Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2297/09 (I. Č.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2297/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. ožujka 2012. godine, u predmetu broj AP 2297/09, rješavajući apelaciju Ivana Čirke, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Čirke podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-09-000051 od 15. svibnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Čirko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 17. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-
Gž-09-000051 od 15. svibnja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu broj 068-2-P-07-000103 od 15. svibnja 2009. godine obvezana je Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu na ime dijela plaće za razdoblje od 1. ožujka 2000. godine pa do 1. siječnja 2001. godine i cijelih plaća za razdoblje od 1. siječnja 2001. godine pa do 1. svibnja 2005. godine isplati ukupan iznos od 5.635,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj. od 1. travnja 2003. godine pa do konačne isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.365,00 KM, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije, II zdrug Tomislavgrad, I gardijska oklopna brigada „Ante Bruno Bušić“ i da su njegova potraživanja na ime isplate razlike plaća za razdoblje od ožujka 2000. godine do prosinca 2000. godine utemeljena na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u od 19. studenoga 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama na službi u HVO-u), potvrdi tužene broj Ur.br.29-26-11-10-
3/5/03-49/81/03 od 31. ožujka 2003. godine i Rješenja tužene o prestanku djelatne službe broj 04-34-
2-394-32/01 od 1. lipnja 2001. godine. S obzirom na to da je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen, apelantu je dosuđena isplata plaća, odnosno razlika plaća, sukladno članku 130. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave FBiH, odnosno članka 68. Zakona o radu, vodeći računa o odredbama citiranog Pravilnika o plaćama na službi u HVO-u od 19. studenoga 1998. godine. Sukladno članku 277. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu je dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, zbog toga što je člankom 279. stavak 3. istog zakona propisano da na povremena dospjela novčana davanja zakonska zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Najzad, odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe članka 386. stavak 1. ZPP.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-09-000051 od 15. svibnja 2009. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća za razdoblje od ožujka 2000. godine do prosinca 2000. godine u ukupnom iznosu od 2.415,00 KM odbio, a odluku o troškovima postupka izmijenio tako da je apelantu umjesto iznosa od 1.365,00 KM dosuđen iznos od 819,00 KM. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je sud na temelju dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku izveo drugačiji zaključak. Naime, uvidom u spise predmeta utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije, II zdrug Tomislavgrad, I gardijska oklopna brigada „Ante Bruno Bušić“. Sud je, također, utvrdio da apelant svoja potraživanja za isplatu razlike plaća za razdoblje od ožujka 2000. godine do prosinca 2000. godine temelji na odredbama Pravilnika o plaćama na službi u HVO-u od 19. studenoga 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: FMO) u Vojsci Federacije BiH za travanj 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije BiH, hrvatska komponenta, od 18. svibnja 2001. godine.
5. Međutim, ono što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, sporno je to je li tužena bila obvezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaća s obzirom na to da, prema tvrdnji tužene, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske nisu nikada bila dio sredstava proračuna Federacije BiH. Naime, prema Sporazumu Federacije BiH i Republike Hrvatske o financijskoj pomoći od 6. svibnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) i to odredbom članka 2. određeno je da je pomoć namijenjena FMO-u, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO-u i Vojsci Federacije BiH. Ovaj sporazum je bio na snazi do 31. prosinca 2000. godine, a nakon tog datuma mogao se produžiti ovisno o prilivu sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Ukoliko dogovorena financijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio proračuna tužene, prema ocjeni ovoga suda, ne postoji obveza tužene na isplatu plaća prema Pravilniku jer pretpostavka za isplatu plaća u iznosu koji apelant traži je prethodno dostavljena financijska pomoć iz Republike Hrvatske. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom su ovisila o prilivu doniranih sredstava Republike Hrvatske, pa kako su donirana sredstva izostala, to apelantu i nije isplaćivana plaća po navedenom Pravilniku. Budući da je apelantu iz proračuna tužene osigurana plaća u istoj visini kao i svim drugim pripadnicima Vojske Federacije BiH, primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se prema odredbi članka 168. primjenjivao i na pripadnike Oružanih snaga, to tužena nije obvezna apelantu isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaće. Stoga, Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio, tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća, u iznosu od 2.415,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, za razdoblje od ožujka 2000. godine do prosinca 2000. godine odbio kao neutemeljen. S obzirom na to da je nesporno da apelant nije primao plaću za siječanj, veljaču, ožujak i travanj 2001. godine, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno postupio kada je obvezao tuženu na isplatu punih plaća za navedeno razdoblje u ukupnom iznosu od 3.220,00 KM, kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude sa zakonskom zateznom kamatom na temelju članka 277. ZOO-a, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
6. Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U pogledu povrede prava na imovinu, apelant ističe da su neisplaćene plaće njegova imovina stečena sukladno zakonima Bosne i Hercegovine i tužena ih je priznala pismenim putem. Također, apelant je istakao da je presudom Kantonalnog suda diskriminiran u odnosu na druge uposlenike tužene kojima je Općinski sud u cijelosti usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ista potraživanja, a te presude je u cijelosti potvrdio i Kantonalni sud.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu, a u vezi sa načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1995/08 od 14. rujna 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima, kao i odredbama privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.
10. U vezi sa apelantovim navodima da je pobijanom odlukom diskriminiran zbog različite sudske prakse, Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1356/08 od 14. rujna 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 14. Europske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, što bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović