant se žali na to da ni sud ni Ministarstvo nisu ocijenili sve navode tužbe, odnosno njegove žalbe, te navodi da je Ministarstvo tek nakon što je podnio tužbu zbog «šutnje administracije» odlučilo o njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene odluke. Osim toga, apelant ističe da sud nije odgovorio na navode tužbe u vezi sa činjenicama da je Ministarstvo donijelo svoju odluku van propisanih rokova, te da je svoju odluku donio po proteku dvije godine i šest mjeseci od prijema tužbe, što premašuje svaki razuman rok za donošenje odluke. Također, apelant navodi: «[…] da nije ispoštovan član 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, o pravu na pravično i javno suđenje u razumnom roku, član koji je primjenljiv i na postupke koji se tiču dozvole, licence ili drugog javnog organa koji čini uvjet za legalnost ugovora što se treba zaključiti sa privatnom stranom, jer nije obezbijeđen ravnopravan tretman u samom postupku usklađivanja prema svim učesnicima». Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije koje se ogleda u tome da je primjenom člana 12. Pravilnika doveden u neravnopravan položaj prilikom predmetnog usklađivanja reda vožnje, te smatra da se materija koju regulira Pravilnik treba regulirati zakonom. Također, navodi da je donošenjem ovakve odluke sud direktno ugrozio i njegovu imovinu jer je ozakonio nelegalan prijevoz, a činjenica da neko nelegalno vozi ima za posljedicu i sticanje nelegalne dobiti a samim tim i umanjenje nečije imovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelantov navod da je upravni spor trajao nerazumno dugo, Ustavni sud primjećuje da je postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, koja je podnesena 25. septembra 2006. godine, trajao dvije godine i šest mjeseci. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu. Imajući u vidu vrijeme koje je bilo potrebno da Sud BiH donese odluku povodom apelantove tužbe, kao i prethodno navedenu činjenicu da nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

8. U vezi sa apelantovim navodima da su mu prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Također, vezano za povredu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/09 («Centrotrans eurolines» d.o.o… | Sudska praksa | Aktio