Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1900/09 (M. B.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1900/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-1900/09, rješavajući apelaciju Mire Begić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Begić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

6217/04 od 25. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Begić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić advokat iz Zenice, podnijela je 17. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-627/04 od 25. marta 2009. godine.

2. Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove općine Zenica (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 03-23-12-3588/99 od 25. februara 2003. godine odbijen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed garsonjere u Zenici u ulici Bulevar Kulina Bana broj 28A/IV (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju je navedeno da je apelantica 4. oktobra 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je rješenjem istog organa od 20. septembra 1995. godine proglašen napuštenim i dodijeljen na privremeno korišćenje. Uprava je nakon provedenog postupka utvrdila da je zahtjev apelantice neblagovremen i da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 4. juli 1999. godine, budući da je predmetni stan proglašen napuštenim.

3. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-413/03 od 18. augusta 2003. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv prvostepenog rješenja Uprave. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je istaklo da je u odredbi člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisan rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed napuštenih stanova i taj rok je za stanove koji su proglašeni napuštenim bio do 4. jula 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim do 4. oktobra 1999. godine. U konkretnom slučaju, predmetni stan je proglašen napuštenim a zahtjev za povrat stana apelantica je podnijela 4. oktobra 1999. godine, dakle izvan propisanog roka, zbog čega je po mišljenju Ministarstva, Uprava u prvostepenom rješenju postupila pravilno i zakonito.

4. Rješavajući o prijedlogu apelantice za obnovu postupka, rješenjem Ministarstva broj 12-23-

4132/03 od 24. juna 2004. godine, dozvoljena je obnova postupka okončanog rješenjem broj 12-23-

413/03 od 18. augusta 2003. godine. U drugom stavu navedenog rješenja, Ministarstvo je poništilo svoje prethodno rješenje od 18. augusta 2003. godine. U trećem stavu izreke rješenja izmijenjene su tačke I i II dispozitiva rješenja Uprave na način što je potvrđeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i isti joj se vraća u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica u prijedlogu za obnovu postupka navela činjenicu da je ušla u posjed predmetnog stana 30. jula 2003. godine nakon što je privremeni korisnik dobrovoljno izašao, te činjenicu da je na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana od 16. marta 1983. godine nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Ministarstvo je nadalje utvrdilo da postoje uslovi za obnovu postupka i da je prijedlog za obnovu osnovan, cijeneći da je apelantica prijedlog za vraćanje u posjed predmetnog stana podnijela blagovremeno. Naime, kako je dalje navedeno, u odredbi člana 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano je da izuzetno rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18 b. stav 1. tog Zakona, kao i članova 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima je 4. oktobar 1999. godine. Navedeno rješenje je konačno u upravnom postupku.

5. D.O.O. Željezara «Zenica» (u daljnjem tekstu: tužitelj) je pred Kantonalnim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 24. juna 2004. godine, kojim je dozvoljena obnova postupka i apelantici priznato svojstvo nosioca stanarskog prava, te pravo na posjed predmetnog stana. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu broj U-191/04 od 12. oktobra 2004. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana. Ocjenjujući zakonitost osporenog akta, sud je mišljenja da je Ministarstvo postupilo u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, pravilno i potpuno utvrdivši činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava, radi čega se osporeni akt Ministarstva pokazuje kao pravilan i na zakonu zasnovan. Naime, kako je navedeno u obrazloženju presude, Ministarstvo je u pogledu prijedloga za obnovu postupka postupilo u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), i to odredbe člana 246. stav 1. tačka 1. Zakona.

6. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Kantonalnog suda donio presudu broj Už-627/04 od 25. marta 2009. godine kojom je žalba uvažena, presuda Kantonalnog suda preinačena tako što se tužba uvažava i osporeno rješenje Ministarstva broj 12-23-413/03 od 24. juna 2004. godine kojim je dozvoljena obnova postupka, poništeno. Vrhovni sud je ispitujući zakonitost pobijane presude utvrdio da stanovište Kantonalnog suda u pobijanoj presudi nije pravilno iz više razloga. Prije svega, Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 247. stav 2. ZUP-a stranka može tražiti obnovu postupka zbog okolnosti navedenih u odredbi člana 246. tač. 1., 6., 7., 8. i 11. ZUP-a, samo ako bez svoje krivice nije bila u stanju da u ranijem postupku iznese okolnosti zbog kojih tarži obnovu. Budući da je apelantica u posjed predmetnog stana ušla 30. jula 2003. godine, kako je istakla u dopuni žalbe, proizilazi da je već u ranijem postupku isticala tu činjenicu, pa iz tih razloga ne može tražiti obnovu postupka. Ministarstvo u rješenju od 18. augusta 2003. godine tu činjenicu nije uvažio, međutim apelantica je mogla, kako je ocijenio Vrhovni sud, u zakonskom roku protiv tog rješenja pokrenuti upravni spor. Tu mogućnost nije iskoristila ali iz tog razloga ne može tražiti obnovu postupka. Zatim, kako je dalje navedeno, iz prijemnog štambilja proizilazi da je apelantica prijedlog za obnovu postupka podnijela 23. oktobra 2003. godine, dakle u vrijeme kad je već bila u posjedu predmetnog stana (30. juli 2003. godine) iz čega proizilazi zaključak da je prijedlog podnesen nakon proteka zakonskog roka od 30 dana kada je mogla iznijeti nove činjenice, zbog čega je njen prijedlog podnesen nakon citiranog zakonskog roka. Osim toga, iz spisa proizilazi da je predmetni stan bio proglašen napuštenim i ta činjenica u postupku nije ni bila sporna. S tim u vezi, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana u konkretnom slučaju je 4. juli a ne 4. oktobar 1999. godine. Stoga, kako je dalje navedeno, neosnovano je po ocjeni Vrhovnog suda stanovište Kantonalnog suda prema kojem je zahtjev za povrat stana u konkretnom slučaju blagovremen, jer je apelantica u predmetni stan uselila po iseljavanju privremenog korisnika stana. Kantonalni sud je naime pravilno citirao odredbu člana 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zanemarujući pri tom da taj propis ima u vidu osobu koja je nosilac stanarskog prava odnosno osobu koja stupa u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Naime, nosilac stanarskog prava koji nije u roku podnio zahtjev za povrat stana, gubi stanarsko pravo. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica nije podnijela zahtjev za povrat stana u zakonom propisanom roku te joj je na predmetnom stanu prestalo stanarsko pravo shodno odredbi člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega se u konkretnom slučaju ne može ni primijeniti odredba člana 3. stav 3. citiranog Zakona. Iz tog razloga nije pravno valjano stanovište Kantonalnog suda da je u konkretnoj upravnoj stvari irelevantno kada je apelantica stupila u posjed stana, jer je upravo ta činjenica bitna, budući da gubitkom stanarskog prava prestaje i pravni osnov korištenja stana i pravo na povrat stana.

7. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz čl. II/3. e), f), k) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudslkih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. tačka 1 Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Smatra da je osporena presuda pravno neodrživa jer ne uvažava činjenično stanje u spisu i materijalno pravo. U apelaciji je navela hronologiju događanja pred organima uprave i redovnim sudovima te s tim u vezi istakla da je stanovište Vrhovnog suda pogrešno u pogledu blagovremenosti podnesenog zahtjeva za obnovu postupka jer je ona, ponovnim ulaskom u posjed stana ostvarila pravo na povrat stana, bez obzira da li je njen zahtjev za obnovu bio blagovremen ili ne.

8. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

9. Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. 2.i 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

Stav 1. ovog člana primijenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje osoba koja koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan, danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja, ponovno stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Osoba koja stan koristi bez pravnog osnova će se prinudno iseliti, a organi nadležni za osiguranje nužnog smještaja neće biti dužni da osiguraju nužni smještaj za ove osobe.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačivši presudu Kantonalnog suda, poništio osporeno rješenje Ministarstva kojim je dozvoljena obnova postupka okončanog rješenjem u predmetu vraćanja u posjed stana i apelantici potvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, Vrhovni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je predmetni stan proglašen napuštenim i da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, shodno odredbi člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio 4. juli 1999. godine, te da je apelantica zahtjev podnijela neblagovremeno zbog čega joj je prestalo stanarsko pravo na osnovu stava 3. navedene odredbe Zakona. Rokovi propisani u navedenoj odredbi imaju prekluzivan karakter, a to znači da se propuštanjem roka gubi i samo pravo. Budući da apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana nije podnijela u zakonom propisanom roku, to joj je prestalo stanarsko pravo Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Također Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično pravno pitanje već razmatrao u odluci o dopustivosti broj AP-526/08 od 15. juna 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

14. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštivanje doma, prava na imovinu i prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz čl. II/3. f) i k) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. tačka 1 Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica u posjedu predmetnog stana i da ga je koristila u vrijeme podnošenja apelacije. Osporenom odlukom apelantici nije naloženo da mora iseliti iz predmetnog stana niti je prema njoj, od strane bilo koga, upućen takav zahtjev, te da i sada koristi predmetni stan kao svoj dom. Ustavni sud konstatuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović