Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/09 (O. R.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2117/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-2117/09, rješavajući apelaciju Obrena Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Obrena Radića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 002779 09 Gž od 29. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 002779 08 Mal od 15. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Obren Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, podnio je 1. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 002779 09 Gž od 29. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 002779 08 Mal od 15. aprila 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Mal 002779 08 Mal od 15. aprila 2009. godine, apelant je obavezan da Mješovitoj holding Elektroprivredi Republike Srpske Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) za isporučenu a neplaćenu toplotnu energiju isplati iznos od 362,28 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. septembra 2007. godine do isplate. Tužilac je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva u pogledu vremenskog toka računanja zakonskih zateznih kamata, kao neosnovanim.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio prijedlog za izvršenje 24. septembra 2007. godine, na koje je apelant izjavio prigovor, pa se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. U pismenom odgovoru na tužbu, apelant je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev istakavši da je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom jednogodišnjeg roka zastare. Po provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da apelant nije izvršio svoju obavezu plaćanja za isporučenu toplotnu energiju, za period od 31. oktobra 2006. godine do 31. marta 2007. godine, zbog čega je zahtjev tužitelja u dosuđenom iznosu osnovan. Kamata na taj iznos je obračunata počev od podnošenja prijedloga za izvršenje 24. septembra 2007. godine do konačne isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen, jer u postupku tužitelj sa sigurnošću nije dokazao da su apelantu računi za isporučenu toplotnu energiju dostavljeni.

4. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Mal 002779 09 Gž od 29. maja 2009. godine apelantova žalba je djelomčno uvažena i prvostepena presuda preinačena na način što je apelant obavezan tužitelju isplatiti iznos od 71,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 24. septembra 2007. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 KM. Apelant je odbijen sa zahtjevom za nakandu troškova nastalih u postupku o žalbi. Po ocjeni Okružnog suda prvostepena presuda nije pravilna u dijelu koji se tiče visine tužbenog zahtjeva jer iz sadržine zapisnika sa glavne rasprave proizilazi da je tužitelj raniji zahtjev od 362,28 KM smanjio na iznos od 71,84 KM, budući da je apelant u međuvremenu izmirio dio duga u iznosu od 290,50 KM.

5. Apelant je u apelaciji ukazao na povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant je obrazložio pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da je u pobijenoj presudi nije odgovoreno na žalbene navode kojima se definišu uslovi za zaključenje ugovora o isporuci toplotne energije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, naročito Okružni sud, za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da je tužiteljev zahtjev u dosuđenom iznosu osnovan, a Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje nije proizvoljno. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/09 (O. R.) | Sudska praksa | Aktio