Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3553/09 (H.H.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 425
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 60
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3553/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3553/09, rješavajući apelaciju H.H, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.H., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-09-000 846 od 22. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 12. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-09-000 846 od 22. septembra 2009. godine.
2. Općinski sud u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Rješenjem broj 023-0-P-
000 798 od 8. maja 2009. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanta, Huseina Brkića i Refika Bošnjaka (u daljnjem tekstu: apelant i ostali tužitelji) usmjeren protiv tuženih Esme Đogić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Elvedina Rošića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog smetanja posjeda stvarne služnosti puta. Rješenjem je utvrđeno da je drugotuženi smetao apelanta i ostale tužitelje u posjedu prava stvarne služnosti puta širine 3,5-4 metra, koji prolazi nekretninom označenom kao k.č. 1512 k.o. Mala Kladuša i vodi od kuća apelanta i ostalih prema magistralnom putu Cazin – Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: sporni put), na način i u vrijeme pobliže opisane u izreci rješenja, slijedom čega je drugotuženi obavezan da uspostavi ranije posjedovno stanje i omogući apelantu i ostalim da se neometano služe spornim putem, te je tuženima zabranjeno svako daljnje uznemiravanje posjeda prava služnosti spornog puta pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda. Stavom II izreke rješenja odbijena je kao neosnovana tužba protiv prvotužene, dok je stavom III izreke rješenja drugotuženi obavezan da apelantu i ostalim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.880,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja je, prije svega, navedeno da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da prvotužena nije svojim radnjama smetala apelanta i ostale u korištenju spornog puta, pa je sud tužbu protiv nje odbio zbog nedostatka pasivne legitimacije iako u toku postupka prvotužena nije stavila prigovor pasivne legitimacije, ali je sud ocijenio da prvotuženoj ne može nametnuti obavezu i zabraniti određeno ponašanje koje nije ni izvršila.
4. Dalje, Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka i brižljive ocjene izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su se apelant i ostali tužitelji koristili spornim putem prilikom prolaza i prevoza do svojih kuća koje se nalaze jedna pored druge iza kuće drugotuženog. Sud je dalje obrazložio da je među parničnim strankama sporno da li se u predmetnom slučaju radi o služnosti iz člana 60. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98, 8/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO), odnosno da li su apelant i ostali ostvarivali služnost zloupotrebom povjerenja vlasnika poslužne nekretnine. Zatim, sud je naveo da je među strankama sporan i period korištenja prolaza preko poslužne nekretnine u korist povlasnih nekretnina. Općinski sud je na osnovu iskaza parničnih stranaka zaključio da su sporni put apelant i ostali koristili za dolazak svojim kućama pješice i vozilima, kao i za dovoženje građevinskog materijala prilikom gradnje svojih kuća, s tim što je nesporno iz njihovih iskaza da su neke od tih kuća sagrađene prije više od 25 godina. Pored toga, sud je na osnovu iskaza vještaka geometra utvrdio da je prije modernizacije i rekonstrukcije magistralnog puta Velika Kladuša – Bihać ta saobraćajnica u ovom dijelu išla trasom spornog puta i da se nalazio u sastavu parcele k.č. 1671/1 po starom premjeru koja se vodila kao javno dobro putevi k.o. Mala Kladuša. Dalje, sud je naveo da iz iskaza vještaka proizlazi da je sporni put od apelantove kuće pa do magistralnog puta, koji ide između kuća apelanta i ostalih tužitelja pa preko spornog dijela puta, u stvari uzurpacija jer je u zemljišnim knjigama cijeli taj put upisan kao državna svojina javni putevi. Općinski sud je naveo da iskazi saslušanih svjedoka također potvrđuju da su se apelant i ostali tužitelji prilikom gradnje svojih kuća za prevoz materijala, a i za vlastiti prevoz ili prolaz pješice, služili spornim putem.
5. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 425. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti i nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevu za naknadu štete. Dalje, Općinski sud se pozvao i na odredbu člana 55. ZVPO kojim je propisano da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasne) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Konačno, sud se pozvao i na odredbu člana 60. ZVPO, kojom je propisano da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvario služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio, te da se stvarna služnost ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.
6. U svjetlu navedenih zakonskih odredaba, Općinski sud je zaključio da iz nesporno utvrđenih činjenica proizlazi da su apelant i ostali tužitelji u cijelosti dokazali da su do 30. oktobra 2006. godine koristili pravo služnosti prolaza i prevoza preko dijela puta koji prolazi preko nekretnine tuženih i to duže od 20 godina nesmetanog posjeda. Pored toga, sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je drugotuženi izvršio čin smetanja prava služnosti puta 30. oktobra 2006. godine u dijelu koji prolazi pored njegove kuće, na taj način što je na put parkirao putničko motorno vozilo i tako prepriječio put i onemogućio apelantu i ostalim tužiteljima njegovo korištenje. Općinski sud je naveo da drugotuženi nije dokazao da su apelant i ostali tužitelji sporni put koristili zloupotrebom povjerenja posjednika njegove nekretnine, niti silom ili prevarom, a i da se u ovom slučaju ne radi o služnosti ustupljenoj do opoziva.
7. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda drugotuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 001-0-GŽ-09-000 846 od 22. septembra 2009. godine uvažio žalbu, ukinuo osporeno rješenje Općinskog suda i tužbu apelanta i ostalih tužitelja odbacio. Stavom II izreke rješenja odbačena je kao nedopuštena žalba drugotuženog protiv odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev protiv prvotužene, dok su stavom III izreke rješenja apelant i ostali tužitelji obavezani da solidarno naknade parnične troškove drugotuženom u iznosu od 1.091,00 KM. Kantonalni sud je, na osnovu činjenica koje su utvrđene pred prvostepenim sudom, te iz nalaza i mišljenja vještaka geometra i sadržaja zemljišnoknjižnog izvatka, zaključio da je sporni put upisan kao javno dobro (javni put) u zemljišnoj knjizi kao k.č. br. 1671/1, zk. ul. 101 k.o. Mala Kladuša. Kantonalni sud je istakao da je sporni put služio u svrhu prolaza svih osoba koje su do svojih kuća mogle doći tim putem, a ta činjenica i nije sporna, pa stoga taj put kao javno dobro (javni put) i nije mogao biti u posjedu apelanta i ostalih tužitelja, da bi oni mogli smatrali da prolaskom drugih lica tim putem ta lica smetaju posjed apelanta i ostalih tužitelja. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne može postojati pravo stvarne služnosti prolaza preko javnog puta jer on nije ničije privatno vlasništvo kao poslužno dobro, s obzirom da je za postojanje prava stvarne služnosti uslov vlasništvo povlasnog i poslužnog dobra (nekretnine) u smislu člana 55. ZVPO. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud bio dužan da odbaci tužbu zbog nenadležnosti suda da postupa shodno članu 67. stav 1. tačka 1. ZPP, odnosno članu 79. stav 2. i članu 98. stav 1. ZPP-a, pa kada to nije učinio, a žalba je na to s pravom ukazivala, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 227. stav 2. ZPP ukinuo prvostepeno rješenje Općinskog suda i odbacio tužbu. Dalje, Kantonalni sud je odbacio kao nedopuštenu žalbu drugotuženog u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev protiv prvotužene, s obzirom da ne postoji pravni interes da žalbom pobija odluku u dijelu koji se ne odnosi na njega tim prije što je prvotužena takvom odlukom uspjela u sporu jer je protiv nje tužbeni zahtjev odbijen. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio na osnovu člana 386. stav 1. u vezi sa članom 397. stav 2. ZPP-a.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenog prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. U tom kontekstu apelant ističe da korištenje, odnosno upotrebu puta koji je državna svojina može spriječiti samo Općina a nikako drugotuženi, pa budući da je on bez ikakvog osnova samovoljno onemogućio apelantu i ostalim tužiteljima da koriste put kao javno dobro to su oni opravdano podnijeli tužbu protiv tuženih za smetanje upotrebe javnog puta u državnoj svojini. Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporeno rješenje Kantonalnog suda, te da ostavi na pravnoj snazi rješenje Općinskog suda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koje se zasniva isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje rješenje, uz pozivanje na relevantne odredbe ZVPO i ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović