Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1888/09 (H.H. i S.H.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1888/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. ožujka 2012. godine, u predmetu broj AP-1888/09, rješavajući apelaciju H.H. i S.H. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.H. i S.H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000117 od 9. travnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj 005-0-Gž-07-000211 od 31.

listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 045- 0-P-05-000408 od 3. rujna 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. H.H. i S.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Hamšo Laković, odvjetnik iz Goražda, podnijeli su 16. lipnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000117 od 9. travnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž- 07-000211 od 31. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 045-0-P-05-000408 od 3. rujna 2007. godine.

2. Apelanti su pokrenuli parnični postupak protiv tuženih Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, Općine Goražde i JP „Bosansko-podrinjske šume“ Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) radi predaje u posjed dijelova od nekretnina (u presudi precizirane oznake i površina), u naravi dijelovi zemljišta (u daljnjem tekstu: sporno zemljište).

3. Presudom Općinskog suda broj 045-0-P-05-000408 od 3. rujna 2007. godine, u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: nalaz i mišljenje vještaka R.S., ostavinski spis O-130/58, te posjedovne listove. Općinski sud je naveo da iz posjedovnih listova slijedi da je dio spornog zemljišta upisan u korist tuženih, a da je dio upisan kao društvena svojina sa 1/1 dijela, da iz rješenja u ostavinskom postupku slijedi da su zakonski nasljednici iza umrlog S.H., između ostalih, i apelanti, da zaostavštinu čine i nekretnine za koje u izreci rješenja nisu navedene katastarske oznake. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka R.S. slijedi da su apelanti sudjelovali u postupku izlaganja na javni uvid podataka zemljišta jer su svojeručno potpisali popisne listove za nekretnine na kojima su polagali prava, da nije bilo prigovora na opisana prava i granice, te da je vještak izradio nalaz nakon uvida u premjer i katastar zemljišta, geodetske planove, foto skice, posjedovne listove, te specijalne obrasce.

4. Općinski sud je istakao da apelanti tužbeni zahtjev zasnivaju na odredbama članka 23. u svezi sa člankom 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03), a traže samo predaju u posjed i državinu, dakle činidbu. Obrazlažući zahtjev apelanti su naveli da se sporno zemljište „vodilo“ na apelantima do ustrojavanja katastra zemljišta 1969.-1975. godine, a da su prilikom ustrojavanja katastra nekretnina za područje KO Ilovača i KO Kreča u 2003. godini saznali da se sporno zemljište „vodi“ na tuženim. Općinski sud je naveo da nije sporno da su apelanti sudjelovali u postupku izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama, kako to proizilazi iz nalaza vještaka, ali da u zakonskom roku iz članka 80. Zakona o premjeru i katastru nekretnina nisu izjavili prigovor, odnosno da u narednom roku od 30 dana nisu pokrenuli spor oko utvrđivanja prava na nekretninama, tako da su izgubili pravo na podnošenje ove vrste tužbe. Sukladno navedenom tvrdnje apelanata da se sporno zemljište „vodilo“ na njima do ustrojavanja novog katastra ne predstavljaju pravno relevantne činjenice, a niti dokazuju niti jedan pravni razlog da se udovolji njihovom tužbenom zahtjevu u smislu čl. 23. i 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Naime, sukladno članku 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka je dužna iznijeti sve činjenice na kojim temelji zahtjev, sukladno članku 8. istog zakona sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a sukladno članku 123. ZPP-a svaka strana je dužna dokazati činjenice na kojim temelji zahtjev. Apelanti traže predaju u posjed spornog zemljišta koje je upisano u korist tuženih, a za navedeno nisu ponudili dokaze, tako da tužbeni zahtjev nije utemeljen.

5. U odnosu na razloge za odbijanje provođenja dokaza Općinski sud je naveo da je predloženi posjedovni list stavljen izvan snage, da kako je kopija katastarskog plana strana isprava to ne može biti punovažan dokaz, da se rješenje, zaključak i nalaz vještaka S.T. odnose na dokazivanja tzv. indikativnih činjenica, te da saslušanje svjedoka na okolnosti da je pravni prednik „držao“ zemljište u vlasništvu za sud nije prihvatljivo zato što vlasništvo nije činjenica nego institut kojeg sud ne utvrđuje u dokaznom postupku nego ga presuđuje izrekom presude.

6. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud donio je Presudu broj 005-0-Gž-07-000 211 od 31. listopada 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da sukladno članku 37. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, apelanti kao podnositelji zahtjeva za povrat svari u kojem su naveli sebe kao vlasnika stvari-zemljišta, morali su dokazati činjenice na kojim zasnivaju pravo vlasništva i u tom smislu teret dokazivanja je „padao“ na apelante. Međutim apelanti samo ponavljaju da su oni vlasnici, ali u tom smislu nisu ponudili dokaze. Nije sporno da se u smislu članka 20. stavak 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima vlasništvo stječe i nasljeđivanjem, ali je zbog stanja popisnog katastra i svih promjena koje su nastale bilo nužno izvršiti vještačenje, a samo rješenje o nasljeđivanju bez drugih dokaza potvrđuje da su apelanti naslijedili neke nekretnine, a da li je to baš ono sporno zemljište koje potražuju ostalo je nedokazano.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000117 od 9. travnja 2009. godine revizija apelanata je odbijena. U obrazloženju presude, Vrhovno sud je naveo da su nižestupanjske odluke pravilne jer sukladno članku 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, tužbom se može tražiti povrat stvari, a sukladno stavku 2. istog članka, vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, te da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U smislu navedenih odredbi apelanti su morali dokazi da su oni vlasnici spornog zemljišta i da se to sporno zemljište nalazi u posjedu tuženih. Budući da u rješenju u ostavinskom postupku nisu navedene katastarske oznake nekretnina, to su apelanti tvrdnje da su oni vlasnici spornog zemljišta morali dokazati, a kako to nisu, nije bilo mjesta primjeni članka 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. 8. Apelanti smatraju da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode da su ispunjeni uvjeti iz članka 23. u svezi sa člankom 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, budući da su oni sporno zemljište stekli nasljeđivanjem. Sud je tri puta izlazio na lice mjesta sa tri različita vještaka i svi su u nalazi potvrdili da je sporno zemljište privatna svojina. Apelanti navode da su dokazali usporedbom premjernog katastra i novog ustrojenog katastra da je sporno zemljište upisano na tužene bez pravnog osnova.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1888/09 (H.H. i S.H.) | Sudska praksa | Aktio