Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1984/09 (M. N.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Aktivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1984/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1984/09, rješavajući apelaciju Milke Ninković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Ninković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 004284 Mal od 19. novembra 2008.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milka Ninković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine podnijela je 24. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Mal 004284 Mal od 19. novembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Mal 004284 Mal od 19. novembra 2008.

godine usvojen je tužbeni zahtjev Fonda stanovanja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelantica obavezana da na ime ispunjenja obaveze – uplate otkupne cijene stana, koji se nalazi u Bijeljini, ul. Gavrila Principa broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), po Ugovoru o otkupu stana broj Ov 2915/02 od 14. marta 2002. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), isplati tužitelju iznos od 2.299,65 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2002. godine do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.161,60 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je apelantica sa Opštinskom upravom Opštine Bijeljina kao prodavcem zaključila predmetni ugovor u kojem je u članu 4. navedeno da otkupna cijena predmetnog stana iznosi 3.832,75 KM, koji iznos je [apelantica] dužna uplatiti u roku od 15 dana na račun tužitelja. Dalje je navedeno da je u predmetnom ugovoru određeno da će se predmetni stan otkupiti gotovim novcem u iznosu od 100%. Također, u predmetnom ugovoru je konstatovano da lista za obračun otkupne cijene stana predstavlja njegov sastavni dio. Osnovni sud je, dalje, naveo da je uvidom u sadržaj liste za obračun otkupne cijene stana sa kontrolom zakonitog utvrđivanja otkupne cijene stana, koju je izvršila Komisija za privatizaciju državnih stanova Skupštine opštine Bijeljina, pod brojem 08.372-275/02 od 5. marta 2002. godine, zaključio da je izvršenom kontrolom utvrđeno da je obračun otkupne cijene u iznosu od 3.832,75 KM izvršen u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da prilikom kontrole zakonitog izračunavanja otkupne cijene stana nisu uočeni nedostaci. Osim toga, Osnovni sud je naveo da su navedenu listu potpisale osobe koje su izvršile obračun i da ona čini sastavni dio ugovora.

4. Dalje je utvrđeno da je apelantica 29. marta 2002. godine na račun tužitelja gotovinski uplatila iznos od 1.533,10 KM (40% otkupne cijene stana), te da je ostatak otkupne cijene stana izvršila „prenosom stare devizne štednje“ na račun tužitelja, u iznosu od 2.299,65 KM (60% otkupne cijene stana). Također, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj 4. decembra 2006. godine pozvao apelanticu da izvrši uplatu iznosa od 2.299,70 KM sa obračunatom kamatom na taj iznos i da je u pozivu naveo da će izvršiti povrat uplaćenih sredstava stare devizne štednje na apelanticin zahtjev.

5. Osnovni sud je istakao da je sporna činjenica u predmetnom slučaju bila na koji način se apelantica obavezala da će isplatiti otkupnu cijenu stana. S tim u vezi, navedeno je da je članom 17. Zakona o privatizaciji državnih stanova, Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/07) propisano koje elemente sadrži ugovor o otkupu stana. Članom 32. tog zakona je propisano da se otkup stana može vršiti prema izboru kupca, isplatom otkupne cijene stana odjednom ili u mjesečnim ratama, a članom 34. navedenog zakona je propisano da otkup stana kupac može vršiti sredstvima svoje stare devizne štednje a najviše do 60% utvrđene otkupne cijene stana. Iz navedenih odredbi, kako je naveo Osnovni sud, proizlazi da ugovorne stranke, a naročito kupac, imaju mogućnost da ugovaraju način plaćanja otkupne cijene stana.

6. Međutim, Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je apelantica preuzela obavezu da isplati utvrđenu i ugovorenu otkupnu cijenu stana u iznosu od 3.832,75 KM odjednom, gotovinskom uplatom. Dalje je sud istakao da zaključak da je apelantica preuzela obavezu isplatiti cjelokupnu otkupnu cijenu za predmetni stan u gotovinskom iznosu proizlazi i iz člana 2. stav 2. tačka 5. Uputstva o izmjenama i dopunama o utvrđivanju otkupne cijene stana i obrascima za primjenu zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/02), kojim je propisano da kupac stana može od prodavca zahtijevati da mu sačini novi ugovor o otkupu stana sa drugim uslovima plaćanja otkupne cijene stana, samo ako nije počeo plaćanje utvrđene otkupne cijene stana. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije od prodavca zahtijevala da se sačini novi ugovor o otkupu stana, sa drugim uslovima plaćanja otkupne cijene stana, nego da je 29. marta 2002. godine izvršila uplatu otkupne cijene stana i to djelomično gotovim novcem (40%), a ostatak od 60% otkupne cijene stana prenosom stare devizne štednje.

7. Također, Osnovni sud je istakao da predmetno potraživanje nije zastarjelo, budući da se, u skladu sa odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na konkretni slučaj ima primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina. Osnovni sud je, vezano za dokaz koji je apelanticin punomoćnik dostavio na glavnoj raspravi, a tiče se kontrole zakonitog utvrđivanja otkupne cijene stana od 5. marta 2002. godine, istakao da, prema njegovom zaključku, taj dokaz nije vjerodostojan zato što ga nije potpisala ovlaštena osoba, kao i zbog toga što je apelanticin punomoćnik Osnovnom sudu dostavio samo dio liste otkupne cijene stana i to treću i četvrtu stranu te liste, na kojima su podaci upisani ručno a ne pisaćom mašinom. Osnovni sud je naveo da odredba člana 149. ZOO-a propisuje da kada neko ugovori svoje potraživanje u korist trećeg, u ovom slučaju tužitelja, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako što drugo nije ugovoreno ili ne proizlazi iz ugovorenog posla. Stoga, Osnovni sud je, u skladu sa čl. 149. i 262. ZOO-a, utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan.

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 80 0 Mal 004284 09 Gž od 22. januara 2009. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev i obavezao tužitelja da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 480,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Osnovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 149. ZOO-a regulirano pravo trećeg, kada je u pitanju ugovor u korist treće osobe. Okružni sud je naveo da je to ugovor kojim se jedan ugovornik (promitent) obavezuje prema drugom ugovorniku (stipulantu) da će izvršiti određenu prestaciju u korist treće osobe (beneficijara). Kod takvog ugovora, treća osoba stiče pravo da samostalno i neposredno zahtijeva izvršenje prestacije u svoju korist, iako u aktu zaključenja ugovora nije lično učestvovala niti je predstavljena putem zastupnika. Dejstvo ugovora nije uslovljeno pristankom trećeg, što znači da pravo u njegovu korist nastaje nezavisno od njegove volje, što u konkretnom slučaju, kako je to naveo Okružni sud, nije slučaj. Naime, Okružni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da su ugovorne strane (Opština i apelantica) ugovorile plaćanje cijene stana na račun tužitelja, čime su stipulant (Opština) i promitent (apelantica) ugovorili da treći (tužitelj) primi samo izvršenje obaveze. To je, kako je to zaključio Okružni sud, tzv. nesavršeni ugovor u korist trećeg u iznijetom smislu. Stoga je Okružni sud zaključio da tužitelj u ovom sporu nije ugovorna strana niti je aktivno legitimisan za postavljanje zahtjeva za isplatu cijene u ovom sporu.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009.

godine (u prvobitnom tekstu naziv odluke „rješenje“ ispravljeno u „presuda“, 8. juna 2009. godine, budući da je utvrđeno da se radi o očiglednoj omašci u kucanju), odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 016 od 2. novembra 2006. godine, reviziju usvojio i presudu Okružnog suda preinačio na način da je apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Osim toga, Vrhovni sud je obavezao apelanticu da tužitelju naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 351,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je reviziju dozvolio na osnovu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, jer je u Republici Srpskoj zaključen veliki broj ugovora o otkupu stanova u postupku privatizacije.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju odluke ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te pravne zaključke Osnovnog i Okružnog suda. Vrhovni sud je istakao da je odluka Okružnog suda donesena uz pogrešnu primjenu odredbe člana 149. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da iz odredbe navedenog člana nedvojbeno proizlazi da pravo da zahtijeva izvršenje obaveze iz ugovora u korist treće osobe pripada bezuslovno ugovaraču ali i trećoj osobi u čiju korist je zaključen ugovor, pod uslovom da drugačije nije ugovoreno ili da drugačije ne proizlazi iz okolnosti posla. Navedeno je da su u konkretnoj situaciji ugovorne strane predmetnog ugovora Opštinska uprava Opštine Bijeljina i apelantica, a da je ugovorom predviđeno da će se isplata otkupne cijene stana u iznosu od 3.832,75 KM izvršiti na račun tužitelja, što znači da je tužitelj treća osoba u čiju korist je ugovor zaključen. Vrhovni sud je istakao da ovo pravo tužitelja proizlazi iz odredbe člana 36. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/07, Prečišćeni tekst), prema kojoj se sredstva ostvarena otkupom stana uplaćuju na račun Fonda stanovanja Republike Srpske (tužitelj), kao i iz člana 4. Zakona o Fondu stanovanja Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/00), prema kojem prikupljanje i distribucija sredstava ostvarenih privatizacijom državnih stanova, poslovnih prostorija i garaža predstavlja djelatnost fonda, te odredbom člana 6. istog zakona kojom je propisano da se sredstva fonda, između ostalog, obezbjeđuju otkupom stanova u državnoj svojini. Dakle, iz navedenih normi, koje su, kako je to naglasio Vrhovni sud, imperativne prirode, proizlazi da ugovorne strane nisu ni mogle slobodno ugovarati u čiju korist će se uplaćivati otkupna cijena stana, već je tužitelj morao biti određen kao treća osoba u čiju korist se ta cijena uplaćuje. Iz navedenog slijedi i pravo tužitelja iz odredbe člana 149. stav 1. ZOO-a prema apelantici, a to je da može zahtijevati isplatu dijela otkupne cijene stana koji nije uplaćen na ugovoreni način, što podrazumijeva i pravo na podnošenje tužbe.

11. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na konkretne činjenice, apelantica nije uplatila cjelokupnu otkupnu cijenu stana na ugovoreni način, iz toga slijedi da tužitelj ima pravo da zahtijeva neposredno od apelantice da u cijelosti izvrši obavezu iz ugovora. Navedeno je da se ovo pravo tužitelja moglo isključiti ako bi takva odredba postojala u ugovoru, jer pravo na zahtijevanje izvršenja obaveze dužnika postoji u korist treće osobe u čiju korist je ugovor zaključen, osim u slučaju da je drugačije ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla. U konkretnoj situaciji pravo tužitelja kao treće osobe u čiju korist je zaključen ugovor nije ničim isključeno niti to proizlazi iz okolnosti posla.

12. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povreda istaknutih prava, prema apelanticinim navodima, ogleda se u činjenici što je sud prihvatio da je tužitelj aktivno legitimisan za podnošenje tužbe, budući da apelantica s njim nije zaključila predmetni ugovor, mada je ona tokom postupka isticala prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Apelantica smatra da u konkretnoj situaciji „tužitelj ima samo pravo da primi određenu obavezu a nikako da zahtijeva izvršenje obaveze.“ Također, apelantica navodi da je ona ispunila svoju obavezu, jer je, u skladu sa „ispravom“ od 5. marta 2002. godine, koja je ovjerena od ugovornih strana, njena obaveza bila da isplati otkupnu cijenu stana u omjeru 40% prema 60%, a ne obaveza plaćanja od 100% gotovinski, koji dokaz je tužitelj „donio na raspravu“. Dalje, apelantica ističe da je Vrhovni sud u donesenoj odluci odlučio samo o dijelu koji se ticao prigovora aktivne legitimacije tužitelja, a nije istakao činjenicu da je ona isplatila otkupnu cijenu stana, kako joj je saopćeno i dostavljena „isprava“.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su Vrhovni sud i Osnovni sud protumačili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Vrhovni sud je u svojoj odluci dao razloge zašto je neosnovan zaključak Okružnog suda vezan za primjenu člana

149. ZOO-a, zbog kojih je i preinačio drugostepenu presudu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Dalje, Ustavni sud naročito ukazuje na to da su na sve prigovore koji su istaknuti u apelaciji dati odgovori u redovnom sudskom postupku, a naročito u dijelu koji se odnosi na apelanticine prigovore o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, te da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili sve apelanticine navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Također, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1984/09 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio