Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2239/09 (I. D.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2239/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2239/09, rješavajući apelaciju Ilije Damjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Damjanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
08-001542 od 13. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj I-6254/05 od 27. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 14. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001542 od 13. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-
6254/05 od 27. februara 2008. godine.
2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud II) broj P-1685/83 od 19. juna 1985. godine obavezan je tuženi ZOIL „Dunav“ Beograd, Poslovna jedinica „Šabac“ u Šapcu, da apelantu naknadi štetu u iznosu od 455.716 dinara sa 7,5% kamata počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 38.000 dinara.
3. Rješenjem Općinskog suda broj I-6254/05 od 27. februara 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog broj 009-0-Gž-08-001542 od 13. maja 2009. godine, odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje Presude Općinskog suda II broj P-1685/83 od 19. juna 1985. godine kao neosnovan. Istim rješenjem apelantov podnesak od 28. augusta 2007. godine, označen kao molba za povrat u prijašnje stanje, odbačen je kao neblagovremen.
4. Općinski sud je u obrazloženju Rješenja broj I-6254/05 od 27. februara 2008. godine naveo da je apelant 30. novembra 2005. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv Osiguravajućeg zavoda „Bosna“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi fizičke diobe nekretnine, poslovnog objekta, v.sp. 142,000 KM, na osnovu Presude Općinskog suda II broj P-1658/83 od 19. juna 1985. godine kao izvršne isprave.
5. Općinski sud je, dalje, naveo da je u prethodnom ispitivanju prijedloga za izvršenje sud utvrdio da je izvršenik označen kao pravni sljednik ZOIL „Dunav“ Beograd, Poslovna jedinica „Šabac“ u Šapcu. Imajući u vidu odredbu člana 27. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), koja propisuje da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj označeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, a kako podneseni prijedlog za izvršenje nije u skladu sa predmetnom izvršnom ispravom, Općinski sud je dopisom od 10. januara 2006. godine pozvao apelanta da u roku od 15 dana sudu dostavi dokaz o pravnom sljedništvu izvršenika naznačenog u prijedlogu za izvršenje, budući da iz priložene izvršne isprave proizlazi da je obavezu dužan da ispuni ZOIL „Dunav“, Filijala Šabac. Istim dopisom apelant je upozoren na posljedice odbijanja prijedloga kao neosnovanog u slučaju da ne postupi prema nalogu suda. Navedeni dopis apelant je primio 17. januara 2006. godine. Dalje je navedeno da apelant nije postupio prema nalogu suda u naznačenom roku, niti do donošenja rješenja, već je podneskom od 28. augusta 2007. godine, naslovljenim kao molba za povrat u prijašnje stanje i molba za pravnu pomoć inostranog suda, predložio sudu da zatraži pravnu pomoć Općinskog suda u Šapcu kako bi taj sud riješio „predmetnu stvar“. Istim podneskom apelant je ZOIL „Dunav“, Filijala Šabac, označio kao izvršenika, ali podnesak nije podnesen u formi uređenog prijedloga za izvršenje. Općinski sud je posebno istakao da dopisom suda od 10. januara 2006. godine nije traženo od apelanta uređenje prijedloga za izvršenje u smislu izmjene izvršenika već, naprotiv, apelant je pozvan da dostavi dokaz o pravnom sljedništvu izvršenika. S obzirom na to da apelant nije postupio prema nalogu suda, te da nije dostavio dokaz da je izvršenik pravni sljednik ranije tuženog ZOIL „Dunav“ Šabac, prema priloženoj izvršnoj ispravi, Općinski sud je, u smislu odredbe člana 39. stav 6. ZIP-a, apelantov prijedlog za izvršenje odbio u cijelosti kao neosnovan, jer iz priložene izvršne isprave ne proizlazi obaveza označenog izvršenika.
6. Dalje, apelantov podnesak od 28. augusta 2007. godine, označen kao molba za povrat u prijašnje stanje, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 332. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 21. ZIP-a, odbacio kao neblagovremen, s obzirom na to da je protekao i objektivni rok od 60 dana od trenutka propuštanja, odnosno od radnje koju je trebao obaviti apelant, jer je dopis suda od 10. januara 2006. godine primio 17. januara 2006. godine tako da je do 2. februara trebao dostaviti tražene dokaze sudu, a kako to nije učinio ni u narednih 60 dana od trenutka propuštanja, Općinski sud je utvrdio da je ovaj podnesak neblagovremen.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju Rješenja broj 009-0-Gž-08-001542 od 13. maja 2009. godine istakao da je, suprotno navodima žalbe, odluka Osnovnog suda u cijelosti donesena u skladu sa ZIP-om. Naime, osnovni zahtjev načela formalnog legaliteta u postupku izvršenja jeste da se izvršenje određuje po prijedlogu ovlaštenog lica označenog u izvršnoj ispravi kao tužilac, a protiv tuženog iz izvršne isprave-pravosnažne sudske presude, na osnovu koje je predloženo provođenje izvršenja. Ukoliko je u međuvremenu došlo do prijelaza obaveza iz izvršne isprave sa izvršenika na treće lice, ZIP je u članu 30. stav 2. propisao da se izvršenje može odrediti i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Prema tome, apelant koji je u izvršnom prijedlogu kao izvršenika označio treće lice, a ne tuženog iz presude koja je osnov izvršenja, bio je obavezan da sudu dostavi dokaz o pravnom sljedništvu izvršenika, odnosno dokaz da je treće lice (Osiguravajući zavod „Bosna“ Sarajevo) preuzelo obavezu iz izvršne isprave, o čemu je bio obaviješten dopisom suda od 10. januara 2006. godine. Kako u ostavljenom roku nije otklonio navedeni nedostatak, prijedlog za izvršenje je odbijen s obzirom na to da, kako je to prema ocjeni Kantonalnog suda pravilno zaključio Općinski sud, iz priložene izvršne isprave ne proizlazi obaveza označenog izvršenika, niti je apelant dokazao da je on preuzeo dug.
8. U odnosu na prijedlog za povrat u prijašnje stanje, Kantonalni sud je istakao da je podnesen i po proteku objektivnog roka od 60 dana za njegovo podnošenje, koji je propisan članom 329. ZPP, pa je Općinski sud pravilno odbacio ovaj apelantov prijedlog. Osim toga, s obzirom na to da je članom 14. stav 2. ZIP-a propisano da je povrat u prijašnje stanje dopušten samo zbog propuštanja roka za prigovor i žalbu na izvršno rješenje o izvršenju, to apelantov prijedlog za povrat zbog propuštanja po dopisu suda od 10. januara 2006. godine nije bio ni dopušten.
9. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što ne može naplatiti potraživanja koja su mu dosuđena pravosnažnom sudskom odlukom zbog nezakonitih odluka sudova u izvršnom postupku do kojih je došlo prvenstveno pogrešnom primjenom ZIP-a.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović