Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/09 (S. H.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2438/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2438/09, rješavajući apelaciju S. H ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. H., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001536 07 U od 22. juna 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-1060/07 od 2. novembra 2007. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, izbjegla i raseljena lica općine Stari grad Sarajevo, broj UP-I-08-41-6782/06 od 19. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001536 07 U od 22. juna 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1060/07 od 2. novembra 2007. godine, kao i Rješenja Službe za boračko-invalidsku, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, izbjegla i raseljena lica općine Stari grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-I-08-41-6782/06 od 19. juna 2007. godine.

2. Služba je Rješenjem broj UP-I-08-41-6782/06 od 19. juna 2007. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida po osnovu povreda oba lakta koje je zadobio 26. novembra 1994. godine i oboljenja koja su nastala dok je vršio vojne dužnosti kao pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH (u daljnjem tekstu: OS). U obrazloženju predmetnog rješenja Služba je navela da je na temelju medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja Prvostepene ljekarske komisije u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Prvostepena ljekarska komisija) broj RVI-406/07 od 12. juna 2007. godine utvrdila da invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20% trajno, pa je prema navedenom zaključila da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 3. Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/04, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja), kojim je propisano da je ratni vojni invalid lice koje je, vršeći vojne dužnosti pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. navedenog zakona, zadobio rane, povrede, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

3. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-II-03-41-1060/07 od 2. novembra 2007. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Službe broj UP-I-08-41-6782/06 od 19. juna 2007. godine odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku rješavanja apelantove žalbe Ministarstvo, postupajući u skladu s čl. 46. i 47. Zakonom o pravima branitelja, apelantov predmet dostavilo Drugostepenoj ljekarskoj komisiji u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Drugostepena ljekarska komisija), koja je Nalazom i mišljenjem broj DOV-RVI-544/07 od 17. oktobra 2007. godine na osnovu uvida u apelantovu medicinsku dokumentaciju, te ponovnim pregledom apelanta, ocijenila da apelantov vojni invaliditet iznosi ispod 20%. Naime, komisija je utvrdila da se na oba lakta ne vide vanjski znakovi traume, da su pokreti u oba ramena lakta bolni ali u krajnjoj poziciji, dok su pokreti oba ručna zgloba uredni. Osim toga, komisija je u vezi s apelantovim zahtjevom koji se odnosi na njegovo psihičko stanje konstatovala da je apelanta uhapsila Policijska uprava, zbog čega je proveo u zatvoru deset mjeseci, i da od tada datiraju njegove psihičke tegobe, zbog čega je u toku 2006. godine započeo s liječenjem kada je i hospitaliziran na psihijatrijskoj klinici, kao i da iz tog perioda postoji samo jedan nalaz neuropsihijatra kojim je navedeno da je apelant u odnosu na djelo koje je počinio i na mogućnost shvatanja radnje i samog djela, bio u stanju smanjene uračunljivosti. Budući da navedene činjenice ni sam apelant tokom trajanja postupka nije osporavao, Ministarstvo je, postupajući u skladu s članom 3. Zakona o pravima branitelja, utvrdilo da njegovo psihičko oboljenje nije nastupilo pod okolnostima iz navedenog člana, zbog čega je zaključilo da apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida ni po tom osnovu, pa je prema članu 237. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučilo kao u izreci rješenja.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 001536 07 U od 22. juna 2009. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je apelant podnio tužbu ovom sudu 19. decembra 2007. godine protiv tuženog Ministarstva radi poništenja Rješenja broj UP-II-03-41-1060/07. Cijeneći činjenično stanje i razloge date u obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je utvrdio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. Naime Kantonalni sud je, prioritetno cijeneći nalaze i mišljenja Drugostepene ljekarske komisije, koja je postupajući u skladu s odredbama Zakona o pravima branitelja i Pravilnika o radu ljekarskih komisija, prvo izvršila ponovnu procjenu apelantovih povreda, oba lakta, i utvrdila da se na oba lakta ne vide vanjski znakovi trauma, a da je kretanje oba ručna zgloba punog obiman, na temelju čega je konstatovano da apelant po tom osnovu ne ispunjava uvjete za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Na osnovu apelantovog zahtjeva za utvrđivanje invaliditeta u vezi s njegovim psihičkim stanjem, komisija je svojim nalazom i mišljenjem podsjetila da je apelanta uhapsila Policijska uprava, zbog čega je proveo u zatvoru deset mjeseci i da od tada datiraju njegove psihičke tegobe, a te činjenice ni sam apelant nije osporavao, zbog čega je zaključeno da ni po ovom osnovu apelant ne ispunjava zakonske uvjete da mu se prizna svojstvo vojnog invalida. Prema tome Kantonalni sud je, imajući u vidu navedeno i postupajući u skladu s članom 3. Zakona o pravima branitelja, te uvidom u apelantovu medicinsku dokumentaciju, utvrdio da apelantovo psihičko oboljenje nije nastupilo pod okolnostima iz navedenog člana, zbog čega je zaključeno da apelant ne ispunjava uvjete da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida ni po ovom osnovu, pa je prema članu 36. st.1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer smatra da je u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Zakon o pravima branitelja, tvrdeći da su ljekarske komisije pogrešno izvršile ocjenu njegovog invaliditeta, kako fizičkog tako i psihičkog.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da su Služba, Ministarstvo i Kantonalni sud, pogrešno primjenjujući Zakon o pravima branitelja i pogrešno utvrdivši činjenično stanje, donijeli odluke na temelju kojih je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud u navodima iz apelacije i u dokumentima koju su mu prezentirani nije pronašao elemente koji bi ukazivali da su upravni organi i sud očigledno proizvoljno ocijenili dokaze ili primijenili materijalno pravo, nego upravo suprotno - da obrazloženja osporenih odluka, prvenstveno obrazloženja Ministarstva i Kantonalnog suda, sadrže jasne i argumentovane razloge za takve odluke, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da su odluke donesene na bazi nalaza i mišljenja ljekarskih komisija koje su nadležni organi i sud prihvatili kao stručna i objektivna, a nakon uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju o apelantovom oboljenju i liječenju. U kontekstu navedenog, budući da su upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/09 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio