Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3471/09 (M. B.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3471/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3471/09, rješavajući apelaciju Marije Buha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Buha, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71-0-P-026329-09-Gž od 27. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71-0-P-026329-06-P od 10. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Buha (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banjaluke, podnijela je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71-0-P-026329-09-Gž od 27. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-026329-06-P od 10. marta 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71-0-P-026329-06-P od 10. marta 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se solidarno obavežu Zemljoradnička zadruga „Agropromet“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Fond zdravstvenog osiguranja Banjaluka, Poslovna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), da joj isplate na ime troškova liječenja i troškova prevoza iznos od 3.954,00 KM za period od 28. juna do 30. jula 2005. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je među strankama nesporno da je apelantica liječena u inostranstvu - u Beogradu, Republika Srbija, te da su po osnovu njenog liječenja proizašli određeni troškovi, ali je među strankama sporno da li je osnovan apelantičin tužbeni zahtjev, tj. da li je apelantica ispoštovala propisanu proceduru u pogledu liječenja u inostranstvu u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 18/99, 51/01, 70/01 i 51/03; u daljnjem tekstu: Zakon), kao i da li je potraživani iznos zaista uplatila na račun Kliničkog centra u Beogradu. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila u radnom odnosu kod prvotuženog koji joj nije redovno uplaćivao doprinose, tako da nije imala zdravstveno osiguranje, odnosno nije mogla dokazati da ima status osiguranog lica. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelantica liječena u Kliničkom centru Srbije, u Beogradu, od 22. do 28. juna 2004. godine gdje ju je uputila Neurohirurgija Kliničkog centa u Banjaluci na daljnje liječenje. Zatim, Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona kojima su propisana prava osiguranika iz zdravstvenog osiguranja, kao i način i obimu u kojem radnik može ostvariti ovo svoje pravo. Osnovni sud je istakao da je članom 28. stav 5. Zakona propisano da su lica koja ne mogu dokazati svojstvo osiguranika prilikom korištenja prava iz zdravstvenog osiguranja dužna sama snositi nastale troškove, osim u slučaju hitne medicinske pomoći. Pored toga, Osnovni sud se pozvao i na Pravilnik Fonda zdravstvenog osiguranja o korištenju zdravstvene zaštite u inostranstvu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/02; u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim su u članu 1. Pravilnika regulisani postupak i način upućivanja u inostranstvo, zdravstvene ustanove u kojim se vrši upućivanje i sl. U odnosu na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantica postupila suprotno odredbama Pravilnika, te da drugotuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan, dok je u odnosu na prvotuženog zaključio da bi bio pasivno legitimisan u slučaju da je apelantica dokazala da je njen zahtjev osnovan. Naime, Osnovni sud je obrazložio da apelantica na osnovu izvedenih materijalnih dokaza nije dokazala činjenice koje su bitne za rješavanje ove pravne stvari, tj. da li je liječenje u Kliničkom centru Srbija bilo nužno, da li se moglo obaviti u ustanovama Republike Srpske, te da li eventualno pružene usluge predstavljaju hitnu medicinsku intervenciju u kojem slučaju bi apelantica imala pravo na besplatnu medicinsku pomoć. Dalje, Osnovni sud je istakao da se iz dokaza koje je apelantica predočila (nota račun i sl.) ne može utvrditi da li se radilo o troškovima liječenja koje je apelantica morala platiti jer joj nije uplaćeno zdravstveno osiguranje, ili se radilo o troškovima koje bi apelantica u vidu ličnog učešća osiguranog lica morala da plati. Stoga, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je pretrpjela određenu štetu, zbog čega je njen tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

4. Okružni sud je Presudom broj 71-0-P-026329-09-Gž od 27. augusta 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu koju je izjavila protiv Presude Osnovnog suda broj 71-0-P-026329-06-

P od 10. marta 2009. godine, i potvrdio osporenu presudu.

5. Okružni sud je istakao da je nesporno da je apelantica koristila zdravstvenu zaštitu u inostranstvu, u Republici Srbiji, u periodima od 28. juna do 2. jula 2004. godine, te od 2. jula do 3. jula 2004. godine. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 26. Zakona kojima je propisano da korištenje zdravstvene zaštite u inostranstvu reguliše aktima drugotuženog, tj. Pravilnikom koji je bio na snazi kada je apelantica bila na liječenju u inostranstvu, a kojim su detaljno regulisani postupak i način upućivanja na liječenje u inostranstvo. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 5. spomenutog Pravilnika kojima je propisano da o upućivanju na liječenje u inostranstvo odlučuje prvostepena komisija od tri člana odgovarajućih specijalnosti, protiv čijih rješenja osiguranik može izjaviti prigovor drugostepenoj komisiji, odnosno pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom. Dalje, Okružni sud je naveo da se prema Pravilniku postupak za ostvarenje zdravstvene zaštite u inostranstvu pokreće na osnovu zahtjeva ili obavijesti koju drugotuženom uputi zdravstvena organizacija, ali i da osiguranik naknadno može podnijeti zahtjev za naknadu troškova liječenja u inostranstvu u visini koju odredi drugotuženi. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da se obraćala drugotuženom za korištenje zdravstvene zaštite u inostranstvu, niti je podnosila zahtjev za refundiranje troškova liječenja u inostranstvu, a i sve da je bila zdravstveno osigurana u periodu kad se liječila u inostranstvu, o opravdanosti liječenja i visini troškova liječenja trebao je odlučivati nadležni organ, tj. drugotuženi. Stoga, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije proveden postupak kod drugotuženog u skladu s Pravilnikom. Okružni sud je, također, zaključio da je apelantica tek nakon navedene procedure, i ukoliko bi se utvrdilo da je njen zahtjev osnovan, mogla podnijeti tužbu protiv prvotuženog za naknadu troškova za nužno liječenje u inostranstvu. Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani i apelantičini navodi da je drugotuženi bio obavezan da prinudno naplati od prvotuženog doprinose za zdravstveno osiguranje, jer su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 51/01) brisane tačke 3. i 4. člana 80. Zakona kojima je bilo propisano da drugotuženi u vršenju kontrole obračuna i naplate doprinosa ispostavlja platni nalog radi prinudne naplate doprinosa kad utvrdi da obveznik uplate doprinosa nije svoju obavezu izvršio na vrijeme, te da prinudnu naplatu poreza i doprinosa sada vrši Poreska uprava Republike Srpske u skladu sa Zakonom o doprinosima i Zakonom o poreskoj upravi.

6. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da su nezakonite presude redovnih sudova kojima joj je onemogućeno da naplati štetu nastalu propustima prvotužene i drugotužene u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite u inostranstvu. Apelantica je navela da je sudovima dostavila dovoljno materijalnih dokaza uz tužbu, naročito „prijepis istorije bolesti“ iz Kliničkog centra u Banjaluci kojima je ukazala na to da je kao hitan slučaj upućena na liječenje u Beograd radi daljeg liječenja, ali da su sudovi i pored toga zaključili da nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica je istakla da je Okružni sud propustio da iznese svoj stav u pogledu odgovornosti prvotuženog da odluči o svim njenim žalbenim navodima i iznese stav u vezi s dokazima koje je predložila, te da je presudu zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je istakla da joj je povrijeđeno pravo na život, jer je kao hitan slučaj bila upućena na liječenje u inostranstvo, kao i pravo na imovinu jer je zbog propusta tuženih morala sama snositi troškove liječenja. Pored toga, apelantica je u svojoj apelaciji istakla zahtjev za naknadu štete u iznosu od 12.000 KM koju je pretrpjela zbog donošenja nezakonitih odluka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je, suprotno njenim tvrdnjama, detaljno analizirao Okružni sud, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje ili prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na život, Ustavni sud zapaža da apelantica u samoj apelaciji tvrdnje o povredi navedenog prava ničim nije potkrijepila ili obrazložila, a iz osporenih presuda se ne može zaključiti da su u postupku pred redovnim sudovima raspravljane odnosno na bilo koji način dovedene u pitanje garancije ustanovljene pravom na život iz člana II/a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da apelantičine navode u ovom dijelu posebno ispituje.

12. Najzad, u pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedeno pravo akcesorno, pa se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi s «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantičinom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno(prima facie) neosnovani, te da apelantica u odnosu na ove navode nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, to su i navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3471/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio