Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3395/09 (M. B.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3395/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3395/09, rješavajući apelaciju Mirjane Bracović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Bracović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 675 od 26. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 035 od 31. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 075-0-P-07-000 123 od 12. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Bracović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgorice, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 28. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 675 od 26. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 035 od 31. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-
0-P-07-000 123 od 12. novembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 075-0-P-07-000 123 od 12. novembra 2007. godine odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da su pokojni Savo i Katarina Maoduš (u daljnjem tekstu: apelanticini roditelji), bili nositelji stanarskog prava na dvosobnom stanu, vlasništvo Opštine Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena), koji se nalazi Mrkonjić Gradu u ul. Sime Šolaje broj 67 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da stoga apelantici pripada pravo da nastavi korištenje predmetnog stana, što je tužena dužna da priznati i s apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana, kao i da joj naknadi troškove postupka. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.280,00 KM.
3. U ponovnom postupku nesporno je utvrđeno da su pokojni apelanticini roditelji bili nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu sve do smrti, i to apelanticin otac Savo do 17. jula 1973. godine, a apelanticina majka Katarina do 9. februara 1992. godine. Ono što je za parnične stranke bilo sporno je to da li apelantici pripada pravo da nastavi korištenje predmetnog stana, te da li je tužena u obavezi da s apelanticom zaključi ugovor o korištenju. Osnovni sud je istakao da iz potvrde o prijavi – odjavi boravišta za apelanticu proizlazi da je prijavila boravište u Mrkonjić Gradu na adresi predmetnog stana 16. augusta 1989. godine. Dalje, Osnovni sud je iz sadržaja dopisa SJB Mrkonjić Grad od 17. augusta 1992. godine utvrdio da apelantica, Svetozar Bracović, apelanticin suprug, te Aleksandar i Jelena Bracović, apelanticina djeca, ne prolaze kroz prijavno-odjavnu evidenciju SJB Mrkonjić Grad, a iz potvrde Štaba za prihvat izbjeglica iz kriznih područja Mrkonjić Grad proizlazi da su navedena lica prijavljena tom štabu kao izbjegla lica iz Osijeka počevši od 6. jula 1991. godine. Kako je istaknuto u obrazloženju, iz sadržaja spisa tužene je proizašlo da je rješenjem nadležnog organa tužene od 24. augusta 1992. godine, koje je postalo pravosnažno s 31. augustom 1992. godine, apelantici naloženo da se sa članovima porodičnog domaćinstva iseli iz predmetnog stana.
4. Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 22. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 12/99 i 31/99) kojom je propisano da kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. U obrazloženju je još istaknuto da, ako davalac stana na korištenje smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu. Osnovni sud je još pojasnio da je Zakonom o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07, 59/08, 58/09; u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) prestao da važi Zakon o stambenim odnosima, a da je odredbom člana 5. Zakona o privatizaciji propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra lice koje je steklo to pravo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima. Osnovni sud je ocjenom svih provedenih dokaza zaključio da apelantica, shodno odredbi člana 22. Zakon o stambenim odnosima, nije podnosila zahtjev davaocu stana na korištenje radi određivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, već je rješenjem donesenim u upravnom postupku utvrđeno da su apelantica i članovi njenog domaćinstva nezakonito useljena lice koja su iz predmetnog stana iseljena 9. maja 1992. godine. Osnovni sud je na kraju istakao da je, imajući u vidu sve navedeno, apelanticin tužbeni zahtjev ocijenio kao neosnovan i uz to nedokazan, u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/95 i 63/07), te odredbe člana 5. Zakona o privatizaciji.
5. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000 035 od 31. marta 2008. godine žalbu odbio i osporenu prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je preispitao osporenu presudu Okružni sud je, suprotno navodima žalbe, našao da je prvostepena presuda donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema ocjeni Okružnog suda, ispravno je prvostepeni sud zaključio da su apelanticini roditelji bili nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu i pored činjenice što nisu imali zaključen ugovor o korištenju, budući da su decenijama, od 1969. godine pa sve do svoje smrti, koristili predmetni stan, a davalac stana ih nikada nije ni pokušao iseliti, pa se predmetni stan opravdano mogao smatrati njihovim jedinim domom. Međutim, ova činjenica, prema ocjeni Okružnog suda, nikako ne znači da je i njihova kćerka, odnosno apelantica imala taj status, budući da je odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima (koji je bio na snazi u momentu smrti apelanticinih roditelja) decidno propisano koja lica čine porodično domaćinstvo, a u spisu nema dokaza da je apelantica to bila. Okružni sud je istakao da bi i apelantica nesporno imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva da je sa svojim roditeljima trajno živjela u predmetnom stanu, o čemu nije dala pouzdane dokaze, odnosno da je dokazala da je u predmetnom stanu sa njima zaista i živjela. Okružni sud je istakao da je iz apelanticinog iskaza proizašlo da je ona bila član njihovog domaćinstva do 1972. godine, kada se udala, nastanivši se sa suprugom i djecom u Osijeku. Apelanticine tvrdnje da se 1989. godine vratila u predmetni stan (da živi sa majkom), kada je podnijela i prijavu boravišta MUP-u Mrkonjić Grad, su za Okružni sud potpuno neprihvatljive, kada je tužena priložila dokaz – izvod iz zvanične evidencije MUP-a da apelantica, njen suprug i djeca u momentu prinudnog iseljenja iz predmetnog stana nisu imali prijavljeno prebivalište u Mrkonjić Gradu. Ovo tim prije što iz kopije priloženog upravnog spisa, te potvrde Štaba za prihvat izbjeglica iz kriznih područja Mrkonjić Grad, jasno proizlazi da su oni, kao jedna porodica, živjeli u Osijeku sve do izbijanja ratnih sukoba u Republici Hrvatskoj, kada su u julu 1991. godine došli u Mrkonjić Grad, tek tada se prijavivši organima vlasti, ali kao izbjeglice iz ratom zahvaćene Republike Hrvatske. Prema ocjeni Okružnog suda, ako se apelantica zaista i smatrala članom porodičnog domaćinstva svoje majke od 1989. godine, onda se ona, kao svaki drugi građanin, morala prijaviti na adresu spornog stana, izvaditi ličnu kartu, prijaviti komunalije za više članova domaćinstva, prezentovati sudu račune o plaćanju komunalija za više članova domaćinstva, a ne dokazivati svoj status samo iskazima poznanika i komšija, što svakako nije dovoljno u situaciji kada tužena sve kategorično osporava, a za osporavanje ima čvrst dokaz i to izvod iz prijavno-odjavne evidencije MUP-a Mrkonjić Grad.
6. Pri tome, ostaje upitno gdje su u tom spornom periodu bili apelanticini suprug i djeca, jer nema potvrde o zaposlenju supruga, odnosno mjestu školovanja djece i slično, što bi svakako bilo od koristi za dokazivanje činjenice da su oni bili u zajednici sa sada pokojnom apelanticinom majkom Katarinom. Osim toga, Okružni sud je uzeo u obzir i činjenicu da se apelantica, a ni članovi njene porodice, nisu žalili na rješenje organa uprave od 24. augusta 1992. godine kojim im je naloženo iseljenje iz predmetnog stana, iako im je rješenje s pravnom poukom uredno dostavljeno. Prema mišljenju Okružnog suda nema opravdanje za čin neulaganja žalbe jer, ako su zaista bili članovi porodičnog domaćinstva, to su u upravnom postupku mogli dokazati, a svakako se ne može prihvatiti ni apelanticin žalbeni navod da se na rješenje nije žalila jer tada nije imala potpunu slobodu da traži zaštitu svojih prava, jer ni u eventualnoj nemogućnosti korištenja pravne zaštite u tom pravcu nisu dati nikakvi dokazi.
7. Vrhovni sud je u postupku o reviziji donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 675 od 26. augusta 2009. godine kojom je apelanticinu reviziju odbio. U obrazloženju je istaknuto kako činjenica da je apelantica predmetni stan napustila 1972. godine kada se udala, te svoje stambene potrebe zadovoljavala, ne samo u drugom stanu, nego i u drugom gradu (Osijek, Republika Hrvatska), te da se sa svojom porodicom uselila u predmetni stan u julu 1991. godine koji je koristila do augusta 1992. godine kao izbjeglica, odnosno raseljeno lice, ne daje apelantici svojstvo člana porodičnog domaćinstva njene majke, koja je bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu sve do svoje smrti, 9. februara 1992. godine. U obrazloženju je istaknuto da apelantice poslije majčine smrti nije, u smislu odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pokretala i vodila postupak za prenos stanarskog prava u svoju korist, odnosno za utvrđenje prava da ona nastavi da trajno i nesmetano koristi predmetni stan. Nasuprot tome, tužena je u upravnom postupku ishodovala rješenje kojim je apelantici i članovima njene porodice naloženo da se isele iz predmetnog stana. Nakon toga, kako je istakao Vrhovni sud, apelantica se sa porodicom preselila u Podgoricu, gdje i danas žive, a protiv rješenja organa uprave kojim im je naloženo iseljenje apelantica se nije žalila, niti je pokretala upravni spor, pa je na taj način rješenje postalo konačno i pravosnažno.
8. Navodi apelanticine revizije se, prema mišljenju Vrhovnog suda, iscrpljuju u tvrdnji da je navedeno rješenje o iseljenju iz predmetnog stana nezakonito, a da protiv tog rješenja žalba nije ulagana jer se apelantica nije osjećala sigurnom da se žali na rješenje organa uprave. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da se zakonitost i pravilnost konačnog i pravosnažnog akta donesenog u upravnom postupku ne može cijeniti u parničnom postupku, čak i pod uslovom da su tačni apelanticini navodi (koje nije dokazala) o spriječenosti da protiv tog rješenja izjavi žalbu. Činjenica je da je od donošenja spornog rješenja o iseljenju do pokretanja ovog spora protekao dugi vremenski period u kojem je apelantica svoje stambene potrebe zadovoljila na drugom mjestu, a predmetni stan kao svoj dom koristi treće lice.
9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim presudama postupajućih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da su osporene presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Sudovi su prihvatili utvrđenim da je rješenjem nadležnog organa tužene od 24. augusta 1992. godine apelantici i njenoj porodici naloženo da se isele iz predmetnog stana, što su i učinili, a da se protiv tog rješenja nisu žalili. Vrhovni sud je cijenio da nisu od značaja apelanticini navodi da nije imala slobodu da izjavi žalbu, te da se zakonitost rješenja organa uprave ne može cijeniti u parničnom postupku, dok drugi dokazi i okolnosti nisu cijenjeni. Prema navodima apelacije takav pravni stav je pogrešan jer je apelantica tokom postupka dokazala da je iz porodičnih razloga došla u stan svoje majke 1989. godine, prije ratnih sukoba, u kojem je živjela kao član porodičnog domaćinstva, sve do deložacije, pa se prema navodima apelacije predmetni stan ima smatrati apelanticinim domom. U apelaciji je istaknuto da su apelanticu organi uprave na grub način izbacili iz stana, te da je iz tog razloga apelantica osjećala strah za vlastitu bezbjednost, pa je upravo iz tog razloga odmah s porodicom i napustila Mrkonjić Grad. Prema navodima apelacije sudovi su te činjenice i okolnosti morali cijeniti kao opravdan razlog zbog koga apelantica nije podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, te iz tog razloga odlučiti o njenom zahtjevu da joj se prizna pravo da nastavi s korištenjem stana, a u vezi s tim apelantica je dokazala te tvrdnje izvedenim dokazima.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi s apelacionim navodima o kršenju apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer su postupajući sudovi donoseći osporene presude pogrešno primijenili materijalno pravo, te pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su odbili apelanticin tužbeni zahtjev u situaciji kada apelantica tokom postupka, upravo suprotno apelacionim navodima, nije uspjela da dokaže da je bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ni u apelaciji nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s njenim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović