Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2547/09 (G. I.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2547/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2547/09, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 6, te člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000729 od 21. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Rs. 345/92 od 14. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović, podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
000729 od 21. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs. 345/92 od 14. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs.345/92 od 14. oktobra 2004. godine (stav I. tačka 1) tuženi „2. oktobar“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantici na ime neisplaćene naknade za prevoz za period od decembra 1999. godine zaključno sa 31. martom 2004. godine isplati ukupan iznos od 1.590,00 KM, za mjesece i iznose pobliže utvrđene dispozitivom ove presude, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli a neisplaćeni mjesečni iznos, i to počevši od prvog dana u narednom mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate. Stavom II presude tuženi je dužan da apelantici na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u 2000. godini isplati iznos od 305,84 KM, za 2001. godinu iznos od 322,78 KM, za 2002. godinu iznos od 353,77 KM, i za 2003. godinu iznos od 369,73 KM, ili ukupno na ime regresa za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iznos od 1.352,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to počevši od 10. maja 2004. godine kao dana podnošenja zahtjeva pa do konačne isplate. Osim toga, odbijena je ostatak apelanticinog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate pripadajuće zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime regresa počevši od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do 10. maja 2004. godine. Stavom III Presude odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište odluke i rješenja tuženog, i to odluke o proglašenju apelantice tehnološkim viškom, o odbijanju prigovora, o odbijanju zahtjeva za radno angažovanje, o prestanku radnog odnosa, o prijemu u radni odnos M.D. na poslove rukovodioca sektora za tehničko-ekonomske i pravne poslove, rješenje o rasporedu F.P., rješenje o prijemu u radni odnos S.M. i rješenje o rasporedu apelantice na poslove referenta plana, analize i statistike, zavedena pod brojevima i datumima pobliže definisanim izrekom ove presude. Tačkom 2. stava III presude odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj naknadi materijalnu štetu zbog manje isplaćene plaće za period od 1. oktobra 2003. godine pa zaključno sa 31. martom 2004. godine, i to za oktobar, novembar i decembar 2003. godine u mjesečnim iznosima od po 783,50 KM, za januar i februar 2004. godine u mjesečnim iznosima od po 1.367,00 KM i za mart 2004. godine u iznosu od 1.042,00 KM, kao i apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati vrijednost manje isplaćenih prehrambenih artikala i sredstava za pranje za period od 1992. godine do 1995. godine u iznosu od 149,75 KM. Stavom IV presude apelanticine tužbe u dijelu u kojem je tražila poništenje Rješenja broj 81/01 od 5. marta 2001. godine i Ugovora o radu broj 20-570 od 9. aprila 2001. godine o prijemu u radni odnos M.K., rukovodioca sektora tehničkih ekonomskih i pravnih poslova, i u dijelu zahtjeva za poništenje Ugovora o radu član 3. broj 20-425/01 od 5. aprila 2001. godine je odbačena kao nedopuštena, apelanticina tužba u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da je rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu stečenom radom, kao i apelanticina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva radi naknade materijalne štete zbog manje isplaćenih plaća za period od maja 1992. godine, zaključno sa septembrom 2003. godine.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelantica tužbeni zahtjev precizirala tek 10. maja 2004. godine, te da je ovaj sud uvidom u sve priložene dokaze dostavljene tokom trajanja postupka, uvidom u spise ovog suda br. P.939/01 i P.1224/00 te uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, odlučio u izreci presude. Apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se ponište odluke i rješenja tuženog, i to Odluka br. 544/92 od 17. juna 1992. godine kojom je proglašena tehnološkim viškom, Odluka br. 544-2/92 od 3. jula 1992. godine kojom je odbijen njen prigovor, Odluka br. 675-1/92 kojom je obijen zahtjev za radno angažovanje, Odluka br. 205-1/92 od 14. jula 1995. godine o prestanku radnog odnosa i Odluka br. 232-1/95 od 14. augusta 1995. godine o odbijanju prigovora, Općinski sud je u cijelosti odbio kao neosnovan, s obzirom da je uvidom u spis ovog suda utvrdio da su navedene odluke i rješenja tuženog, čije poništenje apelantica traži, već bile predmet raspravljanja u postupku pred ovim sudom, da je vođen pod brojem Rs.743/91 i pravomoćno okončan, i da je njime utvrđena obaveza tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i iskustvu, a da je tuženi tu obavezu u cijelosti izvršio. Prema tome, Općinski sud je zaključio da apelantica nema pravni interes da traži da se navedene odluke i rješenja ponište, jer je ona na temelju rješenja ovog suda u predmetu broj Rs.743/91 vraćena u radni odnos kod tuženog i raspoređena na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi.
4. Dalje, Općinski sud je također odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da se poništi Odluka tuženog br. 12-1/96 od 8. januara 1996. godine o prijemu u radni odnos M.D. na poslove rukovodioca sektora za tehničke, ekonomske i pravne poslove, rješenje o raspoređivanju F.P., rješenje o prijemu u radni odnos S.M. i rješenje o apelanticinom raspoređivanju na poslove referenta plana, analize i statistike, zaključivši da zakonitost odnosno nezakonitost raspoređivanja navedenih radnika tuženog ne utiče na zakonitost apelanticinog raspoređivanja na poslove i radne zadatke na koje je raspoređena u skladu sa stručnom spremom koju posjeduje, a činjenica koju apelantica ističe da ima zvanje magistra ekonomskih nauka, ne znači da ima i veći stepen stručne spreme od onoga koji je normativnim aktima tuženog predviđen za poslove i radne zadatke na koji su pojedini radnici raspoređeni. Općinski sud je odbacio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se poništi Rješenje tuženog broj 81/01 od 5. marta 2001.godine i Ugovor o radu za M. K., jer je uvidom u spis ovog suda broj P.939/2001 utvrdio da pred ovim sudom još uvijek teče parnica pod brojem P.939/2001 po apelanticinom zahtjevu, pa je postupajući prema odredbi člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude, zbog litispendencije. Općinski sud je također apelanticin zahtjev da je tuženi rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu odbacio shodno članu 67. stav 1. tačka 4. ZPP, utvrdivši da je tuženi apelanticu na temelju pravomoćne Presude ovog suda broj Rs 743/91, vratio na posao i rasporedio na poslove referenta plana, analize i statistike, koji apelantica i danas obavlja, pa kako se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari odlučeno je kao u izreci presude (res iudicata). Općinski sud je dalje odbacio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj za period od maja 1992. godine zaključno sa septembrom 2005. godine na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 55.857,13 KM, koja se ogleda u razlici između manje isplaćene plaće koju bi, kako je navela, ostvarila, i koja bi joj pripala da je bila raspoređena na poslove i da je radila na radnim zadacima za koje smatra da joj pripadaju po Pravilniku o sistematizaciji tuženog, jer je uvidom u spis ovog suda broj P.1224/2000 utvrđeno da među istim parničnim strankama teče parnica kod ovog suda. Po apelanticinom prijedlogu sud je ipak proveo vještačenje vještaka finansijske struke na okolnost utvrđivanja razlike između apelanticine ostvarene plaće za sav sporni period i plaće tehničkog direktora, kojim nalazom je utvrđen iznos razlike plaće, međutim ovaj sud je apelanticin zahtjev odbio kao neosnovan zaključivši da je ona već raspoređena na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, te da stoga ona ne može potraživati eventualnu štetu u odnosu na radno mjesto direktora ili tehničkog direktora tuženog. Dalje je ovaj sud, prema nalazu vještaka finansijske struke, udovoljio apelanticinom zahtjevu da joj na ime neisplaćene naknade za prevoz za period od decembra 1999. godine do 31. marta 2004. godine isplati iznos od 1.590,00 KM, kao i zahtjevu kojim je tražila isplatu naknade na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora jer je vještačenjem utvrđeno da je ona u periodu za koji potražuje isplatu na ime regresa koristila godišnji odmor, ali da joj za taj period nije isplaćena naknada na ime regresa, sa zateznom kamatom od dana podnošenja zahtjeva. Odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila isplatu vrijednosti manje isporučenih prehrambenih artikala i sredstava za period od 1992. godine do 1995.godine u iznosu od 149,75 KM, budući da nije dokazala da je u navedenom periodu bila radno angažovana, od čega je zavisila isporuka navedenih artikala
5. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu II izreke, tako što je utvrdio da zatezna kamata na dosuđeni iznos od 322,78 KM na ime regresa za 2001. godinu i na iznos od 353,77 KM na ime regresa za 2002. godinu teče od 20. novembra 2003. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, umjesto od 10. maja 2004. godine, dok je u preostalom dijelu u stavu II izreka prvostepene presude potvrđena. Osim toga Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio u stavu III tačka tri izreke, tako što je obavezao tuženog da apelantici na ime manje isporučenih prehrambenih artikala i sredstava za pranje za period od 1992. godine do 1995. godine isplati iznos od 149,75 KM sa zateznom kamatom počevši od 20. novembra 2003. godine kao dana podnošenja zahtjeva.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelanticina žalba djelimično osnovana u dijelu odluke o kamati na ime dosuđenih potraživanja na ime regresa za 2001. i 2002. godinu, s obzirom da je utvrđeno da je apelantica zahtjev za isplatu regresa za navedene godine podnijela 20. novembra 2003. godine pismenim podneskom o uređenju i preciziranju tužbenog zahtjeva, a za 2000. i 2003. godinu podneskom od 10. maja 2004. godine, tako da kamata na dosuđeni iznos od 322,78 KM na ime regresa za 2001. godinu i na iznos od 353,77 KM na ime regresa za 2002. godinu teče od 20. novembra 2003. godine, a ne od 10. maja 2004.godine, kako je to po ocjeni Kantonalnog suda utvrdio prvostepeni sud. Stoga je u tom dijelu ovaj sud apelanticinu žalbu uvažio primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP-a i pobijanu presudu preinačio u stavu II izreke u pogledu kamate za 2001 i 2002. godinu, dok ju je u preostalom dijelu potvrdio primjenom odredbe člana 226. ZPP-a. Osim toga, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu isplate vrijednosti manje isplaćenih prehrambenih artikala i sredstava za pranje za period od 1992. godine do 1995. godine iznos od 149,75 KM sa zateznom kamatom počevši od 20. novembra 2003. godine kao dana podnošenja zahtjeva, zaključivši da apelantica osnovano ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da ničim nije dokazala da joj ta naknada i pripada, odnosno po ocjeni ovog suda tačno je da apelantica u navedenom periodu nije ni bila radno angažovana ali ne svojom krivicom, pa pošto je odlukom suda utvrđeno da je odluka tuženog o udaljavanju apelantice s posla nezakonita, tuženi je dužan u skladu sa odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ovu naknadu isplatiti apelantici, kako je to i utvrđeno izrekom presude.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000729 od 21. maja 2009. godine apelanticinu reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda, u stavu III tačka 1. izreke kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se ponište odluke tuženog nabrojane ovom tačkom, od broja 1 do 5, u stavu IV izreke tačka 2. kojom je odbačena apelanticina tužba u dijelu kojim je tražila da je tuženi rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, te u stavu V izreke u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je predmet u ovom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu apelanticina revizija odbijena kao neosnovana.
8. Apelantica ukazuje na dužinu trajanja postupka pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom koji je pokrenula tužbom 14. jula 1992. godine, radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, da su sudovi u postupku donošenja osporenih presuda pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZPP-a. Dalje navodi da činjenica „da nije namirena za materijalnu štetu zbog neostvarenih plaća nastalih krivicom tuženog, koji joj je od momenta kada je vraćena na posao isplaćivao najnižu plaću predviđenu za radno mjesto za koje ima zaključen ugovor, a za koje je predviđena VSS, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: (2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
U odnosu na Presudu Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-000729 od 21. maja 2009. godine, Presudu Kantonalnog suda, broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine i Presudu Općinskog suda, broj Rs. 345/92 od 14. oktobra 2004. godine
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog načina na koji su sudovi u osporenim presudama utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance pažljivo cijenili i utvrdili činjenično stanje kao i predmetni postupak u cjelini, te da su dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine
13. Ustavni sud zapaža da je prije podnošenja ove apelacije odlučivao o apelaciji koju je apelantica podnijela zbog dužine trajanja predmetnog postupka u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine, i 15. januara 2009. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1233/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je utvrdio povredu apelanticinog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetnoj odluci Ustavni sud je konstatovao (tačka 5. Odluke) da iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud dopisom od 14. maja 2008. godine obavijestio Ustavni sud da je predmetni spis dostavio Vrhovnom sudu 14. maja 2008. godine radi odlučivanja o apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-
1612/04 od 22. februara 2006. godine. S obzirom da je Vrhovni sud u međuvremenu donio odluku o apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, više ne postoje razlozi za njeno razmatranje, s obzirom da se apelanticini navodi u ovom dijelu odnose na isto pitanje na koje se odnosila njena ranija apelacija u predmetu broj AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine, te da iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Prema tome, Ustavni sud smatra da je neosnovano ponovno apelanticino pozivanje na dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari, posebno ako se ima u vidu da se taj rok (odlučivanja o izjavljenoj reviziji) prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na odgovarajuće odredbe ZPP-a (čl. 232, 237, 245) koje reguliraju dostavljanje odluke o žalbi, izjavljivanje revizije te dostavljanje revizije na odgovor za što je potreban određeni period i što podrazumijeva čitav niz radnji koje treba obaviti prvostepeni i drugostepeni sud prije dostavljanja revizije na odlučivanje Vrhovnom sudu, ne može smatrati nerazumnim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostala pitanja
14. Dalje, apelantica je ukazala na povredu prava na imovinu, prava na nediskriminaciju, prava na djelotvoran pravni lijek, zabranu zloupotrebe prava, ali nije posebnim argumentima potkrijepila ove svoje navode, niti je dostavila dokaze koji ukazuju na to da je u postupcima donošenja osporenih presuda bila diskriminirana. U suštini, u odnosu na ove navode, ukazala je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o očiglednoj neosnovanosti dijela apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. 13. i 17. Evropske konvencije, kao i dijela apelanticinih navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud smatra da su i ovi njeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović