Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1997/09 (Z. J.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1997/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 1997/09, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Jelića podnesena protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-09-000249 od 7. aprila 2009. godine i 070-0-
Rev-08-000109 od 9. aprila 2009. godine,
- presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-
Gž-08-000 335 od 6. novembra 2008. godine i 008-0-Gž-
07-000 467 od 10. oktobra 2007. godine,
- presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu br. 064-0-P-06-
000 246 od 5. maja 2008. godine i 064-0-P-000 245 od 17. juni 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 29. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) registrovanu pod brojem AP 1997/09 protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000249 od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 335 od 6. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-
0-P-06-000 246 od 5. maja 2008. godine.
2. Apelant je 16. jula 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 2290/09 protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000109 od 9. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 467 od 10. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda broj 064-0-P-000 245 od 17. juna 2007. godine.
3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1997/09.
4. Općinski sud je Presudom broj 064-0-P-06-000 246 od 5. maja 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena Općina Široki Brijeg na ime naknade ličnog dohotka isplati mjesečno označeni novčani iznos počev od 15. decembra 1994. godine do 31. decembra 1996. godine sa odgovarajućim doprinosima za penzijsko osiguranje i zakonskim zateznim kamatama. Dalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Z.K., M.K. i Općina Široki Brijeg obavežu da mu na ime nematerijalne štete solidarno isplate označeni novčani iznos za period od 15. decembra 1994. godine do 31. decembra 1996. godine.
5. Općinski sud je Presudom broj 064-0-P-06-000 245 od 17. jula 2007. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Općina Široki Brijeg obaveže da mu isplati naknadu plate u izreci presude bliže označenim vremenskim periodima i novčanim iznosima, da mu na ovako određene iznose plate izvrši uplatu poreza i doprinosa za označene vremenske periode, da mu na ime regresa za godišnji odmor počev od 1994. godine do 2006. godine isplati označene iznose, te da mu nadoknadi izdatke za bolničko liječenje i ortopedska pomagala u označenom vremenskom periodu i iznosu. Dalje, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Općina Široki Brijeg, te tuženi T.S., J.G. i A.M. obavežu da solidarno isplate na ime nematerijalne štete za svaku godinu od 1994. do 1997. godine označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, odnosno da mu nadoknade troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženjima navedenih presuda istaknuto je da je na temelju provedenih dokaza Općinski sud zaključio da je Rješenjem tužene Općine Široki Brijeg broj 05/1-120-5/83/91 od 30. aprila 1991. godine apelantu prestao radni odnos s pravom na administrativnu penziju po isteku roka od tri mjeseca od dana donošenja rješenja, odnosno 1. avgusta 1991. godine. Dalje, utvrđeno je da je presudom Višeg suda u Mostaru poništeno rješenje kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje tužene Općine Široki Brijeg od 30. aprila 1991. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Dalje, u ponovnom postupku tužena Općina Široki Brijeg je donijela Rješenje broj 05/1-120-5-83/91/2 od 21. marta 1996. godine kojim je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos sa 1. avgustom 1991. godine. Na temelju uvida u službenu zabilješku utvrđeno je da je ovo rješenje apelantu pokušao dostaviti ovlašteni radnik tužene Općine Široki Brijeg u aprilu 1996. godine, ali da je on to odbio, te da je tražio da se rješenje ne dostavlja na kućnu adresu, jer će se dogovoriti sa načelnikom o svom radnopravnom statusu. Apelantove tvrdnje da je blagovremeno podnio žalbu protiv ovog rješenja ocijenjene su neosnovanim, jer je kantonalni inspektor po njegovom zahtjevu utvrdio da u spisu predmeta broj 05/1-120-5-83/91/2 nema podataka o prijemu žalbe, te da u pošti u Kočerinu nema podataka koji potvrđuju koji akt se dostavlja, kao ni kome se dostavlja. S obzirom na to da je apelant bio upoznat sa Rješenjem broj 05/1-
120-5-83/91/2 od 21. marta 1996. godine, da ga nije pobijao, niti tražio zaštitu prava koja su, prema njegovom mišljenju, povrijeđena, zaključeno je da je rješenje postalo pravosnažno i izvršno, čime je prestala i mogućnost njegovog preispitivanja, makar i kao prethodnog pitanja, jer se ima smatrati istinitim ono o čemu je pravosnažno odlučeno. Dalje, ukazano je da bi tuženi mogli odgovarati za štetu samo po osnovu krivice koja bi se ogledala u donošenju nezakonitog akta o prestanku radnog odnosa, a krivica bi postojala tek ukoliko bi u sudskom postupku pravosnažnom presudom rješenje o prestanku radnog odnosa od 21. marta 1996. godine bilo proglašeno nezakonitim.
7. Kantonalni sud je presudama broj 008-0-Gž-08-000 335 od 6. novembra 2008. godine i broj 008-0-Gž-07-000 467 od 10. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovane apelantove žalbe i potvrdio navedene presude Općinskog suda.
8. U obrazloženjima navedenih presuda Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Dalje, s obzirom na to da je apelant tužbu podnio u vrijeme važenja starog ZPP, te imajući u vidu da su tuženi odgovore na tužbu dali na označenim ročištima, nije bilo mjesta za donošenje presude zbog propuštanja bez obzira na to što je apelant tražio njeno donošenje. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je blagovremeno uložio žalbu preporučeno putem pošte u Kočerinu, ukazano je da potvrda o prijemu pošiljke broj 3712 od 12. novembra 1998. godine nije valjan dokaz da je žalba dostavljena u zakonom određenom roku, jer u njoj nije navedeno koji akt i kome se dostavlja, a žalba koja je uložena u spis tužene Općine Široki Brijeg nema datum podnošenja i nema prijemni pečat tužene. Zaključak prvostepenog suda, s obzirom na to da apelant nije ulagao žalbu, da mu je radni odnos prestao sa 1. avgustom 1991. godine, kada mu je zaključena i radna knjižica i kada je odjavljen u Fondu PIO, ocijenjen je pravilnim. Apelantov navod da je prvostepena presuda zasnovana samo na zapisnicima upravnog inspektora je ocijenjen kao neutemeljen, te je ukazano da je ovaj dokaz ocijenjen u vezi sa ostalim dokazima. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi u pogledu izvedenih dokaza, pa je ukazano da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze koji utječu na odluku i da je obrazložio zašto nije ocijenio provedene dokaze koji su irelevantni za donošenje odluke. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da se ne upušta u ocjenu zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa od 21. marta 1996. godine, jer je ovo rješenje postalo pravosnažno pošto apelant protiv njega nije izjavio, odnosno nije dokazao da je izjavio žalbu. Najzad, ocijenjeno je da nema utjecaja na rješenje konkretne stvari apelantova tvrdnja da je po pravosnažnoj presudi naplatio naknadu ličnog dohotka do 15. decembra 1994. godine, jer u ovom postupku ničim nije dokazao da mu to pravo pripada i za period za koji je tražio naknadu povodom tužbenih zahtjeva o kojim je raspravljeno u ovim postupcima.
9. Vrhovni sud je presudama broj 070-0-Rev-09-000249 od 7. aprila 2009. godine i broj 070-0-
Rev-08-000109 od 9. aprila 2009. godine odbio kao neosnovane apelantove revizije izjavljene protiv presuda Kantonalnog suda.
10. U obrazloženju presuda je ocijenjeno da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je Rješenje tužene Općine Široki Brijeg od 21. marta 1996. godine, a po kom je apelantu prestao radni odnos sa 1. avgustom 1991. godine, postalo konačno, jer apelant nije izjavio žalbu. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da se iz rješenja od 21. marta 1996. godine ne vidi kada mu je prestao radni odnos. S tim u vezi je ukazano da je ovo rješenje donijeto u ponovnom postupku nakon što je ranije rješenje tužene Općine Široki Brijeg od 30. aprila 1991. godine „ukinuto“ Presudom Višeg suda u Mostaru broj U-30/04 od 14. aprila 1995. godine. Dalje, ukazano je da se u rješenju trećetužene (tužena Općina Široki Brijeg) od 21. marta 1996. godine navodi da tužitelju (apelantu) radni odnos prestaje tri mjeseca od dana donošenja „pobijanog“ rješenja, a ranije „pobijano“ rješenje donijeto je 30. aprila 1991. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelantu radni odnos prestao 1. avgusta 1991. godine, kada su nižestepeni sudovi utvrdili da mu je zaključena i radna knjižica i kada je odjavljen kod Zavoda PIO/MIO. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, apelantovi tužbeni zahtjevi da mu tužena isplati naknadu ličnog dohotka, izvrši uplatu doprinosa, te isplati regres u naznačenim vremenskim periodima i u označenim iznosima nisu osnovani, jer u navedenim periodima on nije bio zaposlenik tužene Općine Široki Brijeg.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi navedenih prava u obje apelacije su, u suštini, identični. Naime, apelant iznosi hronologiju postupka koji je vodio pred redovnim sudovima, da je prvostepeni sud odbio da donese presudu zbog izostanka iako su za to bili ispunjeni uslovi propisani zakonom, da nisu poštovani rokovi za postupanje, da je u ponovnom postupku nepotrebno zakazano pripremno ročište, da je njegov tužbeni zahtjev odbijen samo na osnovu dokaza - Rješenja broj 05/1-120-5-83/91/2 od 21. marta 1996. godine koje je prvi put prezentovano tek u ponovnom postupku. Apelant iznosi niz tvrdnji o nezakonitosti ovog rješenja, tj. da je donijeto na osnovu nepostojećeg zakona, jer je član 365. stav 3. Zakona o državnoj upravi prestao postojati 31. maja 1991. godine, na osnovu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj upravi, da je protiv ovog rješenja koje mu je uručeno tek 29. oktobra 1998. godine uredno izjavio žalbu predajući pismeno u pošti, te da ovo rješenje ne sadrži klauzulu pravosnažnosti koju može staviti jedino njegov izdavalac. Zbog nedostatka klauzule pravosnažnosti, apelant smatra da su sudovi povrijedili pravila postupka kada su sami utvrđivali da je ovo rješenje postalo konačno i pravosnažno. Dalje, apelant osporava način na koji su sudovi utvrdili da mu je radni odnos prestao 1. avgusta 1991. godine. S tim u vezi, ističe da mu je pravosnažnom i izvršnom prvostepenom Presudom broj P.269/94 od 29. decembra 1994. godine dosuđena naknada ličnog dohotka za trajanje radnog odnosa od 1. septembra 1991. godine do 15. decembra 1994. godine, da prvostepeni sud ovaj dokaz nije ocijenio, odnosno dao bilo kakvo obrazloženje zašto to nije učinio, da je na navedeno ukazivao i u žalbi i reviziji, ali da na ovaj navod nije odgovoreno. Najzad, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je Presudom Višeg suda u Mostaru broj U-
30/94 od 14. aprila 1995. godine ukinuto Rješenje Općinskog sekretarijata za privredu, društvene djelatnosti i opću upravu Općine Lištica broj 05/1-120-5-83/91 od 30. aprila 1991. godine, jer navedenom presudom rješenje nije ukinuto, već je poništeno, a što znači da su poništene i sve posljedice koje je proizvelo, pa zbog toga više nije moglo biti „pobijano rješenje“, kako sudovi pogrešno navode, a zaključena radna knjižica i odjava osiguranja ne mogu biti dokaz o prestanku radnog odnosa, jer radni odnos prestaje samo rješenjem koje je konačno.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu a koji se, u suštini, svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Iz obrazloženja osporenih presuda, kao i drugih dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantu radni odnos kod tužene Općine Široki Brijeg prestao rješenjem od 21. marta 1996. godine. U postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da apelant nije uspio dokazati da je protiv ovog rješenja izjavio žalbu u zakonom ostavljenom roku, a na temelju čega su redovni sudovi zaključili da je ovo rješenje postalo pravosnažno i konačno, a shodno čemu je prestala i svaka mogućnost preispitivanja njegove zakonitosti. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da, shodno članu
12. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), prvostepeno rješenje postaje konačno kada protiv njega, u zakonom ostavljenom roku, nije izjavljena žalba, odnosno shodno članu 13. ZUP-a, rješenje postaje pravosnažno kada je stranka propustila da u zakonom ostavljenom roku takvo rješenje ospori žalbom ili tužbom u upravnom sporu. Shodno navedenom, redovni sudovi nisu proizvoljno postupali kada su utvrdili da je rješenje od 21. marta 1996. godine postalo konačno i pravosnažno bez obzira na to da ono nije sadržalo klauzulu pravosnažnosti, pa da se, shodno tome, ne mogu upuštati ni u ocjenu njegove zakonitosti, jer za to više ne postoje zakonske pretpostavke. Dalje, redovni sudovi nisu povrijedili odredbe ZUP-a koje regulišu mogućnost ulaganja žalbe putem pošte na apelantovu štetu, već su u postupku, dajući jasne i obrazložene razloge, utvrdili da se iz potvrde o prijemu pošiljke na kojoj je apelant zasnivao tvrdnju da je žalbu predao u zakonom ostavljenom roku ne može utvrditi koje pismeno je predato na poštu i kome je upućeno, odnosno to nije bilo moguće utvrditi ni provjerom u pošti iz koje je apelant tvrdio da je žalbu poslao. S obzirom na navedeno, irelevantni su apelantovi navodi koje je isticao i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, a koji se tiču zakonitosti i pravilnosti rješenja od 21. marta 1996. godine, odnosno oni su eventualno s uspjehom mogli biti iznijeti u postupku po žalbi na navedeno rješenje, a apelant je to propustio da učini.
16. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi propustili da donesu presudu zbog propuštanja, da nisu ocijenjeni, odnosno da su zanemareni dokazi koje je predočio u toku postupka, da su njegovi tužbeni zahtjevi odbijeni na temelju samo jednog dokaza, Ustavni sud primjećuje da razlozi i obrazloženja koje su redovni sudovi ponudili u vezi sa identičnim navodima isticanim u toku postupka ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava na apelantovu štetu, odnosno da nisu dovedeni u pitanje ni navodima iz apelacije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupaka koje je vodio.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović