Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/09 (A. T.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Prekršajni postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2417/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2417/09, rješavajući apelaciju Alekse Tešića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Alekse Tešića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-
Pžp-09-000 429 od 19. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Pr-09-000 252-3 od 11. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksa Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kog zastupa Draginja Selak, advokat iz Bosanske Gradiške, podnio je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 429 od 19. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-09-000 252-3 od 11. marta 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-Pr-09-000 252-3 od 11. marta 2009. godine utvrđeno je da je apelant odgovoran zbog toga što 11. marta 2009. godine, u 10,30 časova, na graničnom prelazu Gradiška, pri izlazu iz Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) ovlašćenom službenom licu Granične policije BiH – Jedinica Gradiška, nije pojasnio sve okolnosti vezane za ispunjavanje uslova oko prelaska državne granice, već je na pitanja službenog lica odgovarao psovkama, nakon čega je odbio da postupi i po zahtjevu ovog službenog lica i da svoje lične podatke, ime roditelja, podatke o prebivalištu i sl., da bi kao razlog odbijanja davanja podataka naveo obavljeni telefonski razgovor sa konzulom Švajcarske u Sarajevu. Apelant je time počinio prekršaj iz člana 29 stav 2 Zakona o nadzoru i kontroli prelaska državne granice (u daljnjem tekstu: Zakon o nadzoru i kontroli), pa mu je primjenom člana 63 stav 1 tačka 17 navedenog zakona Osnovni sud izrekao novčanu kaznu u iznosu od 150,00 (sto pedeset) KM. Istim rješenjem apelant je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 (sto pedeset) KM.
3. U obrazloženju je navedeno da je Osnovni sud, postupajući po zahtjevu Granične policije BiH – Jedinice Gradiška, broj 18-13-5-13-57-17/09-52 od 11. marta 2009. godine, pokrenuo prekršajni postupak protiv apelanta kao okrivljenog zbog počinjenog prekršaja iz člana 29 stav 2 Zakona o nadzoru i kontroli. Istog dana, 11. marta 2009. godine, sud je sproveo usmeni pretres kom su pristupili predstavnik Granične policije BiH, kao ovlašteni organ, apelant u pratnji svog branioca, i prisutni svjedoci. U dokaznom postupku Osnovni sud je izveo dokaze saslušanjem stranaka u predmetnom postupku, svjedoka Draška Velušića, Zorana Erora, Ruže Tešić, Biljane Tešić i Aleksandra Tešića, izvršio uvid u Službenu zabilješku broj 18-13-5-04-68-284/09 od 11. marta 2009. godine, kopiju apelantovog pasoša, pa je nakon sprovedenog postupka i ocjene svih dokaza pojedinačno i u njihovoj zajedničkoj vezi, uzimajući u obzir apelantovu odbranu, našao utvrđenim činjenično stanje kao u izreci rješenja. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 29 stav 2 Zakona o nadzoru i kontroli kojom je propisano da je lice koje namjerava preći graničnu liniju dužno policijskom službeniku pojasniti sve okolnosti vezane za ispunjavanje uslova oko prelaska državne granice i postupiti po zahtjevima policijskog službenika koji obavlja graničnu kontrolu, i čl. 8 i 9 Pravilnika o načinu obavljanja granične kontrole («Službeni glasnik BiH» broj 10/06) kojim je regulisano da se pri graničnoj kontroli utvrđuje identitet lica koje namjerava preći državnu granicu, provjerava valjanost i važnost putnih isprava propisanih za prelazak državne granice, utvrđuje zakonski osnov za ulazak odnosno putovanje, razlozi putovanja i sl., pa budući da apelant kritične prilike nije postupio kako je prema tim odredbama zakona bio dužan postupiti, odnosno nije dao svoje lične podatke policijskom službeniku koji je vršio graničnu kontrolu, niti mu je pojasnio okolnosti vezane za ispunjavanje uslova oko prelaska državne granice, kao nesporno je utvrđeno da su se u predmetnim postupcima i apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret. Zbog navedenog, Osnovni sud je apelanta proglasio odgovornim i primjenom člana 56 Zakona o prekršajima Republike Srpske je odlučio kao u izreci rješenja.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pžp-09-000 429 od 19. maja 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju je navedeno da apelant osporava prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredbi prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima. U vezi sa istaknutim žalbenim prigovorima, Okružni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da je prvostepenim rješenjem učinjena bitna povreda odredbi prekršajnog postupka ističući da se predmetni događaj odigrao pod drugačijim okolnostima od onih koje su utvrđene u osporenom prvostepenom rješenju, što je, prema ocjeni suda, u potpunosti irelevantno za donošenje odluke u ovom postupku, zbog toga što sve izneseno apelant podvodi pod pogrešno utvrđeno činjenično stanje, koji žalbeni osnov nije predviđen odredbom člana 61 Zakona o prekršajima, pa je odlučeno da se sud o ovim apelantovim navodima neće niti izjašnjavati. Budući da apelant žalbom takođe osporava uopšte postojanje predmetnog prekršaja, Okružni sud je zaključio da je apelantova prekršajna odgovornost nesporno utvrđena u sprovedenom postupku u okviru prvostepenog suda, izvođenjem dokaza pobrojanih osporenim rješenjem među kojima posebno ističe iskaze svjedoka koje je taj sud ocijenio objektivnim, jasnim i uvjerljivim i koji se slažu u pogledu odlučnih činjenica koje su bile od značaja za utvrđivanje apelantove odgovornosti. Kako apelant nije priložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, odnosno što bi bilo od uticaja na donošenje drugačije odluke suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju sa argumentovanim obrazloženjem, koje i ovaj sud prihvata kao valjano. Okružni sud je, takođe, zaključio da je odluka o izrečenoj novčanoj kazni apelantu za počinjeni prekršaj donesena u skladu sa odredbom člana 10 stav 2 Zakona o prekršajima, pri čemu smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve okolnosti kod apelanta, odnosno da je apelantu izrečena adekvatna novčana kazna srazmjerna težini počinjenog prekršaja, uz uvažavanje zakonski propisanog raspona kazne za predmetni prekršaj, kojim će se, prema ocjeni suda, ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom, kako generalna, tako i specijalna prevencija. S druge strane je ukazao na odredbu člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku kojom je propisana obaveza okrivljenog da u slučaju kada ga sud proglasi krivim plaća troškove postupka, pa kako je visina troškova propisana odredbom člana 96 navedenog zakona i odredbom člana 30 Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima, Okružni sud je zaključio da je odluka o troškovima prekršajnog postupka u konkretnom slučaju donesena u skladu sa apelantovim materijalnim stanjem. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je na osnovu odredbi članova 65 stav 2 i 67 Zakona o prekršajima odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant uglavnom opširno opisuje sporni događaj, detaljno opisujući razgovor koji je tekao između službenika Granične policije i njega. Smatra da su sudovi proizvoljno tumačili odredbu člana 63 tačka 1 koja se odnosi na postupanje iz člana 29 stav 2 Zakona o nadzoru i kontroli, odnosno da su na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili navedene odredbe zakona, te da je izostala ocjena sprovedenih dokaza. Pored toga, tvrdi da je neopravdano zadržan na graničnom prelazu, čime mu je bila ograničena sloboda kretanja, jer nije mogao nastaviti putovanje sve dok u cijelosti nije okončan prekršajni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se žali na postupak pred sudom smatrajući da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa se u vezi sa tim kao prvo u konkretnom slučaju nameće pitanje primjenljivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno da li je riječ o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.
10. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
11. Apelant je proglašen odgovornim i kažnjen zbog djela koje je klasifikovano kao prekršaj prema Zakonu o nadzoru i kontroli. To znači da optužba nije klasifikovana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6 Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti uopšten, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sva lica koja namjeravaju preći državnu granicu, iz čega proizilazi da ima opšti karakter i da se ne primjenjuje samo na neku specifičnu grupu lica ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se obezbijedilo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je generalno i u prekršajnom postupku usmjerena na obavezu svakog lica koje namjerava preći državnu granicu da pojasni sve okolnosti vezane za prelazak državne granice, odnosno da postupi u skladu sa naređenjima i upozorenjima nadležnih policijskih službenika DGSBiH, koji vrše graničnu kontrolu, u skladu sa kojim podacima se utvrđuje zakonski osnov za prelazak državne granice, odnosno putovanje, razloge putovanja, identitet lica koje prelazi granicu, i provjerava valjanost i važnost putnih isprava propisanih za prelazak granice. Dakle, u konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o nadzoru i kontroli, jeste nadzor nad graničnim prelazom u smislu da lice koje prelazi granicu navede razloge prelaska državne granice, da ispunjava zakonske uslove oko prelaska državne granice, što je svakako u javnom interesu. Prema tome, Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.
12. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterijuma prirode prekršaja, da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, takođe, upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi.
13. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih prigovora odnosi na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je rezultiralo donošenjem spornih rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
15. Ocjenjujući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant se žali i na to da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud nalazi da se u postupku koji apelant osporava raspravljalo pitanje njegove prekršajne odgovornosti zbog počinjenog prekršaja prema odredbama Zakona o nadzoru i kontroli, stoga, Ustavni sud ovaj postupak ne može dovesti u vezu sa prethodno citiranim pravom za koje apelant tvrdi da mu je povrijeđeno, pa i ove navode Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović