Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2940/09 („A.M. Pneumatik“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2940/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 2940/09, rješavajući apelaciju „A.M. Pneumatik“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „A.M. Pneumatik“ d.o.o. Tuzla, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-

Pžp-09-000343 od 27. augusta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-08-001022 od 11. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „A.M. Pneumatik“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 16. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000343 od 27. augusta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-08-001022 od 11. maja 2009. godine.

2. Općinski sud je Rješenjem 032-0-Pr-08-001022 od 11. maja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000343 od 27. augusta 2009. godine, proglasio odgovornim apelanta kao pravno lice zbog produženog prekršaja iz člana 67. stav 1. tač. 3. i 5. Zakona o porezu na dodatu vrijednosti, počinjenog na način opisan u izreci prvostepenog rješenja, i izrekao uvjetnu osuda uz izrečenu novčanu kaznu u iznosu od 3.677,00 KM i istovremeno je odredio da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti ovog rješenja ne izvrši novi prekršaj. Ujedno je odlučeno da je apelant dužan da nadoknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Uprava za indirektno oporezivanje BiH, Regionalni centar Tuzla, Odsjek za poreze (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje), aktom broj 04/5-2/II-17-10-5-291/08 od 28. aprila 2008. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog počinjenog prekršaja iz člana 67. stav 1. tač. 3. i

5. Zakona o porezu na dodatu vrijednost. Postupajući po navedenom zahtjevu ovaj sud je, na temelju člana 44. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) na osnovu izvedenih materijalnih dokaza, uvida u Zapisnik o kontroli broj 04/5-2/II-17-

10-2-291/08 od 7. aprila 2008. godine i Rješenje Uprave za indirektno oporezivanje broj 04/5-2/II-17-

10-3-291/08 od 18. aprila 2008. godine, apelantu izrekao kaznu kao u izreci presude, koja odgovara iznosu od 50% od neplaćenog, neobračunatog ili pogrešno obračunatog iznosa PDV-a, odnosno zbog pogrešno obračunatog iznosa ulaznog PDV-a. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, rješavajući apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, odlučio kao u njegovoj izreci. Naime, apelant se žali da mu je za počinjeni prekršaj izrečena preoštra prekršajna sankcija s obzirom na činjenicu da do sada nije prekršajno kažnjavan. Ispitujući pobijano rješenje u dijelu odluke o prekršajnoj sankciji ovaj sud je, postupajući na temelju odredbe člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima i cijeneći sve okolnosti koje je našao kod apelanta a koje su od uticaja na visinu prekršajne sankcije, žalbu odbio, zaključivši da je prvostepeni sud postupio pravilno kada mu je izrekao navedenu prekršajnu sankciju, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršaju učinjenom s više radnji izvršenja (produženi prekršaj), dakle sankcija je srazmjerna težini učinjenog prekršaja i stepenu apelantove prekršajne odgovornosti.

4. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na rad i zaradu po osnovu rada. U suštini, apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer smatra da se u konkretnom slučaju počinjeni prekršaj odnosi na proceduralne greške pogrešno obračunatog iznosa PDV-a, „koje nisu napravile štetu ni firmi ni državi“, stoga ističe da je za takav prekršaj preoštro sankcionisan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

9. Ustavni sud smatra da je činjenično stanje u postupku utvrđeno na osnovu svih provedenih dokaza predloženih na usmenom pretresu, kojem je prisustvovalo i odgovorno lice, te uvidom u materijalne dokaze koje je priložio ovlašteni organ. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu apelantove odgovornosti za počinjeni prekršaj. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na rad i zaradu po osnovu rada,

Ustavni sud zapaža da su ova prava garantirana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljno izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su opravdani navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. 6. i

7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2940/09 („A.M. Pneumatik“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio