Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3383/09 (M. K.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3383/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3383/09, rješavajući apelaciju Mirele Kapetanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirele Kapetanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043123 09 Gž od 13. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043123 05 P od 30. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirela Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 30. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043123 09 Gž od 13. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 043123 05 P od 30. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 043123 05 P od 30. marta 2009. godine razveden je brak zaključen između apelantice i Seada Kapetanovića (u daljnjem tekstu: tuženi), koji je zaključen pred Matičnim uredom Općine Centar u Sarajevu. Presudom je utvrđeno da će zajedničko dijete apelantice i tuženog, mldb. sin D.K. živjeti sa apelanticom, zakonskom zastupnicom, uz obavezu tuženog (djetetov otac) da doprinosi za izdržavanje mldb. djeteta iznos od 600,00 KM svakog prvog a najkasnije do desetog u mjesecu, počev od 8. augusta 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski razlozi. Preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na doprinos tuženog na ime izdržavanja malodobnog djeteta, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka je odbijen. Istom presudom je utvrđeno ostvarivanje neposrednog kontakta tuženog sa mldb. djetetom.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da iz provedenh dokaza proizlazi da ne postoje uslovi za nastavak bračne zajednice između apelantice i tuženog zbog teškog i trajnog poremećaja bračnih odnosa, što je i među parničnim strankama bilo nesporno. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosio na povjeravanje mldb. djeteta, Općinski sud je naveo da je na osnovu uvida u socijalnu anamnezu parničnih stranaka, mišljenje psihologa i pedagoga, te nespornu činjenicu da se apelantica na adekvatan način brine o mldb. djetetu donio odluku da mldb. D.K. živi sa majkom i zakonskom zastupnicom. Odluku o visini izdržavanja Općinski sud je donio uzimajući u obzir sva nesporna primanja i stvarne mogućnosti, te vlastite potrebe tuženog, kao i potrebe mldb. djeteta imajući u vidu uzrast djeteta i činjenicu da je po podnošenju tužbe dijete bilo predškolskog uzrasta, a u vrijeme okončanja glavne rasprave učenik III razreda osnovne škole. Općinski sud je tuženog obavezao na plaćanje izdržavanja za mldb. dijete u visini od 600,00 KM počev od 8. augusta 2005. godine (dan podnošenja tužbe), jer tuženi tokom postupka nije dokazao da je izdvajao novčana sredstva na ime izdržavanja djeteta.

4. Kantonalni sud je u postupku povodom žalbe donio Presudu broj 65 0 P 043123 09 Gž od 13. augusta 2009. godine kojom je žalbu tuženog odbio, a apelantičinu žalbu djelomično uvažio, i to u dijelu doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta, na način što je tuženi obavezan da za izdržavanje djeteta doprinosi iznos od 600,00 KM od 8. augusta 2005. godine do 13. augusta 2009. godine, a od 14. augusta 2009. godine pa ubuduće iznos od 800,00 KM, sve dok za to budu postojali zakonski razlozi. Iznad dosuđenog iznosa za izdržavanje djeteta apelantičin zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude u dijelu koji se tiče visine izdržavanja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su potrebe djeteta više s obzirom na životni standard na koji je dijete naviklo živjeti. Postupak je pokrenut u vrijeme kad je dijete bilo predškolskog uzrasta, a u vrijeme donošenja presude dijete je bilo školskog uzrasta, te ta činjenica, po mišljenju Kantonalnog suda, treba utjecati na odluku o visini doprinosa za izdržavanje djeteta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je nesporna visina primanja tuženog u iznosu od 3.900,00 KM, a sporna su ostala primanja za koja je apelantica tvrdila da ih tuženi ostvaruje, jer za te tvrdnje nisu dostavljeni dokazi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, opravdano je povećati novčani iznos na ime izdržavanja djeteta nakon donošenja drugostepene presude na iznos od 800,00 KM počev od 14. augusta 2009. godine pa dalje, jer je mldb. dijete u međuvremenu krenulo u školu pa su, s tim u vezi, i njegove potrebe veće. Međutim, žalba je neosnovana u preostalom dijelu koji se odnosi na iznos preko dosuđenog (apelantica je zahtijevala 2.000,00 KM mjesečno), jer u toku postupka nisu dokazani drugi prihodi tuženog. Osim toga, dosuđeni iznos je približan iznosu prosječne plaće u FBiH pa je Kantonalni sud smatrao da se ovako dosuđenim novčanim iznosom mogu zadovoljiti sve prosječne potrebe djeteta, kao i većina potreba koje iziskuju materijalne izdatke radi što lagodnijeg života djeteta školskog uzrasta.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim istakla je da su sudovi očigledni proizvoljno utvrdili činjenično stanje a posljedično tome pogrešno primijenili materijalno pravo. Prema apelantičinom mišljenju, izostala je sveobuhvatna ocjena dokaza koji se tiču primanja tuženog zbog čega je propušteno utvrđenje kolika su stvarna primanja tuženog i kolike su njegove stvarne mogućnosti da doprinosi za izdržavanje mldb. djeteta. Smatra da je obrazloženje drugostepene presude nedovoljno, nelogično i protivno dokazima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se isključivo zasnivaju na navodima o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud, u dijelu koji se apelacijom osporava, jasno obrazložili svoje odluke, te da su jasno i argumentovano utvrdili nesporna primanja tuženog, njegove stvarne potrebe i potrebe mldb. djeteta. Sporna primanja tuženog nisu mogla utjecati na dosuđeni iznos za izdržavanje, jer apelantica za te tvrdnje nije dostavila relevante dokaze. Naime, prilikom određivanja obaveze tuženog u pogledu mjesečnog iznosa na ime izdržavanja mldb. djeteta, redovni sudovi su imali u vidu konkretne potrebe djeteta, njegov uzrast, prosječne prihode mjesta u kojem dijete živi, kao i vlastite potrebe tuženog i nesporna primanja, te su, shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, donijeli predmetne odluke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, niti takav zaključak proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3383/09 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio