Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/09 (M.Č.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2026/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2026/09, rješavajući apelaciju M. Č., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 08-000 932 od 15. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Č. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 932 od 15. aprila 2009. godine. Apelantkinja je 3. novembra 2009. godine dopunila apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs- 162/04 od 30. januara 2008. godine poništeni su rješenje koje je donio „Žitopromet“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu apelantkinji broj 01-125/04 od 29. juna 2004 godine i Odluka tuženog broj 01-199/04 od 5. avgusta 2004. godine, kojom je odbijen apelantkinjin prigovor uložen na rješenje direktora tuženog o otkazu ugovora o radu. Slijedom toga, tuženi je obavezan da apelantkinju vrati na posao i rasporedi na radno mjesto u skladu sa njenim radnim i drugim sposobnostima i potrebama tuženog (stav I izreke). Istom presudom obavezan je tuženi da apelantkinji na ime neisplaćenih ličnih dohodaka isplati iznose od po 140,00 KM mjesečno počevši od 1. jula 2004. godine do 1. januara 2008. godine, odnosno ukupan iznos od 5.880,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelantkinji odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.

3. Osnovni sud je obrazložio da je iz sprovedenih dokaza utvrdio da je apelantkinja bila radnik tuženog na poslovima proizvođača hljeba i peciva, sa završenom osnovnom školom. Dalje, Osnovni sud je naveo da se prema sistematizaciji radnih mjesta kod tuženog za ovo radno mjesto traži III ili IV stepen stručne spreme, žitoprerađivačkog smjera. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelantkinji otkazan ugovor o radu zbog znatno smanjenog obima ukupne proizvodnje kod tuženog, uslovljenog ekonomskim, organizacionim i tehnološkim razlozima, nakon što je utvrđeno da ne postoji mogućnost za raspoređivanje apelantkinje na drugo radno mjesto.

4. Osnovni sud je utvrdio da je prije otkazivanja ugovora o radu apelantkinji direktor tuženog, zbog značajnog smanjenja proizvodnje i usluga kod tuženog, 16. februara 2004. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u kom je predviđeno da će se smanjiti broj zaposlenih radnika sa 158 na 104. Dalje, utvrđeno je da je Upravni odbor tuženog na sjednici od 29. marta 2004. godine dao saglasnost na doneseni pravilnik. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je Upravni odbor, na istoj sjednici, donio i Odluku o uslovima za utvrđivanje viška radnika i pravima radnika u slučaju otkaza, kojom su utvrđeni postupak i kriterijumi za utvrđivanje viška radnika kao i pitanja otkaznih rokova i otpremnine za radnike koji budu proglašeni tehnološkim viškom. Navedeno je da je tuženi utvrdio na kojim radnim mjestima i u kojim organizacionim jedinicama ima viška zaposlenih i koje kvalifikacione strukture, uključujući i apelantkinjino radno mjesto. Pored toga, navedeno je da je smanjenje broja radnika podržala i sindikalna organizacija tuženog u svom aktu od 5. aprila 2004. godine.

5. Prilikom donošenja odluke Osnovni sud je istakao da tuženi nije dokazao koliko radnika i na kojim radnim mjestima u pojedinim radnim jedinicama je višak, kao ni koji su to radnici. Takođe, sud je zaključio da tuženi nije dokazao zbog kojih razloga su drugi radnici primljeni na radna mjesta za koja je predviđena osnovna škola (čistačica i zapisničar na portirnici), a koju stručnu spremu ima i apelantkinja, iako ti radnici imaju višu stručnu spremu od predviđene. Stoga je Osnovni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu člana 127 stav 5 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kojim je propisano da je u slučaju otkaza ugovora o radu poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je, budući da je udovoljio apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za poništenje odluke kojom joj je otkazan ugovor o radu, zaključio da je osnovan i tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti u periodu u kom apelantkinja nije radila kod tuženog.

6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0Ž-08-000 187 od 28. maja 2008. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje u dijelu kojim je obavezan tuženi da apelantkinji po osnovu izostalih plata isplati iznos od 5.880,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

7. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno kada je utvrdio da je odluka kojom je apelantkinji otkazan ugovor o radu nezakonita. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tuženi u toku postupka osporavao tužbeni zahtjev činjenicom da je prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu radnicima koji su višak poštovana sva zakonska procedura, budući da je do otkaza došlo zbog značajnog smanjenja obima proizvodnje i usluga koje pruža tuženi. Okružni sud je istakao da su odredbom člana 113 ZOR-a propisani uslovi za poslodavca o otkazu ugovora o radu radniku i kao jedan od razloga je navedeno i da se ugovor može otkazati u slučaju ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, a u slučaju kad poslodavac u takvoj situaciji ne može pronaći novo odgovarajuće radno mjesto za zaposlenika i pored svih preduzetih mjera.

8. Dalje je Okružni sud naveo da je odredbama čl. 124 i 125 ZOR-a propisan postupak koji poslodavac sprovodi kad se odluči da iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga otkaže ugovore o radu većem broju radnika. Kod takvog stanja stvari, i pored činjenice da je tuženi programom viška zaposlenih utvrdio broj i kvalifikacionu strukturu radnika kojima treba da prestane radni odnos u odnosu na tuženog kao cjelinu, Okružni sud je zaključio da to nije učinjeno u odnosu na konkretna radna mjesta, pa je samim tim, prema stavu Okružnog suda, odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantkinji nezakonita. Pored toga, Okružni sud je naveo da osporenu presudu u dijelu koji se odnosio na apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu plata za period u kom nije radila nije mogao ispitati jer ne sadrži obrazloženje, zbog čega je presudu u dijelu koji se odnosi na taj dio tužbenog zahtjeva ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 932 od 15. aprila 2009. godine reviziju tuženog usvojio i presudu Okružnog suda preinačio u dijelu kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda, tako da je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te odbio apelantkinjin zahtjev da se ponište Rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu broj 01-125/04 od 29. juna 2004. godine i Odluka tuženog broj 01-199/04 od 5. avgusta 2004. godine i da se tuženi obaveže da apelantkinju vrati na posao i rasporedi na radno mjesto u skladu sa njenim radnim i drugim sposobnostima i potrebama tuženog. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično i pravno utvrđenje Osnovnog suda i Okružnog suda, te je istakao da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je pravni stav Osnovnog suda i Okružnog suda da je, u konkretnom slučaju, višak zaposlenih radnika trebalo identifikovati po radnim mjestima u odnosu na svakog pojedinog radnika i za svako radno mjesto, a ne u odnosu na privredno društvo kao cjelinu, prihvatljiv u slučaju kada je iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukinuto samo jedno radno mjesto ili eventualno samo pojedina radna mjesta ili je na pojedinim radnim mjestima smanjen broj izvršilaca. Ovdje se, kako je to naveo Vrhovni sud, radi o otkazu ugovora o radu velikom broju radnika zbog reorganizacije tuženog izazvane ekonomskim teškoćama pa se upravo zbog toga treba uzeti u obzir tuženo društvo kao radna cjelina.

10. Navedeno je da se tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda pokazalo nespornim da se tuženi već duže vrijeme nalazio u ekonomskim i organizacionim teškoćama o čemu su svjedočili i radnici tuženog koji su naveli da su se i prije donošenja nove sistematizacije i usvajanja mjera za prevazilaženje teškoća duže vrijeme nalazili „na čekanju“. Vrhovni sud je ponovio da se, u skladu sa odredbom člana 113 ZOR-a, radniku može otkazati ugovor o radu u situaciji kao što je bila u konkretnom slučaju, ako se radniku ne može obezbijediti drugi posao. Navedeno je da prije otkazivanja ugovora o radu poslodavac mora da sprovede određenu zakonom propisanu proceduru, te da je ta odluka kao i procedura koja je prethodila donošenju programa zbrinjavanja viška radnika sprovedena u skladu sa pravilima propisanim odredbama čl. 124 i 125 ZOR-a, uz učešće sindikata i obavještavanje radnika za čijim radom je prestala potreba. Vrhovni sud je zaključio da iz preduzetih mjera tuženog proizilazi da je on u skladu sa pomenutim zakonskim odredbama donio i sproveo, bar kada je u pitanju apelantkinja, program zbrinjavanja viška radnika. Apelantkinja ima završenu osnovnu školu, što znači da se radi o nekvalifikovanom radniku, a radila je na radnom mjestu proizvođača hljeba i peciva, za koji se traži III ili IV stepen stručne spreme žitoprerađivačkog smjera, što ona ne posjeduje. Kako je naveo Vrhovni sud, proizilazi da je tuženi zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga odlučio da smanji broj zaposlenih i to za 54 radnika, utvrđujući članom 3 Programa kvalifikacionu strukturu radnika za čijim radom više nema potrebe, tako da se viškom pokazalo 17 radnika sa srednjom stručnom spremom, 20 visokokvalifikovanih i kvalifikovanih radnika i 17 nekvalifikovanih radnika.

11. Tuženi je svojom odlukom o uslovima za utvrđivanje viška radnika i pravima radnika u slučaju otkaza broj 01-106/04 od 29. marta 2004. godine, odredbom člana 7, kao jedan od kriterijuma za utvrđivanje viška radnika odredio i neodgovarajuću stručnu spremu, neodgovarajuće zanimanje/zvanje, neodgovarajuća završena škola. Vrhovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je tuženi, i da nije bilo teškoća u poslovanju, mogao rasporediti apelantkinju na drugo radno mjesto, tj. na radno mjesto nekvalifikovanog radnika. Vrhovni sud je, dalje, istakao da pri činjenici da je programom rješavanja viška zaposlenih predviđeno da se viškom ukazuje 17 radnika niže stručne spreme, kakvu ima i apelantkinja, proizilazi da tuženi nije raspolagao slobodnim radnim mjestom na koje je mogao rasporediti apelantkinju. Iz toga slijedi da su u odnosu na apelantkinju pravilno primijenjeni osnovni kriterijumi za utvrđivanje viška radnika koji čine sastavni dio odluke tuženog o uslovima za utvrđivanje viška radnika i pravima radnika u slučaju otkaza, što osporene odluke tuženog čini zakonitim, zbog čega je Vrhovni sud na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP-a usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu.

12. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da ni okolnost koju je apelantkinja isticala tokom postupka pred prvostepenim sudom, tj. da je bila na bolovanju u trenutku otkazivanja ugovora o radu, odnosno da je bila na neprekidnom bolovanju od 2002. godine do donošenja osporenih odluka, nije od uticaja na rješenje ovog spora. Naime, odredbom člana 80 ZOR-a propisano je da radniku koji je povrijeđen na poslu ili je obolio od profesionalne bolesti poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme dok je zdravstveno nesposoban za rad bez obzira na to da li je radnik sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme. Budući da apelantkinja nije dokazala a niti je tvrdila da je bila na bolovanju zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, ova okolnost nije relevantna za ocjenu zakonitosti osporenih odluka. Vrhovni sud je, takođe, naveo da odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je ukinuta prvostepena presuda ima karakter rješenja kojim se postupak pravosnažno ne završava, zbog čega nije razmatrao revizione prigovore kojima se osporava drugostepena presuda u ovom dijelu.

13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je istakla da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je tuženi u konkretnom slučaju u potpunosti postupio u skladu sa odredbama čl. 124 i 125 ZOR-a. Naime, apelantkinja je istakla da je tuženi „nezakonito otuđio“ poslovne prostore, na koji način je smanjio potrebu za brojem zaposlenih i da prilikom navedenih prodaja nije vodio računa o zaštiti prava radnika koji su bili zaposleni u tim poslovnim prostorima – pogonima, što je uticalo na to da se pojavi višak radnika. Apelantkinja smatra da iz toga proizilazi da se tuženi, odnosno njegov poslovodno-rukovodni kadar poslužio određenim vidom „mahinacija i zloupotreba kako bi se nezakonitim otuđenjem poslovnih prostora isključivo pribavila korist za pojedince na štetu radnika“, koji su uz sve to uglavnom radnici u poodmakloj radnoj i životnoj dobi, čime su dovedeni u beznadežan položaj. Apelantkinja navodi da se u konkretnom slučaju radi o „jednoj krajnje nehumanoj privatizaciji“ koja je dovela do toga da jedan od najboljih predratnih kolektiva ostane bez većeg dijela svoje predratne imovine i da faktički dođe u situaciju jednog od najvećih privrednih gubitnika na području opštine Prijedor pa i šire. Dalje, apelantkinja tvrdi da je Vrhovni sud faktički prihvatio navode tuženog iz revizije, koji nisu potvrđeni ni prvostepenom ni drugostepenom odlukom. Naime, apelantkinja ističe da u dokaznom postupku pred Osnovnim sudom nije potvrđeno da je sindikalna organizacija tuženog dala svoj stav i mišljenje 4. aprila 2004. godine, odnosno da sa takvim stavom nisu upoznati radnici koji su se našli na spisku viška od 50 radnika. Apelantkinja je istakla da sumnja da je sindikalna organizacija tuženog bila pod direktnim uticajem rukovodnog kadra tuženog, što je ozbiljno dovelo u pitanje da li je uopšte sindikalna organizacija tuženog dala svoj stav i mišljenje 5. aprila 2004. godine, kako je to navedeno, ili je samo takva pismena saglasnost obezbijeđena kako bi se predočila u dokaznom postupku. Apelantkinja ističe da su i svi drugi materijalni dokazi tuženog predočeni apelantkinji prvi put na sudu „pa se s pravom postavlja pitanje da li je apelantkinja bila blagovremeno upoznata sa činjeničnim i pravnim stanjem u vezi sa svojim radnopravnim statusom“. Apelantkinja smatra da je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji su ostali da rade kod tuženog na poslovima koje je ona obavljala jer nikad nisu predočeni kriterijumi po kojima su radnici vrednovani, te na osnovu čega su jedni proglašavani tehnološkim viškom a drugi nisu.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na osporavanju zaključka Vrhovnog suda koji se odnosio na zakonitost sprovedene procedure kod tuženog povodom otkazivanja ugovora o radu apelantkinji. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je i Vrhovni sud u osporenoj odluci dovoljno jasno obrazložio svoj pravni stav, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Takođe, Ustavni sud ističe da apelantkinjini navodi o nepravilnostima u postupku privatizacije tuženog kao i navodi koji se odnose na sumnju o nepravilnostima u radu organizacije sindikata kod tuženog nisu predmet ovog postupka, te da oni mogu biti, eventualno, predmet ocjenjivanja u nekom drugom postupku, ali nikako u postupku povodom apelantkinjinog radnog spora. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/09 (M.Č.) | Sudska praksa | Aktio