Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2361/09 (M. M.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2361/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2361/09, rješavajući apelaciju Momčila Milenića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Momčila Milenićapodnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-
Gž-08-000 421 od 13. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Mal-07-000 226 od 4. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Milenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 421 od 13. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Mal-07-000 226 od 4. juna 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-Mal-07-000 226 od 4. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 421 od 13. maja 2009. godine, obavezani su apelant i Radmila Krulj (u daljnjem tekstu: tužena) da Preduzeću za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka, RJ za poštanski saobraćaj Trebinje (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime naknade štete isplate iznos od po 450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. aprila 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da naknade troškove postupka u iznosu od 200,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom utvrđeno je da je tužba povućena u odnosu na tuženog Janka Kovačevića.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je Rješenjem Komisije za utvrđivanje štete (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 11-01-1087/06 od 7. jula 2006. godine, a koju je formirao tužilac, utvrđeno da su radnici tužioca Janko Kovačević, Vesna Mitrović, apelant i tužena odgovorni za štetu nastalu nerealizacijom i neispostavljanjem faktura za naplatu po ugovorima za reklamiranje putem bilborda, te da ukupna šteta iznosi 2.700,00 KM, od čega su apelant i tužena dužni platiti po 450,00 KM u roku od tri mjeseca od dana prijema navedenog rješenja kojim je utvrđena njihova odgovornost. Takođe je Osnovni sud utvrdio da su nesporno apelant i tužena primili navedeno rješenje Komisije, te da nisu podnosili tužbu radi osporavanja rješenja. Neizjavljivanjem pravnog lijeka (podnošenje tužbe sudu), na šta su bili poučeni rješenjem Komisije od 7. jula 2006. godine (da mogu podnijeti tužbu sudu u roku od godinu dana od dana prijema rješenja u smislu člana 118 Zakona o radu), apelant i tužena su izgubili pravo da u ovom postupku osporavaju zakonitost navedenog rješenja. Naime, postupak za utvrđivanje materijalne odgovornosti vođen je u smislu čl. 120-128 Pravilnika o radu tužioca i tim odredbama propisan je postupak za utvrđivanje materijalne odgovornosti. Osnovni sud je, dalje, istakao da je tužilac postupak vodio u skladu sa tim odredbama, formirao posebnu komisiju koja je svojim rješenjem broj 11-01-1087/06 od 7. jula 2006. godine utvrdila da su radnici tužioca Janko Kovačević, Vesna Mitrović, apelant i tužena odgovorni za štetu nastalu nerealizacijom i neispostavljanjem faktura za naplatu po navedenim ugovorima o reklamiranju putem bilborda. Neizjavljivanje pravnog lijeka protiv navedenog rješenja dovelo je do konačnosti rješenja pa apelant i tužena ne mogu u ovom postupku, kako je naveo sud, podnositi bilo kakve prigovore vezane za sastav Komisije i utvrđivanje činjeničnog stanja i zakonitosti odluke Komisije. Kako se radi o konačnoj odluci Komisije, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te su apelant i tužena obavezani da na ime štete isplate iznos od po 450,00 KM.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da pravilno prvostepeni sud nalazi da je neizjavljivanje pravnog lijeka dovelo do konačnosti rješenja Komisije pa apelant i tužena u ovom postupku ne mogu podnositi bilo kakve prigovore vezane za rad Komisije i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost odluke o utvrđivanju štete kao i njene visine. Neosnovano žalba ukazuje na to da postupak utvrđivanja štete nije sproveden po pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti. Okružni sud smatra neosnovanim i prigovor zastarjelosti potraživanja jer su apelant i tužena izgubili pravo da osporavaju zakonitost rješenja Komisije.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih normi. Apelant smatra da se protiv tužiočevog spornog rješenja i ne može podnositi pravni lijek iz «prostog razloga što se pravnim lijekom pobijaju pravni akti [...] a ovo svojstvo nedostaje spornom rješenju jer je u svojoj suštini samo ponuda za postizanje dogovora sa pretpostavljenim štetnicima». Kao takav, akt nema ni svojstvo konačnosti kako se to nameće spornim odlukama a kada «oštećena strana inicira spor pred nadležnim sudom konkretan i slični akti nemaju nikakav značaj te se sva činjenična i pravna pitanja u vezi sa nastankom štete moraju raspraviti isključivo u sudu».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović