Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2030/09 (M. B.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- In dubio pro reo
- Pravo na odbranu
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2030/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj
AP 2030/09, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 000140 09 Kž od 23. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj 73 0 K 000140 07 K od 16. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 K 000140 09 Kvlz od 18. februara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bastaja, Opština Kneževo, podnio je 25. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 000140 09 Kž od 23. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor- Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 000140 07 K od 16. januara 2009. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2030/09.
2. Apelant je 1. aprila 2010. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 K 000140 09 Kvlz od 18. februara 2010. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1151/10.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2030/09.
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 K 000140 07 K od 16. januara 2009. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 430 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a istovremeno je određeno da mu se ta kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da, shodno odredbama člana 96 i člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), plati sudu troškove krivičnog postupka u iznosu od 332,25 KM i paušal u iznosu od 150,00 KM u roku od dva mjeseca od pravosnažnosti presude. Na osnovu odredbi člana 108 stav 3 ZKPRS, ŠG «Čemernica» Kneževo (u daljnjem tekstu: oštećena) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, na osnovu iskaza svjedoka i vještaka, kao i materijalnih dokaza optužbe koji potkrepljuju njihove iskaze, nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, odnosno da je 15. septembra 2005. godine u državnoj šumi na području opštine Kneževo GJ «Cvrcka» u odjelu 170/2 na parceli označenoj kao k.č. broj 20/1, upisana u k.o. broj 86 k.o. Bastaji, kojom gazduje tužena, posjekao i prisvojio osam bukovih stabala. Osnovni sud je obrazložio da je odbrana tokom postupka izvela materijalni dokaz čitanjem i ulaganjem u sudski spis posjedovnog lista broj 6/1 k.o. Bastaji, navodeći da nije dokazano da apelant posjeduje šumu u popisnom bloku 20, k.č. br. 20/1 na kojoj je izvršeno obaranje spornih stabala, već šumu u popisnom bloku 21 i to k.č. br. 21-43-1, što oštećena nije ni osporavala. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim primjedbe i tvrdnju odbrane da se ne zna kojih osam bukovih stabala mu se stavlja na teret (jer je u prijavi navedeno 10), da nije izvršeno pravilno premjeravanje drvne mase, da šumar nije postupio po Pravilniku o šumskoj šteti jer nije oduzeo drvnu masu i pohranio kao dokaz u krivičnom postupku, da je iskaz svjedoka G. G. proizvoljan, da šumsko gazdinstvo nije postupilo po članu 81 Zakona o šumama jer nije pokrenulo postupak utvrđivanja granica državne šume kod ovlašćenog organa, te da nalaz vještaka ne može biti dokaz o granici između privatne i državne šume. Sud je, dalje, naveo da je na osnovu podataka gazdinstva od 26. marta 2007. godine kao i podataka iz prijave za šumsku štetu vidljivo da se apelantu stavlja na teret da je oborio stabla navedena od tačke 1 do 8, pojašnjavajući da kad se sabere njihova masa, i od zbira oduzme 15% otpada, ukupna masa u cijelosti se poklapa sa drvnom masom iz optužnice, te da su preostala dva stabla ona stabla koja je apelant posjekao kasnije i za koja ga tužilaštvo ne tereti. Kada se sabere masa stabala pod tačkama 9 i 10 i od zbira oduzme 15% otpada, dobije se masa iz dodatka za dva stabla u iznosu od 1,39 m³. Pored toga, sud je naveo da se na licu mjesta i sam uvjerio da se radi o osam stabala za koja se apelant tereti, a što je u svom iskazu potvrdio i lugar. Sud je konstatovao da primjedbe odbrane da lugar nije postupio po Pravilniku o šumskoj šteti, te da nije od apelanta oduzeo drva, nisu osnovane i prema ocjeni suda u konkretnom slučaju ne mogu biti osnov za oslobađanje apelanta od krivične odgovornosti.
7. Osnovni sud je ocijenio neprihvatljivim prigovor apelantove odbrane da lugar nije izvršio pravilno odmjeravanje, pojašnjavajući da je u praksi poznato da lugari utvrđuju količinu posječenog drveta mjereći prečnik panja, te da uz upotrebu odgovarajućih tablica izračunavaju količinu drvne mase. Sud je, dalje, naveo da je neprihvatljiv prigovor odbrane da je iskaz svjedoka G. G. da se radi o državnoj šumi proizvoljan, pojašnjavajući da je ovaj svjedok izlazio na lice mjesta i prilikom utvrđivanja mjesta sječe koristio sve raspoložive podatke i snimanja, te na osnovu tih rezultata sačinio i skicu lica mjesta. Sud je naveo da je neprihvatljiv prigovor apelantove odbrane na nalaz vještaka, tj. da je vještak pred sudom izjavio da su moguća odstupanja i da nalaz vještaka ne može biti dokaz o granici između državne i privatne šume, pojašnjavajući da ni jedan dokaz odbrane ne upućuje na drugačiji zaključak. Naime, sud je obrazložio da je u predmetnom postupku utvrđeno mjesto sječe, tj. da li je sječa izvršena u državnoj ili privatnoj šumi, navodeći da je vještak pred sudom nedvosmisleno i potvrdio da je mjesto sječe spornih stabala u šumi kojom gazduje oštećena. Sud je, takođe, naveo da je vještak u svom iskazu izjavio da su moguća odstupanja u površinama parcela unutar popisnog bloka, a ne i u pogledu granica između popisnih blokova, te da se granica može sa sigurnošću utvrditi.
8. Osnovni sud je istakao da tokom postupka apelantova odbrana niti jednim dokazom nije uvjerila sud da apelant nije počinio inkriminisano djelo, niti takvih dokaza ima u spisu, naglašavajući da je na osnovu izvedenih dokaza na nesporan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Sud je, ocjenjujući apelantov psihički odnos prema izvršenom krivičnom djelu, zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, naglašavajući da se krivično djelo šumske krađe može izvršiti samo sa direktnim umišljajem, s obzirom na to da je motivisano pribavljanjem protivpravne imovinske koristi. Sud je istakao da umišljaj proizilazi iz činjenice da je apelant bio svjestan da obara stabla u šumi koja nije njegova svojina i da za to nema odobrenje, te da to čini i pored upozorenja lugara.
9. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant znao da siječe nedoznačena stabla u državnoj šumi iz čega proizlazi da je bio svjestan svog djela i htio ga je, dakle da je postupao sa namjerom da bespravnom sječom i prisvajanjem stabala u navedenoj količini ostvari za sebe ili drugoga protivpravnu korist, čime su se u njegovim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela šumske krađe iz člana 430 stav 1 KZRS, te je apelantu izrekao navedenu kaznu.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 73 0 K 000140 09 Kž od 23. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenice pa time ni apelantovu krivicu, kao i da je prvostepena presuda nedovoljno obrazložena. Naime, Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda jasna, razumljiva i nije protivrječna, da su u presudi iznijeti sadržaji svih sprovedenih dokaza, njihova analiza i ocjena, kao i razlozi o svim odlučnim činjenicama, što ne dovodi u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni apelantovu krivicu. Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud ocijenio da je neprihvatljiv dio apelantove odbrane kojim je sporio da je izvršio sječu u državnoj šumi, kao i njegovu tvrdnju da je posjekao samo tri stabla i to u šumi koja je njegova privatna svojina konstatujući da u tom smislu odbrana nije ponudila dokaze. Okružni sud je ocijenio da su neosnovani i žalbeni navodi da nije dokazano pitanje umišljaja kao oblika vinosti, te da prvostepeni sud u tom pogledu nije dao razloge u obrazloženju presude. Okružni sud je obrazložio da je ocijenio neosnovanim i apelantov žalbeni navod da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, budući da je apelant poučen o svim pravima koja mu pripadaju shodno odredbama ZKPRS, u koje spada i pravo da se izjasni o djelu koje mu je stavljeno na teret, da predlaže i izvodi dokaze koji mu idu u korist, što je, kako navodi Okružni sud, apelant i koristio. Okružni sud je naveo da okolnosti koje se odnose na postupanje lugara sa posječenim drvima i pitanje da li je postupio u skladu sa važećim Pravilnikom o prometu proizvoda šumarstva ili Pravilnikom o šumskoj šteti nisu dovele do nezakonitosti niti jednog dokaza koji je izveden na glavnom pretresu i kao zakonit prihvaćen u okviru prvostepenog suda, pa je prigovore istaknute i u ovom pogledu ocijenio neosnovanim. Pored navedene konstatacije da je u toku glavnog pretresa poštovano apelantovo pravo na odbranu, Okružni sud je naveo da su poštovana i sva druga procesna prava koja apelantu u postupku pripadaju, naglašavajući da mu je omogućena puna ravnopravnost u postupku. Prema obrazloženju Okružnog suda, neosnovani su i žalbeni navodi zbog odluke o krivičnoj sankciji i troškovima postupka koji su, prema ocjeni ovog suda, u potpunosti neargumentovani.
11. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je Vrhovnom sudu Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je donio Presudu broj 73 0 K 000140 09 Kvlz od 18. februara 2010. godine kojom je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je obrazložio da je apelant zahtjev za zaštitu zakonitosti podnio tvrdeći da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje čime je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude budući da se apelantovi prigovori odnose na osporavanje činjeničnog stanja, a zbog čega se, prema odredbama člana 349 stav 1 ZKPRS, ne može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke a) i c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13 i 14 Evropske konvencije. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke a) i c) Evropske konvencije u suštini se svode na tvrdnju da su redovni sudovi učinili bitne povrede postupka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, zatim na apelantovu tvrdnju o povredi prava na odbranu, te na povredu principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, te da nije bio obaviješten o prirodi i razlozima optužbe. Dalje, apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je sud utvrđivao među
– granicu između njegovog zemljišta i državne šume, a po Zakonu o šumama, to može raditi samo Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove. Ističe da je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer drugostepeni sud nije odgovorio o osnovnim i bitnim navodima žalbe. Navode o povredi prava na nediskriminaciju apelant nije obrazložio. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud ukine presudu Okružnog suda i predmet vrati istom sudu radi donošenja nove odluke.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 2 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
14. U odnosu na osporenu Presudu Okružnog suda broj 73 0 K 000140 09 Kž od 23. aprila 2009. godine i Presudu Osnovnog suda broj 73 0 K 000140 07 K od 16. januara 2009. godine, Ustavni sud podsjeća na to da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 st. 1, 2 i 3, tačke a) i c) Evropske konvencije u suštini se svode na tvrdnju da su redovni sudovi učinili bitne povrede postupka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, na apelantovu tvrdnju o povredi prava na odbranu, te na povredu principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.
16. U vezi sa apelantovim navodima o počinjenim bitnim povredama odredbi krivičnog postupka, koje se odnose na protivrječnost izreke prvostepene presude same sa sobom i sa obrazloženjem presude, Ustavni sud zapaža da su ovi žalbeni navodi bili predmet razmatranja i pred Okružnim sudom, koji je suprotno tvrdnjama žalbe ocijenio da je izreka prvostepene presude razumljiva i da nije protivrječna sama sebi, a ni razlozima datim u obrazloženju presude. Takođe, Okružni sud je ocijenio da okolnost što je pored navoda u izreci prvostepene presude navedeno da je apelantova radnja koja mu se stavlja na teret u suprotnosti i sa odredbama člana 45 stav 4 Zakona o šumama, nije dovela do kontradiktornosti i nerazumljivosti izreke prvostepene presude i ne predstavlja povredu postupka koja bi mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.
17. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja proisteklog zbog proizvoljne ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02).
18. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala analiza sprovedenih dokaza, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Dalje, na osnovu ovako sprovedenog dokaznog postupka utvrđene su i činjenice relevantne za utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran. Shodno navedenom, Ustavni sud ne smatra da ponuđeno obrazloženje u bilo kom dijelu izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u pitanje zaključak o izvršenom krivičnom djelu i apelantovoj odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo pri ocjeni postojanja krivičnog djela i utvrđivanja apelantove odgovornosti za njega. Takođe, drugostepeni sud je odgovorio na sve apelantove žalbene navode dajući jasna i precizna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.
19. U vezi sa apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
20. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizilazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je u pogledu neprihvatanja navoda apelantove odbrane koja je poricala da je sječa predmetnih stabala izvršena u državnoj šumi, kao i količinu oborenog drveta i način njenog utvrđivanja, zatim vidljivosti i poznavanja međašne linije, te negiranjem umišljaja, dao sasvim zadovoljavajuće obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Okružni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelant se u apelaciji pozvao na kršenje prava na pravično suđenje garantovanog u okviru člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije. Član 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije garantuje da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo «da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe protiv njega». U konkretnom slučaju, a imajući u vidu navode apelacije i dokumentaciju dostavljenu Ustavnom sudu, proizilazi da je apelant u cijelosti bio upoznat sa sadržinom optužbe protiv njega, na jeziku koji razumije, budući da je u optužbi decidirano dat činjenični opis djela koje je apelantu stavljeno na teret. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da, u odnosu na ove navode, apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi prima facie ukazali na to da su njegove tvrdnje o kršenju ovog segmenta prava na pravično suđenje opravdane, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi sa apelantovim navodom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu sud nije imenovao branioca po službenoj dužnosti, Ustavni sud ističe da član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije garantuje svakom pravo «da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde». Dakle, pravo na odbranu, u svakom konkretnom slučaju, može se ostvariti na jedan od tri moguća načina. Iz stanja spisa proizilazi da je apelanta na glavnom pretresu zastupao advokat čija stručnost nije upitna, da je u toku glavnog pretresa u cijelosti poštovano apelantovo pravo na odbranu, te da mu je omogućena puna ravnopravnost u pogledu predlaganja dokaza i stavljanja prigovora na izvedene dokaze. S obzirom na to da je apelant prije nego što je angažovao branioca odlučio da se brani sam, iako je znao da može angažovati branioca, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, kada se uzme u obzir sprovedeni krivični postupak u cjelini, apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke a) i c) Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke a) i c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Apelant se žali da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant sem paušalnih navoda o povredi navedenog prava nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizilazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
26. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje jer je naveo da drugostepeni sud nije odgovorio o osnovnim i bitnim navodima žalbe. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
27. Ustavni sud primjećuje da je apelacija podnesena i protiv Presude Vrhovnog suda broj 73 0 K 000140 09 Kvlz od 18. februara 2010. godine, kojom je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 K 000140 09 Kž od 23. aprila 2009. godine odbijen kao neosnovan.
28. S tim u vezi, a u skladu sa svojom ustaljenom praksom (vidi odluku Ustavnog suda u predmetu AP 3994/098 od 14. aprila 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li je predmetni postupak, u kom je odlučivano o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, predstavljao postupak u kom je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv njega, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude Okružnog suda, kojom je pravosnažno okončan krivični postupak protiv apelanta, a koji se zasnivao na proizvoljnosti utvrđenog činjeničnog stanja (zahtjev za zaštitu zakonitosti), ne tiče odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već se isključivo odnosio na odlučivanje o postojanju zakonskih uslova za zaštitu zakonitosti.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo samo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Stoga, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
30. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 st. 2 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie)neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović