Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2859/09 („Sana trgovina“ a.d. Novi Grad)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2859/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2859/09, rješavajući apelaciju „Sana trgovine“ a.d. Novi Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sana trgovine“ a.d.

Novi Grad podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 429 od 24. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-53/04 od 12. januara 2007.

godine i Presude Osnovnomg suda u Novom Gradu broj Ps-38/03 od 3. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Sana trgovina“ a.d. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, koga zastupa Snježana Knežević, advokat iz Novog Grada, podnio je 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 429 od 24. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-53/04 od 12. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-38/03 od 3. decembra 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-38/03 od 3. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-53/04 od 12. januara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji je glasio da se utvrdi da je zaključkom tužene Skupštine opštine Bosanski Novi/Novi Grad (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01/1-023-166/89 od 11. decembra 1989. godine preneseno pravo raspolaganja apelantovom pravnom predniku RO „Sana“ Bosanski Novi/Novi Grad na poslovnim prostorima u Bosanskom Novom /Novom Gradu, u Ulici maršala Tita broj 50 (sada: Karađorđeva broj 50), bliže označenim kao u izreci presude, što je tužena dužna priznati i, u skladu sa odredbom člana 27. Zakona o prometu nekretnina, te tačkom 3. navedenog zaključka, zaključiti ugovor o prenosu prava vlasništva na predmetnim nekretninama sa imena tužene na apelantovo ime sa 1/1 dijela, ili će u protivnom takav ugovor zamijeniti ova presuda. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.

3. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo da je nesporno da je tužena donijela zaključak broj broj 01/1-023-166/89 od 11. decembra 1989. godine i da su predmet ovog zaključka bili poslovni prostori (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a da je identifikaciju predmetnih nekretnina izvršio vještak geodetske struke. Takođe, kao nesporno je utvrđeno da je tužena u zemljišnim knjigama i u katastarskom operatu upisana kao njihov vlasnik i posjednik. Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, jer je uvidom u navedeni zaključak tužene utvrdio da je tačkom 1. zaključka odbijen zahtjev apelantovog pravnog prednika za prenošenje prava raspolaganja na predmetnim nekretninama bez naknade, a da je tačkom 2. utvrđeno da društveno-pravnom licu iz tačke 1. zaključka, tj. apelantovom pravnom predniku, može biti preneseno pravo raspolaganja predmetnim nekretninama, i to pod c), što su propisani uslovi za prenošenje prava raspolaganja u smislu da će se poslovni prostori prenijeti uz djelimičnu naknadu od 30% od vrijednosti predmetnih nekretnina, pri čemu će se apelantovom pravnom predniku priznati sva revalorizovana vrijednost do tada izvršenih ulaganja u nekretnine. Dalje, tačkom 3. zaključka je regulisano da će se prenošenje prava raspolaganja na predmetnim nekretninama iz tačke 2. izvršiti na temelju pisanog ugovora kojim će se preciznije urediti svi bitni elementi ugovora. Pri ovakvom stanju stvari Osnovni sud je zaključio da navedenim zaključkom tužena na apelantovog pravnog prednika nije prenijela pravo raspolaganja predmetnim nekretninama s obzirom na to da su njime jasno definisani uslovi za prenošenje, odnosno jer je prenošenje tog prava određeno uslovima, kao što je zaključivanje pisanog ugovora o prenosu tog prava na osnovu jasno definisanih elemenata, kao i mogućnosti prenošenja prava raspolaganja. Takođe, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 53. i

54. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže na činidbu (zaključenje ugovora), jer je utvrđeno da ovaj dio apelantovog zahtjeva ne sadrži sve elemente koje bi morao da sadrži ugovor.

4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantov zahtjev, po ocjeni tog suda, neosnovan, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Naime, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio, posebno ocjenjujući nalaz vještaka geodetske struke, da nije sporno da je tužena donijela navedeni zaključak, ali da prenos prava raspolaganja nije izvršen, jer je navedenim zaključkom predviđena samo mogućnost prenošenja prava raspolaganja na predmetnim nekretninama. Dakle, prema ocjeni tog suda, zaključak tužene predstavlja samo odluku nosioca prava raspolaganja da može nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima tužena ima pravo raspolaganja prenijeti na drugog pravnog subjekta i da između apelantovog pravnog prednika i tužene na temelju navedenog zaključka povodom predmetnih nekretnina nije nastao nikakav obligacionopravni odnos iz kojega bi stranke crpile određena prava i obaveze, pa, stoga, tuženu taj zaključak ne obavezuje, jer on nije u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). S tim u vezi, ovaj sud je ukazao da je odredbom člana 3. ZOSPO regulisano da vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Dakle, taj najvažniji osnovni svojinskopravni odnos jeste svojina, kao pravni odnos čiju sadržinu sačinjava pravo vlasnika da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže. Odredbom člana 20. navedenog zakona takođe je regulisan način na osnovu kojeg se stiče pravo svojine, i to u skladu sa zakonom na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem, te odlukom državnog organa na način i pod uslovima propisanim zakonom, pa je svaki pojedini način sticanja prava vlasništva iz ove zakonske odredbe detaljno propisan u daljnjim odredbama zakona. Tako, odredba čl. 20. do 36. ovog zakona ne poznaje prenos prava raspolaganja (što podrazumijeva svojinsko pravo, pravo vlasništva) na osnovu odluke, u konkretnom slučaju zaključka, što znači da zaključak tužene ne predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine. Osim toga, Okružni sud je ukazao da odredbe Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/90) regulišu uslove i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti. Tako, odredbom člana 9.a) navedenog zakona se uređuje način na koji se vrši promet nepokretnosti, tj. prenos prava raspolaganja između društvenopravnih lica, odnosno reguliše da sud neće ovjeriti potpise ugovarača na ugovoru kojim se prenosi pravo svojine na stambenoj zgradi, poslovnom prostoru, stanu, zgradi za odmor i poslovnom prostoru ako ugovarač koji prenosi pravo svojine na ovoj nepokretnosti ne podnese sudu odobrenje da se može izvršiti promet nepokretnosti a koje daje opštinska uprava društvenih prihoda na čijem području se nalazi ta nepokretnost. Ustvari, svrha ovog propisa je zaštita društvene svojine, kakav status imaju predmetne nekretnine a što proizlazi i iz zemljišnoknjižnog uloška u kojem su one upisane. Prema tome, prema ocjeni Okružnog suda, upravo je svrha navedenog člana zakona kontrola prometa nepokretnosti u društvenoj svojini radi njene zaštite. Okružni sud je, takođe, ukazao na sam pojam ugovora o kupoprodaji, kojim se jedan ugovarač obavezuje da će drugom ugovaraču omogućiti sticanje prava raspolaganja povodom određene stvari, odnosno prenijeti u vlasništvo određenu stvar ili mu ustupiti određeno imovinsko pravo s tim da se drugi ugovarač obavezuje da će za to platiti određeni iznos. Osim toga, da bi nastao ugovor o kupoprodaji, moraju biti ispunjeni opšti uslovi za zaključenje obligacionog ugovora, a to je da su ugovarači poslovno sposobni, da postoji izjava njihovih volja i da je valjan predmet i pravni osnov zaključenja ugovora, te da su definisani predmet i kupoprodajna cijena, što znači tzv. objektivni bitni elementi ugovora. Takođe, u smislu odredbe člana 55. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za zaključenje ugovora o kupovini i prodaji je potrebna saglasnost, a ta saglasnost iz ove odredbe zakona upućuje na odredbu člana 9.a) Zakona o prometu nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i utemeljena na zakonu, te da apelantov zahtjev nije osnovan, jer u skladu sa odredbama ZOSPO, ne postoji pravni osnov za sticanje prava vlasništva, niti odluka organa koja obavezuje na preduzimanje određene činidbe, već po svojoj sadržini sam zaključak tužene predstavlja njenu internu odluku koja nema djejstvo prema trećem licu, niti proizvodi obavezu za tuženu. Osnovni sud je, takođe, istakao da za razrješenje ovog spora nije od značaja činjenica da je apelant predmetne nekretnine prijavio u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, budući da je odredbom člana 4. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02 38/03 i 65/03) propisano da izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom danom stupanja na snagu ovog zakona ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegova svojina osim gradskog građevinskog zemljišta na kome se stiče trajno pravo korištenja. To znači da je suština ove zakonske odredbe u korištenju nekretnina u skladu sa zakonom, a ne da se to pravo stiče automatski prijavljivanjem imovine u početnom bilansu stanja preduzeća, budući da je to poseban postupak u kome se to pravo dokazuje u skladu sa zakonom, te da nije od uticaja na razrješenje ovog spora kako to apelant žalbom, po ocjeni ovog suda, pogrešno ukazuje. Prema tome, Okružni sud je, ispitujući prvostepenu presudu, te postupajući u skladu sa članom 221. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 429 od 24. juna 2009. godine odbio apelantovu reviziju. Po ocjeni Vrhovnog suda, stav nižestepenih sudova je pravilan i utemeljen na zakonu, jer je taj sud, uvidom u izvedene dokaze, utvrdio da iz sadržine zaključka tužene ne proizlazi da je tužena na apelantovog pravnog prednika izvršila prenos prava raspolaganja predmetnim nekretninama, već, naprotiv, iz zaključka proizlazi da je navedeni organ odbio zahtjev apelantovog pravnog prednika za prenošenje tog prava, s tim da se pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama može prenijeti uz djelimičnu naknadu koja će iznositi 30% od vrijednosti predmetnih nekretnina uz priznavanje vrijednosti do tada izvršenih ulaganja u predmetne nekretnine, te da će se prenošenje tog prava izvršiti na osnovu pisanog ugovora kojim će se preciznije odrediti svi bitni elementi. Vrhovni sud je, na kraju, zaključio da zaključak tužene po svojoj sadržini ne predstavlja odluku državnog organa, pa, stoga, ne postoji ni pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama (član 20. ZOSPO, originarni način sticanja prava svojine), s tim da nema ni sve elemente potrebne za zaključenje ugovora o prenosu tog prava, niti postoji obaveza da se po nekom posebnom zakonskom propisu zaključi takav ugovor (član 27. ZOO). Shodno navedenom, Vrhovni sud je, postupajući prema odredbi člana 241. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da se odluke sudova temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, posebno ZOSPO i Zakona o prometu nekretnina. Ističe da zaključak tužene nije upitan, te da je, shodno odredbi člana 27. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, trebalo samo zaključiti ugovor o prometu predmetnih nekretnina. Tvrdi da mu je navedenim presudama nanesena znatna materijalna šteta, jer su predmetne nekretnine bile predmet programa privatizacije državnog kapitala apelanta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji, i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi na sve tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2859/09 („Sana trgovina“ a.d. Novi Grad) | Sudska praksa | Aktio