Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2499/09 (R. Č. i H. Č.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2499/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. ožujka 2012. godine, u predmetu broj AP-2499/09, rješavajući apelaciju Rame Čolakovića i Huseina Čolakovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Čolakovića i Huseina Čolakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000409-8/09 od 26. svibnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 609 od 12. studenog 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramo Čolaković (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Husein Čolaković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Zenice, podnijeli su 5. kolovoza 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000409-8/09 od 26. svibnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002 609 od 12. studenog 2008. godine. Prvoapelant i drugoapelant su 14. listopada 2009. godine i 11. veljače 2010. godine dopunili apelaciju.

2. I.Č. kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo je parnični postupak protiv prvoapelanta i drugoapelanta radi naknade štete. U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da su ga 11. srpnja 1982. godine prvoapelant i drugoapelant napali i nanijeli povrede zbog kojih mu je umanjena opća životna aktivnost, te da je pretrpio fizičke bolove i strah. Prvoapelant i drugoapelant pravosnažnom presudom Općinskog suda broj K-525/83 od 19. listopada 1984. godine oglašeni krivim zato što su počinili kaznena djela teške tjelesne ozljede i sudjelovanje u tuči. Tužitelj je istakao da zbog navedenog potražuju naknadu štete.

3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-51/98 od 8. svibnja 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neutemeljen. Općinski sud je naveo da iz kaznenog spisa proizilazi da je prvoapelant tužitelju nanio tešku tjelesnu ozljedu, a da je drugoapelant sudjelovao u toj tuči, te da je prvoapelanat osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a drugoapelant na uvjetnu osudu. Nadalje, da je odredbama članka 154. stavak 1. i 2. ZOO propisano da ko drugom uzrokuje štetu dužan je štetu naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, da je odredbama članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je sud u parničnom postupku vezan za pravosnažnu presudu kaznenog suda kojom je optuženi oglašen krivim samo u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja. Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke slijedi da postoji ograničenje pokreta kod tužitelja, da je tužitelj trpio jake bolove, da je pretrpio strah u momentu povrede, te da postoji naruženost lakog stupnja. Nadalje, da je, odgovarajući na primjedbe prvoapelanta i drugoaplenta, vještak medicinske struke istakao da je od povreda prošlo 23 godine, tako da se pregledom koji bi sada bio izvršen ne bi dobila relevantna ocjena, iako i sada postoje povrede koje su sada jače izražene nego u prvim godinama nakon povrede.

4. Očitujući se na prigovor zastare koji je istakao prvoapelant u smislu članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Općinski sud je naveo da je utemeljen. Naime, odredbe članka 376. st. 1. i 2. ZOO propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, te da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Općinski sud je zaključio da je nastupila zastara potraživanja zato što je od povreda prošlo 23 godine, liječenje je završeno 17. prosinca 1982. godine, a tužitelj je tužbu podnio 9. lipnja 1988. godine.

5. Odlučujući o žalbi tužitelja, u ponovnom postupku (rješenjem Vrhovnog suda od 9. srpnja 2008. godine ukinuta Presuda Kantonalnog suda od 27. studenog 2006. godine) Kantonalni sud donio je Presudu broj 004-0-Gž-08-002 609 od 12. studenog 2008. godine kojom je žalbu uvažio, preinačio prvostupanjsku presudu tako što je obvezao prvoapelanta i drugoapelanta da tužitelju izmire naknadu na ime nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 12.880, 00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužitelju naknade troškove postupka. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je postupajući po rješenju Vrhovnog suda održao javnu raspravu na koju je pozvao i vještaka medicinske struke, koji iz opravdanih razloga nije pristupio. Međutim, uz suglasnost parničnih stranaka odlučeno je da se rasprava održi budući da njegova prisutnost nije nužna, jer je pred prvostupanjskim sudom odgovarao na pitanja i primjedbe parničnih stranaka. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 376. ZOO na konkretan slučaj, jer je trebalo primijeniti odredbu članka 377. ZOO kao izuzetak od općeg pravila o zastarjelosti, koji se primjenjuje jedino kada je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, te ako je za to djelo predviđen dulji rok zastare nego rok koji je određen odredbama članka 376. istog zakona. Da bi tužitelj imao pravo da „koristi“ rok iz članka 377. ZOO potrebno je da postoji pravosnažna osuđujuća presuda i da je nematerijalna šteta posljedica štetnog događaja. Iz nalaza vještaka medicinske struke slijedi da je povreda nastala 11. srpnja 1982. godine. U konkretnom slučaju ispunjena su oba uvjeta, tako da se treba primijeniti rok zastare u smislu članka 377. ZOO. Zastara prava na naknadu štete počela je teći dana kada je djelo učinjeno 11. srpnja 1982. godine, prekinuta je kaznenim gonjenjem apelanata i iznova počela teći pravosnažnošću presude tj. 16. svibnja 1985. godine. Apsolutna zastara za kazneno djelo teške tjelesne ozljede je deset godina, a za djelo sudjelovanja u tuči šest godina. Zbog navedenog u konkretnom slučaju nije nastupila zastara kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Nadalje, na ročištu za glavnu raspravu tužitelj je tražio i naknadu štete za naruženost. Kantonalni sud je istakao da je odredbama čl. 56. do 59. ZPP-a propisan institut preinake tužbe, u smislu kojih ako se preinaka tužbe vrši na ročištu za glavnu raspravu potrebna je suglasnost tuženog. Budući da se prvoapelant i drugoapelant nisu protivili preinaci tužbe postupak je nastavljen. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe ZOO i ZPP-a, žalbu uvažio prvostupanjsku presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu.

6. Odlučujući o reviziji prvoapelanta i drugoapelanta, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-07-000409-8/09 od 26. svibnja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istako da prvoapelanti i drugoapelanti neutemeljeno ukazuju da drugostupanjski sud nije postupio po uputi iz ranijeg rješenja, jer nije proveo neposredan dokaz saslušanjem vještaka medicinske struke. Naime, i provođenje dokaza čitanjem nalaza vještaka medicinske struke na raspravi pred drugostupanjskim sudom je neposredno provođenje dokaza tim prije što apelanti na taj provedeni dokaz nisu imali primjedbi. Vrhovni sud je dalje naveo da nisu utemeljeni revizioni navodi da je u ovoj pravnoj stvari doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, da je kasnije postupak nastavljen, a da prvoapelant i drugoapelant ne znaju kako. Naime, prema stanju spisa nakon što je 12. veljače 1991. godine doneseno rješenje o mirovanju postupka, po zahtjevu tužitelja od 27. svibnja 1991. godine nastavljen je postupak, kako tužitelj nije pristupio na ročište sud je donio rješenje 13. ožujka 1992. godine da se tužba smatra povučenom. Tužitelj je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, apelanti su uredno pozvani i upustili su se raspravljanje o meritumu, tako da slijedi da prvostupanjski sud nije postupao protivno odredbama tada važećeg ZPP-a, a niti sada važećeg ZPP-a. Vrhovni sud je istakao da je imajući u vidu utvrđenu odgovornost prvoapelanta i drugoapelanta za nastalu nematerijalnu štetu koja je rezultat kaznenih djela za koja su apelanti oglašeni krivim i kažnjeni pravosnažnom presudom, drugostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 200. ZOO u svezi sa člankom 154. stavak 1. istog zakona dosudio za svaki vid nematerijalne štete iznose koji su sukladni kriterijima ustaljene sudske prakse o visini naknade nematerijalne štete.

7. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na brak i zasnivanje obitelji iz članka II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 12. Europske konvencije, pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i pravo na obrazovanje iz članka II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelant i drugoapelant traže „da se Ustavni sud izjasni u pravcu zakonitosti odnosno naših prava na korištenje istih pred sudom i to: zastara postupka, podijeljena odgovornost, imovinsko stanje apelanata, zdravstveno stanje apelanata, obiteljska situacija…, parnična sposobnost apelanata, duševna bolest prvoapelanta, vraćanje tužbe u prijašnje stanje nakon šesnaest godina, preinaka tužbe nakon sedamnaest godina, vještačenje stupnja povreda oštećenog…, vještačenje povreda, a da vještak nije nikada vidio oštećenog…“ Prvoapelant i drugoapelant navode da posebno mole Ustavni sud da se očituje na rješenje suda od 13. ožujka 1992. godine kojim je utvrđeno da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, a 2005. godine ponovo je aktiviran predmet nakon četrnaest godina. Prvoapelant i drugoapelant ističu da Kantonalni sud nije postupio po rješenju Vrhovnog suda, čime se legalizira nezakoniti rad Kantonalnog suda.

8. U prvoj dopuni apelacije prvoapelant i drugoapelant precizirali su apelaciju, a drugom dopunom apelacije dostavili su Rješenja JU Centra za socijalni rad Zenica od 12. ožujka 2009. godine i 28. rujna 2009. godine kojim je drugoapelantu i prvoapelantu kao osobama sa invaliditetom I grupe sa 100% oštećenja organizma priznato pravo na osobnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć od strane druge osobe.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18.svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na provoapelantove i drugoapelantove navode kojim se problematizira njihova parnična sposobnost, Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 292. ZPP-a koje između ostalog propisuju Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama vršiti radnje u postupku (parnična sposobnost), odnosno na odredbe članka 293. istog zakona koje, između ostalog propisuju, Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik. U tijeku cijelog postupka sud će po službenoj dužnosti paziti da li osoba koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobna, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlaštenja kad su ona potrebna. Ustavni sud uočava da iz presude prvostupanjskog suda slijedi da su prvoapelant i drugoapelant postavljali pitanja vještaku medicinske struke, što ukazuje na njihovo sudjelovanje u postupku, odnosno da iz dokumentacije ne proizilazi da je uopće bila dovođena u pitanje poslovna sposobnost prvoapelanta i drugoapelanta kako tijekom prvostupanjskog postupka tako i tijekom postupka po žalbi i postupka po reviziji. U odnosu na prvoapelantove i drugoapelantove navode koji se odnose na preinaku tužbe i nastavak postupka nakon donošenja rješenja kojim se tužba smatra povučenom, ukazuje se na obrazloženje redovitih sudova iz kojih slijedi da kako je preinaka tužbe vršena na glavnoj raspravi, a prvoapelant i drugoapelant se nisu protivili, to je u smislu odredaba čl. 56. do 59. ZPP-a postupak nastavljen, te kako je tužitelj podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a da su se prvoapelant i drugoapelant upustili u raspravljanje o meritumu, slijedi da prvostupanjski sud nije postupao protivno odredbama ZPP-a. U odnosu na prvoapelantove i drugoapelantove navode da Kantonalni sud nije postupio po uputama iz rješenja Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda iz kojeg slijedi da i provođenje dokaza čitanjem nalaza vještaka medicinske struke na raspravi pred drugostupanjskim sudom je neposredno provođenje dokaza tim prije što prvoapelant i drugoapelant na taj provedeni dokaz nisu imali primjedbi. Ustavni sud nalazi da su navedena obrazloženja redovitih sudova argumentirana, te naprijed navedene prvoapelantove i drugoapelantove navode ocijenjuje očito (prima facie) neutemeljenim.

12. U svezi sa ostalim prvoapelantovim i drugoapelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da prvoapelant i drugoapelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud i ove prvoapelantove i drugoapelantove navode ocijenjuje očito (prima facie) neutemeljenim.

13. Imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da prvoapelant i drugoapelant nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.

Ostali navodi

14. Prvoapelant i drugoapelant navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na brak i zasnivanje obitelji iz članka II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 12. Europske konvencije, pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i pravo na obrazovanje iz članka II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i članka i članka 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu predmetni postupak u kojim je odlučivano o naknadi nematerijalne štete sa povredom ovih prava. Isti zaključak proizilazi i u odnosu na dostavljena rješenja u dopuni apelacije kojim su prvoapelantu i drugoapelantu priznata određena statusna prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu ostali navodi, također, očito (prima facie) neutemeljena.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2499/09 (R. Č. i H. Č.) | Sudska praksa | Aktio