Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2714/09 (D. P.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2714/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2714/09, rješavajući apelaciju Dade Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dade Petrovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-

000 403 od 16. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 Mal 009050 07 Mal od 6. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dado Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 24. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 403 od 16. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 Mal 009050 07 Mal od 6. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 Mal 009050 07 Mal od 6. juna 2008. godine, u pravnoj stvari tužitelja OJDP «Vodovod i kanalizacija» Brod (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelanta kao tuženog, zbog duga, vsp. 524,09 KM, obavezan je apelant da isplati tužitelju na ime duga za period od 1. januara 2006. godine do 31. marta 2008. godine iznos od 461,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj. od 28. februara 2007. godine pa do isplate, te da mu naknadi na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.405,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također, predmetnom presudom je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za dio glavnog duga u iznosu od 250,76 KM. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna osnovanost predmetnog tužiteljevog potraživanja. Dalje, sud je istakao da je našao i utvrdio da je tužitelj kao davatelj komunalne usluge, u okviru zakonom utvrđene djelatnosti od posebnog društvenog interesa i to proizvodnje i isporuke vode za piće i druge potrebe (vodovodnom mrežom do mjernog instrumenta i korisnika uključujući i mjerni instrument) u poziciji vjerovnika u vjerovničko-dužničkom odnosu prema apelantu kao korisniku komunalne usluge, dakle dužnika u predmetnom obvezno pravnom odnosu. U vezi s tim, sud je konstatovao da iz navedenog odnosa proizlazi zakonska obaveza apelanta na plaćanje utvrđene cijene za pruženu komunalnu uslugu, konkretno isporuku vode.

3. Također, prvostepeni sud je naveo da je našao i utvrdio da je sporni iznos glavnog duga apelant dužan tužitelju jer nije pružio dokaze da je taj dug izmirio, te da je stoga apelant dužan tužitelju sporni iznos glavnog duga od 461,47 KM kao i sporedna potraživanja, zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga jer je zakasnio sa izmirenjem plaćanja predmetnog potraživanja, pa pored glavnog duga duguje tužitelju i zakonsku zateznu kamatu. Shodno tome, a kako tužiteljska strana dan kašnjenja nije precizno odredila, sud je našao da to treba biti 28. februar 2007. godine kao dan podnošenja tužbe, kao i to da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako je preciziran, utemeljen u cijelosti i o njemu je odlučeno kao u izreci prvostepene presude. Dalje, sud je istakao da je stoga tužbeni zahtjev osnovan i u pogledu potraživanja zakonskih zateznih kamata na glavni dug od podnošenja tužbe pa do isplate, odnosno da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu sporednih potraživanja zakonskih zateznih kamata odlučeno kao u izreci prvostepene presude. Zatim, sud je konstatovao da je neosnovan prigovor zastare predmetnog potraživanja zbog toga što je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za iznos od 250,76 KM, koji se odnosi na zastaru. Na kraju, sud je istakao da je slijedom navedenog na temelju čl. 17, 262, 324. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci predmetne presude, te da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu člana 383, člana 386. stav 1, člana 387, člana 396. st. 1, 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučujući, zbog ishoda spora, da ih je apelant dužan naknaditi tužitelju prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05; u daljnjem tekstu: Tarifa) i Zakonu o sudskim naknadama («Službeni glasnik RS» broj 18/99).

4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 403 od 16. jula 2009. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena tako što je apelant obavezan da isplati tužitelju na ime duga za period od 1. februara 2006. godine do 31. januara 2008. godine iznos od 445,37 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 461,47 KM za period od 1. januara 2006. godine do 31. marta 2008. godine, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i pobijena presuda potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da je, po ocjeni tog suda, pobijana presuda u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati na ime duga iznos od 461,47 KM za period od 1. januara 2006. godine do 31. marta 2008. godine, donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava na apelantovu štetu. Naime, sud je naveo da je odredbom člana 378. stav 1. tačka 1. ZOO propisano, između ostalog, da potraživanja naknade za isporučenu vodu, kad je isporuka izvršena za potrebe domaćinstva, zastarijevaju za jednu godinu. Dalje, sud je konstatovao da, s obzirom da iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj predmetnu tužbu prvostepenom sudu podnio 28. februara 2007. godine i da je tom tužbom tražio da mu apelant isplati dug u iznosu od 461,47 KM za navedeni period, žalba osnovano ukazuje da je nastupila zastarjelost kada je u pitanju naknada za isporučenu vodu za period od 1. do 31. januara 2006. godine, jer je računajući od 1. januara 2006. godine do dana podnošenja tužbe proteklo više od jedne godine. S tim u vezi, sud je istakao da je trebalo apelantovu žalbu u tom dijelu uvažiti i umanjiti iznos glavnog duga za naknadu za isporučenu vodu za taj mjesec u iznosu od 16,10 KM, tako da je ukupan iznos duga koji je apelant obavezan da naknadi tužitelju 445,37 KM. Također, sud je naveo, da pored toga, žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogriješio kada je izrekom pobijane presude obavezao apelanta da tužitelju isplati sporni dug za period do 31. marta 2008. godine, jer iz sadržaja spisa nesumnjivo proizlazi da je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tražio da se apelant obaveže na isplatu spornog duga za period od 1. januara 2006. godine do 31. januara 2008. godine, pa je time prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud je konstatovao da je, shodno tome, trebalo pobijanu presudu i u tom dijelu preinačiti tako da je apelant obavezan na isplatu spornog duga za period od 1. februara 2006. godine do 31. januara 2008. godine.

5. Nasuprot navedenom, sud je naveo da navode žalbe kojima se ističe da tužitelj prilikom obračuna naknade za isporučenu vodu nije imao u vidu ukupan broj članova korisnika svih stanara u ulazu stambene zgrade u kojoj živi i apelant, kao i navode kojima apelant ističe da sud nije prihvatio činjenicu da je apelant za navedeni period u tužbi platio dio duga, a ti navodi se odnose na utvrđeno činjenično stanje, nije mogao prihvatiti, jer je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti, a odredbom člana 433. stav 1. ZPP-a je propisano da se presuda kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Konačno, drugostepeni sud je istakao da su neosnovani i navodi žalbe kojima se dovodi u pitanje odluka o troškovima postupka, jer iz sadržaja spisa proizlazi da je prvostepeni sud pravilno obračunao troškove parničnog postupka u skladu s važećom Tarifom. Najzad, sud je naveo da, imajući u vidu da tužitelj prema konačnoj odluci u predmetnoj parnici nije uspio u neznatnom dijelu za iznos od 16,10 KM u odnosu na glavni dug od 461,47 KM, smatra da to nije od uticaja na visinu dosuđenih troškova parničnog postupka, jer zbog toga nisu nastali posebni troškovi, a kako je to propisano odredbom člana 386. stav 3. ZPP-a.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje apelant, između ostalog, ukazuje da odredbe člana 433. stav 1. ZPP-a ne isključuju obavezu prvostepenog i drugostepenog suda da vode strogo računa o utvrđivanju činjeničnog stanja jer se po žalbi ono ne može osporavati. Također, apelant tvrdi da je prvostepeni sud vrlo proizvoljno odnosno netačno utvrdio (sam računajući i zbrajajući po mjesecima iznose duga) iznos konačnog duga, a što je uradio i drugostepeni sud, te je takvim ponašanjem sudova, po apelantovom mišljenju, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer su sudovi sebi uzeli za pravo da utvrđuju konačan apelantov dug, a da nisu proveli vještačenje ili pak samom tužitelju naložili da postavi konačan tužbeni zahtjev. Zatim, apelant konstatuje da je iz predmeta spisa vidljivo da uplate koje je vršio za dosuđeni period nisu uzete u obračun, a sudovi o tome uopće nisu dali razloge u svojim presudama, te u tom dijelu pobijanih presuda apelant vidi proizvoljnost u primjeni zakona i ponašanju oba suda. Dalje, apelant ističe da je drugostepeni sud, i pored činjenice da je djelomično uvažio apelantovu žalbu u pogledu roka zastarjelosti, obavezao apelanta na obavezu prema tužitelju počevši od 1. februara 2006. godine pa do 31. januara 2008. godine, a očito je da je tužitelj podnio tužbu sudu 28. februara 2007. godine (pa se radi o periodu unazad od 13 mjeseci). S tim u vezi, apelant navodi da se proizvoljnost ogleda u računanju roka zastarjelosti jer bi, po apelantovom mišljenju, taj rok morao početi od 1. marta 2006. godine, u smislu člana 378. st. 1. i 2. ZOO, pa nije jasno zašto je drugostepeni sud uzeo period od 1. februara 2006. godine, a tužba je podnesena 28. februara 2007. godine. Također, apelant smatra da je drugostepeni sud i kod odmjeravanja troškova parničnog postupka pogrešno primijenio navedene odredbe člana 386. stav 3. ZPP-a, zato što je tužitelj postavio u svojoj tužbi zahtjev na iznos od 524,09 KM, da bi taj iznos po prigovoru zastarjelosti koji je istakao apelant, smanjio za iznos od 250,76 KM, te u toj činjenici apelant vidi svoj uspjeh u konkretnom slučaju od preko 50% vrijednosti spora. Isto tako, apelant ističe da je procjena drugostepenog suda da apelant nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva proizvoljna, jer se uopće ne osvrće na činjenicu da je sam preinačio prvostepenu presudu za tri mjeseca u apelantovu korist i time umanjio njegovu obavezu za ta tri mjeseca, «jer da se apelant nije žalio prvostepena presuda bi bila izvršiva sve do iznosa zaključno sa 31. martom 2008. godine». Konačno, apelant ukazuje da prema stanju spisa proizlazi da je apelantov dug tužitelju samo iznos od 315,74 KM, te da je apelant, shodno tome, uspio u parnici sa 40%, pa je troškove parničnog postupka sud morao priznati u navedenom procentu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2714/09 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio