Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2277/09 (M. P.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2277/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2277/09, rješavajući apelaciju Marka Paradžika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Paradžika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 574 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-566/05 od 25. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj P-82/2003-Š od 13. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Paradžik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rijeke, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Dragan Davidović, advokat iz Modriče, podnio je 11. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 574 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-566/05 od 25. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-82/2003-Š od 13. maja 2005. godine.

2. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj P-82/2003-Š od 13. maja 2005. godine tužena Opšta bolnica „Sveti Apostol Luka“ iz Doboja (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantu kao vlasniku montažnog prizemnog objekta korisne površine 65,48 mlociranog u Šamcu u dvorištu Internog odjeljenja na k.č. br. 129271 iz pl. 219. k.o. Šamac na ime korištenja objekta plati mjesečnu naknadu od 5 KM po 1 m , što ukupno mjesečno iznosi 327,40 KM, počev od 3. marta 2002. godine pa nadalje do predaje objekta apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate, te da mu na ime naknade štete prouzrokovane na objektu pretvaranjem u kotlovnicu isplati iznos od 2.131, 25 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 3. marta 2005. godine do isplate. U preostalom dijelu je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Iz obrazloženja Presude Osnovnog suda broj P-82/2003-Š od 13. maja 2005. godine proizilazi da u toku postupka među strankama nije bilo sporno da je apelant vlasnik predmetnog montažnog objekta, da je sa pravnim prethodnikom tužene zaključio ugovor o zakupu zemljišta na period od 1. novembra 1990. godine do 1. novembra 1991. godine i na kojem je montažni objekat postavljen kao objekat privremenog karaktera na osnovu odobrenja nadležnog organa, da je apelant u navedenom objektu samostalno obavljao djelatnost do izbijanja ratnih dejstava 1992. godine, kada je otišao i da je tužena u toku 1994. godine, bez apelantove saglasnosti, objekat pretvorila u kotlovnicu koju i sada koristi za svoje potrebe. Prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Gordane Petrović, Osnovni sud je utvrdio da je sadašnja vrijednost predmetnog objekta 12.077,13 KM i da je zbog pretvaranja montažnog poslovnog objekta u kotlovnicu njegova vrijednost umanjena za 2.131,20 KM, pa je pozivajući se na odredbu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list“ SFRJ broj 27/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženu da apelantu isplati navedeni iznos, a u preostalom dijelu zahtjev odbio. Polazeći od činjenice da se zakupnina za poslovne prostorije na području opštine Šamac i Modriča kreće od 5 do 10 KM po 1 m , pozivajući se na odredbu člana 219. ZOO, Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantu za korištenje njegovog poslovnog prostora isplati naknadu u mjesečnom iznosu od 5 KM po 1mšto za 1 mjesec iznosi 327,40 KM, počev od 3. marta 2002. godine do predaje objekta apelantu. Potraživanje apelanta po ovom osnovu za period do 3. marta 2002. godine, Osnovni sud je odbio nalazeći da je nastupila zastarjelost u smislu člana 375. ZOO. Kako je provedenim dokazima utvrđeno da je predmetni poslovni prostor bio prazan prije korištenja od strane tuženog, a da je apelant napustio Šamac i objekat 1992. godine, te ničim nije dokazao da je individualno pokretne određene pokretne stvari koje su bile u apelantovom objektu tužena uzela, Osnovni sud je odbio zahtjev za isplatu protiv vrijednosti kao neosnovan. Imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 566/05 od 25. decembra 2006. godine kojom je žalbu tužene djelimično uvažio, prvostepnu presudu u dosuđujućem dijelu prinačio tako što je odbio apelantov zahtjev da mu tužena za korištenje predmetnog objekta isplati mjesečnu zakupninu u iznosu od 327,40 KM označen u dispozizivu prvostpene presude. Okružni sud je smatrao da je na osnovu rezultata provedenih dokaza Osnovni sud pravilno zaključio da je pretvaranjem montažnog objekta u kotlovnicu apelantu prouzrokovana materijalna šteta u iznosu od 2.131,25 KM, pa da je u smislu odredbi člana 154. stav 1, 158 i 172. stav 1. ZOO Osnovni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da isplati apelantu nakandu u tom iznosu, a u prostalom dijelom zahtjev odbio. Po ocjeni Okružnog suda, apelant je bio dužan da u smislu člana

123. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) dokaže da je tužena prisvojila individualno određene pokretne stvari za koje tvrdi da su ostale u njegovom objektu, ali da to nije uspio dokazati, pa je pravilno Osnovni sud ovaj apelantov zahtjev odbio. Polazeći od nespornih činjenica da ugovor o zakupu zemljišta između prethodnika tužene i apelanta nije produžavan nakon 1. januara 1991. godine, da tužena nije bila u ugovornom odnosu sa apelantom u pogledu korištenja njegovog objekta, te da je nakon podizanja tužbe obavijestila apelanta da mu stavlja na raspolaganje predmetni montažni objekat koji je ona sačuvala od oštećenja ili prisvajanja od strane trećeg lica, Okružni sud je zaključio da je poslije 1. novembra 1991. godine apelant trebao objekat ukloniti sa zemljišta tuženog što je mogao učiniti do početka ratnih dejstava, a u najnepovoljnijem slučaju poslije 19. juna 1996. godine kada je ratno stanje ukinuto. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda u dijelu kojim je tužena obavezana da apelentu plati naknadu za korištenje objekta u traženom iznosu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je u tom dijelu žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade po ovom osnovu.

5. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 566/05 od 25. decembra 2006. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-

Rev-07-000 574 od 29. aprila 2009. godine, kojom je apelantovu reviziju djelimično uvažio i Presudu Okružnog suda broj Gž- 566/05 od 25. decembra 2006. godine prinačio na način što je tuženu obavezao da na ime naknade za korištenje predmetnog montažnog objekta plaća apelantu kao vlasniku mjesečno iznos od 327,40 KM počev od 5. maja 2003. godine do 3. marta 2005. godine pa nadalje do predaje objekta u posjed apelantu, sa zakonskim zateznim kamatama na dospjele, a neisplaćene iznose za period od 5. maja 2003. godine do 3. marta 2005. godine, počev od 3. marta 2005. godine, a nadalje od dospjeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu apelantova revizija je odbijena.

6. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su pravilno Osnovni i Okružni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo kada su tuženu obavezali da apelantu nadokandi štetu prouzrokovanu pretvaranjem montažnog objekta u kotlovnicu za potrebe tuženog u utvrđenom iznosu od 2.131,25 KM. Navedeni iznos utvrđen je kao umanjenje vrijednosti objekta za 15 % od ukupne vrijednosti, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Gordane Petrović, koji su Osnovni i Okružni sud u cijelosti usvojili. S obzirom da je do umanjenja vrijednosti objekta apelanta u navedneom iznosu došlo radnjom tužene, pravilno su po ocjeni Vrhovnog suda, Osnovni i Okružni sud zaključili da je tužena u smislu čl. 154. stav 1, 185. stav 3. i 189. st. 1.i 2. ZOO dužna nadokanaditi apelantu štetu u navedenom iznosu. Vrhovni sud je dalje istakao da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je visina štete zasnovana na pogrešnoj ocjeni nalaza i mišljenja vještaka Gordane Petrović. Naime, tačno je da je apelant istakao više primjedbi i prigovora na nalaz navednog vještaka i da je priložio uz tužbu nalaz i mišljenje vještaka Cvijetina Savića. Međutim, iz spisa predmeta proizilazi da apelant nije na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. aprila 2005. godine, nakon saslušanja vještaka građevinske struke Gordane Petrović u smislu člana 155. ZPP predložio provođenje dokaza vještačenja po drugom vještaku građevinske struke. Kako apelant nije ni na drugi način u smislu člana 123. ZPP dokazao da je na njegovom montažnom objektu nastupila šteta u većem iznosu od 2.131, 25 KM, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno Osnovni i Okružni sud odbili apelantov zahtjev do traženih 18.752,00 KM.

7. U odnosu na apelantov zahtjev za vraćanje tri industrijske šivaće mašine, jednog motora za krojenje i dva kompresora sa priključcima, a u slučaju nemogućnosti vraćanja isplatu protivrijednosti u iznosu od 8.853,00 KM, Vrhovni sud je istakao da iz navedenih dokaza u postupku pred Osnovnim sudom se ne može zaključiti da je navedene individualno određene stvari prisvojio tuženi i da je u njihovom posjedu, odnosno da ih je oštetio, otuđio ili uništio, što je apelant bio dužan dokazati u skladu sa odredbom člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službani list SFRJ“ br.6/80 i 36/90). Stoga su, suprotno navodima revizije, Osnovni i Okružni sud pravilno primijenili materijalno pravo kada su u ovom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

8. Vrhovni sud je nadalje istakao da je apelant osnovano revizijom ukazao da je osporena odluka Okružnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu da mu tužena isplati naknadu za korištenje objekta, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant je ovaj zahjev zasnovao na odredbi člana 219. ZOO. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u njenom odsustvu, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je apelant vlasnik predmetnog montažnog objekta u kojem je obavljao djelatnost do početka ratnih dejstava kada je u aprilu 1992. godine napustio Šamac, te da je tužena ušla u posjed apelantovog objekta 1994. godine, pretvorila ga u kotlovnicu i od tada ga koristi za svoje potrebe. Tužena nije imala odborenje nadležnog organa za korištenje apelantovog objekta, niti je taj objekat proglašen napuštenom imovinom. Međutim, kako je apelant svoj poslovni objekat napustio nakon 30. aprila 1991. godine, u skladu sa odredbom člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38798, 12/99, 31/99, 38/99, 65701, 13702, 39/03 i 96/03) ima pravo da u smislu člana 3. stav 1. tog zakona zahtjeva vraćanje predmentog poslovnog objekta sa svim pravima koja je imao do 30. aprila 1991. godine. Dalje je Vrhovni sud naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da se apelant sa takvim zahtjevom nije obraćao Komisiji CRPC, niti organu uprave, a da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio prvostepenom sudu 5. maja 2003. godine. Nadalje je Vrhovn isud istakao da je apelant imao zaključen ugovor sa prethodnikom tužene o zakupu neizgrađenog građevinskog zemljišta na kojem je objekat postavljen na period od jedne godine. Međutim, provedenim dokazima nije utvrđeno, niti je to tužena tvrdila, da je po isteku ugovorenog perioda 1. novembra 1991. godine, njen prethodnik tražio od apelanta uklanjanje objekta sa predmetne lokacije. Naprotiv, iz stanja spisa proizilazi da je nesporno da je apelant nastavio korišćenje zakupljenog zemljišta do aprila 1992. godine, pa se u smislu člana 596. ZOO smatra da je zaključen novi ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima kao i prethodni. S obzirom da je tužena apelantov montažni objekat pretvorila u kotlovnicu koju je koristla za svoje potrebe, radi se o upotrebi tuđe stvari u svoju korist, a u konkretnom slučaju ta korist se ogleda u uštedi onih novčanih izdataka koje bi tužena imala za plaćanje zakupnine za takav objekat. Visinu zakupnine od najmanje 5 KM po 1mu Šamcu, za takve objekte kao što je apelantov, Osnovni sud je prihvatio kao opštepoznatu činjenicu, a opštepoznate činjenice se ne dokazuju u skaldu sa odredbom člana 125. stav 4. ZPP. Stoga i po ocjeni Vrhovnog suda mjesečna zakupnina koju bi tužena plaćala za korištenje takvog montažnog objekta apelanta iznosi 327,40 KM. Imajući u vidu da je apelant zahtjev za vraćanje objekta, čiji je vlasnik, istakao tek 5. maja 2003. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, Vrhovni sud je zaključio da mu tek od tog datuma pripada i pravo da od tužene zahtjeva naknadu za korištenje objekta. Naime, za period od 1. januara 1994. godine do podnošenja tužbe, iako je tužena predmetni objekat koristila bez valjanog pravnog osnova, apelantu ne pripada pravo na naknadu, jer nije tražio vraćnje objekta po prestanku razloga zbog kojih je objekat napustio. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant obrazlaže pogrešno utvđenom činjeničnom stanju i nepravilnom primjenom materijalnog prava prilikom utvrđivanja visine naknade štete i naknade za korištenje objekta koju je tužena dužna apelantu platiti.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2277/09 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio