Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2852/09 (M. A.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2852/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2852/09, rješavajući apelaciju Miodraga Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Andrića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 001255 09 Kž od 17. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 001255 07 K od 25. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Potočara, opština Srebrenica, kojeg zastupa Petar Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 10. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 001255 09 Kž od 17. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 001255 07 K od 25. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 001255 07 K od 25. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 001255 09 Kž od 17. jula 2009. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela teške krađe iz člana 222. stav 1. tačka 1. u vezi s članom 23. Krivičnog zakonika Republike Srpske i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Također, sud je apelanta na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) obavezao da plati troškove krivičnog postupka od 150,00 KM na ime paušalnog iznosa, dok je oštećeni Vidoslav Bujak upućen da imovinsko-pravni zahtjev na osnovu člana 108. stav 3. ZKP ostvaruje u parnici.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je OT Bijeljina ovom sudu podnijelo Optužnicu Kt-205 od 24. februara 2006. godine protiv apelanta zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 232. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS-a) i predložilo da ga se nakon provedenog postupka proglasi krivim i kazni u skladu sa zakonom. Dokazujući osnovanost optužbe sud je izveo dokaze, saslušanjem svjedoka Vidosava Bujaka (u daljnjem tekstu: oštećenog), Mileta Jovanovića i Dragoljuba Obradovića (u daljnjem tekstu: saizvršioci predmetnog krivičnog djela), uvidom u Zapisnik o uviđaju od 20. oktobra 2001. godine, Zapisnik o podacima Službe javne bezbjednosti Bratunac (u daljnjem tekstu: SJB Bratunac), o privremenom oduzimanju ukradenih stvari od apelanta, kao i druge materijalne dokaze, nakon čega je utvrđeno da je apelant, realizujući prethodno postignuti dogovor s ostalim saizvršiocima da prisvajanjem tuđih pokretnih stvari za sebe pribave protupravnu imovinsku korist, iz porodične kuće oštećenog otuđio agregat za proizvodnju električne energije marke „Lombardini“, motornu pilu marke „Tomas-Huskvarna“ i električni cirkular nepoznate marke, sve ukupne vrijednosti oko 7.000,00 KM. Osnovni sud je prvenstveno uvidom u iskaz okrivljenog Mileta Jovanovića, koji je dao u istražnom postupku, utvrdio da je tačno da je iz kuće oštećenog apelant sa saizvršiocima otuđio navedene stvari, koje su nakon što su ih iznijeli iz kuće oštećenog stavili u apelantovo vozilo, koje je ovaj zadržao za sebe. Osim toga Osnovni sud je odlučio da ne uvaži iskaz svjedoka odbrane i saizvršioca predmetnog krivičnog djela Dragoljuba Obradovića, smatrajući da je iskaz tog svjedoka sračunat i dat s ciljem da se apelantu omogući da izbjegne krivičnu odgovornost, koji je također negirao da je počinio bilo kakve kriminalne radnje u predmetnom događaju. Kada je u pitanju psihički odnos apelanta kao optuženog prema učinjenom krivičnom djelu, ovaj sud je zaključio da je jasno da je ono učinjeno s direktnim umišljajem, što podrazumijeva svijest i htijenje za takvim činjenjem, na što ukazuju poduzete radnje u izvršenju ovog djela, a to su dolazak do kuće oštećenog zajedno sa saizvršiocima ovog djela, ulazak u kuću oštećenog i iznošenje ukradenih stvari iz kuće, te njihovo stavljanje u apelantovo vozilo i napuštanje lica mjesta, a ti postupci su po ocjeni suda očigledno motivisani postizanjem protivpravne imovinske koristi, pa se apelantovim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela teške krađe iz člana 222. stav 1. tačka 1, u vezi s članom 23. KZ RS-a. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije za učinjeno djelo, Osnovni sud je u skladu s odredbom člana 38. st. 1. i 2. navedenog zakona kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je apelant porodični čovjek i otac troje djece, dok je kao otežavajuće okolnosti cijenio da je apelant osuđivan za ista i druga krivična djela, tako da je zaključio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja predviđena članom 31. navedenog zakona. Odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu oštećenog sud je donio na osnovu člana 108. stav 3. ZKP-a, jer po ocjeni Osnovnog suda podaci u spisu ne ukazuju na tačnu vrijednost ukradenih stvari, osim što je oštećeni slobodnom procjenom naveo da su one vrijedile 7000,00 KM, tako da je oštećeni upućen na parnicu s imovinsko-pravnim zahtjevom u pogledu naknade štete, dok je odluku o troškovima postupka sud donio na temelju odredbe člana 99. stav 1. ZKP-a, a u vezi sa članom 95. st. 1. navedenog zakona i člana 30. Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima.
4. Okružni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe člana 312. ZKP-a, u dijelu u kojem apelant se ona pobija žalbom, te je ocjenom njegovih navoda odlučio kao u izreci presude. Naime, apelant žalbom pobija prvostepenu presudu tvrdeći da je zasnovana na pogrešno izvedenim dokazima, a pri tome apelant nije ukazao o kojim nezakonitim dokazima se radi i u čemu se ispoljava njihova nezakonitost, zbog čega je sud apelantove navode u ovom dijelu odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. Apelant je, osporavajući činjenično stanje utvrđeno prvostepenom presudom, istakao da nije počinio navedeno krivično djelo za koje je proglašen krivim, a što smatra da je opet rezultat pogrešne ocjene dokaza, te slijedom toga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u tom pravcu se poziva na iskaze svjedoka odbrane. U vezi s ovim apelantovim navodima Okružni sud smatra da on iznosi vlastitu ocjenu dokaza i subjektivno viđenje činjeničnog stanja, koje po ocjeni ovog suda nema uporište u ključnim i prihvatljivim dokazima, na kojima je utemeljena prvostepena presuda, jer je po ocjeni tog suda prvostepena presuda utemeljena na iskazu svjedoka Mileta Jovanovića koji je dat u istražnom postupku, i koji je kao dokazni materijal sačinjen u skladu s odredbom člana 280. stav 1. ZKP-a, i koji je prvostepeni sud prihvatio kao ključni dokaz o apelantovom učešću apelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Osim toga, uzimajući u obzir da je ovaj iskaz dat u istražnom postupku, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je vjerodostojnost i prihvatljivost njegovog iskaza doveo u vezu s iskazom oštećenog u pogledu vremena, mjesta, načina krađe, zapisnikom o uviđaju i podacima SJB Bratunac o privremenom oduzimanju ukradenih stvari od apelanta, te je na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio sve bitne činjenice o izvršenju navedenog krivičnog djela. Okružni sud također smatra da je svjedok Mile Jovanović detaljno opisao način izvršenja krivičnog djela i apelantovu ulogu u njegovom izvršenju, a takve detalje je moglo iznijeti samo lice koje je bilo saučesnik tog događaja, kao i da prilikom davanja iskaza ovaj svjedok nije imao nikakvih razloga da lažno tereti apelanta. Osim toga, Okružni sud je istakao da je ovaj svjedok u iskazu naveo da je saizvršilac ovog djela bio i svjedok odbrane Dragoljub Obradović. Istina je da je ovaj svjedok prilikom neposrednog saslušanja na glavnom pretresu odstupio od iskaza koji je prvobitno dao u istražnom postupku i da ga je, kako je to ocijenio Okružni sud, prvostepeni sud s pravom odbacio, ocjenjujući da je kao neosnovano nastojanje da se apelantu pomogne u izbjegavanju krivične odgovornosti. Također, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio i iskaz svjedoka Dragoljuba Obradovića, kao saizvršioca ovog djela, koji je također dat u nastojanju da pomogne apelantu kao optuženom, i jer je u svom iskazu iznio niz svojih i apelantovih postupaka, koji su konfuzni i međusobno proturiječni, i koji se po ocjeni suda ne mogu dovesti u saglasje s apelantovom odbranom da nije učestvovao u izvršenju ovog djela, već da je ukradene stvari kupio od svjedoka Mileta Jovanovića. Prema tome, Okružni sud je zaključio da se ovim apelantovim žalbenim navodima ne može dovesti u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant žalbom nije obrazložio žalbeni osnov pobijanja prvostepene presude zbog odluke o krivičnoj sankciji, pa je ovaj sud u vezi s ovim apelantovim navodima u smislu odredbe člana
314. ZKP-a pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu i zaključio da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja krivične sankcije pravilno utvrdio i ocijenio sve relevantne činjenice i okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, te da je pravilno cijeneći raniju osuđivanost za ista i druga krivična djela apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za koju smatra da je srazmjerna težini izvršenog djela.
5. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su sudovi na temelju pogrešno izvedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje. Tvrdi da sud nije cijenio činjenice i dokaze odbrane u jednakoj ravni s činjenicama i dokazima optužbe, te da je proizvoljno zauzeo stav da je optužba dokazala da je počinio predmetno krivično djelo iako, kako navodi, svi dokazi ukazuju da nije niti učestvovao u izvršenju navedenog djela, i da je njegova odbrana to i dokazala tokom trajanja postupka jer je, kako tvrdi, bio samo kupac tih stvari od Mileta Jovanovića kao i da je sud cijenio iskaz ovog svjedoka koji je dat u istrazi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant osporava presudu Okružnog i Osnovnog suda zbog pogrešno izvedenih dokaza, što je uticalo na pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, odnosno da sudovi nisu jednako tretirali iskaze odbrane i optužbe jer je prvostepena presuda utemeljena na dokazima optužbe, zbog čega mu je izrečena kazna zatvora za djelo za koje tvrdi da nije počinio.
9. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima stranaka u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
10. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Vezano za apelacione navode da je prvostepena presuda utemeljena na nezakonitim dokazima i isključivo dokazima optužbe, pri čemu su dokazi odbrane odbačeni, Ustavni sud nalazi da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani, s obzirom da je sud s jednakom pažnjom cijenio dokaze odbrane i dokaze optužbe, a u vezi s ostalim izvedenim dokazima, iskazom oštećenog, uvidom u Zapisnik o izvršenom uviđaju i Zapisnik SJB Bratunac o privremenom oduzimanju ukradenih stvari od apelanta, pa je na osnovu takve analize i ocjene dokaza zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je sud cijenio iskaz svjedoka Mileta Jovanovića koji je dat u istrazi a ne na glavnom pretresu, Ustavni sud zapaža da je tačno da je prvostepeni sud prvenstveno cijenio iskaz ovog svjedoka dat u istrazi, s obzirom da je on u ovom iskazu detaljno opisao način izvršenja krivičnog djela i apelantovu ulogu u njegovom izvršenju, a te detalje izvršenja djela je, po ocjeni suda, moglo dati samo lice koje je bilo učesnik tog događaja, i da je u tom iskazu kao saizvšioca ovog krivičnog djela naveo i svjedoka odbrane Dragoljuba Obradovića. Ustavni sud također nalazi da je tačno da je ovaj svjedok prilikom neposrednog saslušanja na glavnom pretresu odstupio od prvobitno datog iskaza u istražnom postupku, a tu promjenu iskaza je prvostepeni sud odbacio ocjenjujući je kao neosnovano nastojanje ovog svjedoka da pomogne apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost. Ustavni sud također zapaža da je prvostepeni sud odbacio i iskaz svjedoka Dragoljuba Obradovića, koji je takođe bio saizvršilac ovog djela, jer je u svom iskazu po ocjeni suda iznio niz činjenica kako svojih tako i apelantovih postupaka, koje su sudovi ocijenili konfuznim i međusobno proturiječnim, i koje sud nije mogao dovesti u vezu s apelantovom odbranom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da odluka o apelantovoj krivici nije zasnovana samo na iskazu ovih svjedoka, budući da je prvostepeni sud vjerodostojnost i prihvatljivost iskaza svjedoka doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima, pa je ocjenom svih izvedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega su prihvatili kao vjerodostojan iskaz svjedoka Mileta Jovanović dat u istrazi kao i ostale dokaze optužbe prezentirane tokom postupka, a odbacili dokaze odbrane, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i nelogičnim. Tako je osobito ako se ima u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant tokom cijelog postupka imao zakonskog zastupnika, odnosno imao je mogućnost da unakrsno ispita svjedoke optužbe i ospori njihove navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović