Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3554/09 (J. I.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3554/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3554/09, rješavajući apelaciju Jelene Ikonić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Jelene Ikonić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-
Gž-09-000 134 od 25. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-08-000208 od 20. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Ikonić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Foče, koju zastupa Milutin Gašević, podnijela je 10. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 134 od 25. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-08-000208 od 20. februara 2009. godine.
2. Apelantkinja je 25. juna 2007. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv Dragana Ikonića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi supružničkog izdržavanja.
3. Osnovni sud je 13. septembra 2009. godine tužbu dostavio tuženom na odgovor. Tuženi je 8. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na tužbu. Nakon toga je zakazano pripremno ročište za 7. novembar 2007. godine, koje je, na molbu punomoćnika tuženog, odloženo za 20. novembar 2007. godine.
4. Pripremno ročište je održano i zaključeno 20. novembra 2007. godine, a glavna rasprava održana 18. decembra 2007. godine kada je i zaključena.
5. Osnovni sud je Presudom broj 094-0-P-07-000083 od 18. januara 2008. godine odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime izdržavanja plaća mjesečno 150,00 KM uz naknadu troškova parničnog postupka.
6. Apelantkinja je protiv presude izjavila žalbu 7. februara 2008. godine, koju je Osnovni sud dostavio 21. februara 2008. godine tuženom na odgovor. Tuženi je dostavio odgovor na žalbu 3. marta 2008. godine, nakon čega je cio spis 11. marta 2008. godine dostavljen Okružnom sudu na postupanje povodom žalbe.
7. Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-08-000 078 od 10. juna 2008. godine apelantkinjinu žalbu usvojio, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 094-0-P-07-000083 od 18. januara 2008. godine i predmet vratio na ponovni postupak.
8. Pripremna ročišta zakazana za 17. septembar 2008. godine i 29. oktobar 2008. godine odložena su zbog spriječenosti punomoćnika tuženog da pristupi na zakazana ročišta. Pripremno ročište je održano 9. decembra 2008. godine i zakazano ročište za glavnu raspravu 22. januara 2009. godine.
9. Ročište za glavnu raspravu je održano 22. januara 2009. godine i nastavljeno 2. februara 2009. godine kada je glavna rasprava i zaključena.
10. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-P-08-000208 od 20. februara 2009. godine apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime izdržavanja mjesečno plaća po 150,00 KM u cijelosti je odbijen. Odbijen je i njen prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja.
11. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka utvrdio da su apelantkinja i tuženi zaključili brak 27. jula 2003. godine i da su u braku stekli sina Nikolu rođenog 28. jula 2004. godine, kao i da je brak stranaka razveden pravosnažnom presudom tog suda broj 094-0-P-08-
000 101 od 1. avgusta 2008. godine. Navedenom presudom kojom je brak razveden, kako je dalje utvrdio sud, sin stranaka je povjeren na zaštitu i vaspitanje tuženom, a odbijen je zahtjev tuženog da apelantkinja doprinosi na ime izdržavanja maloljetnog sina iznos od 15% od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja oboljela usljed trajne duševne bolesti hronične shizofrenije i da je stavljena pod starateljstvo rješenjem Centra za socijalni rad Foča, a za staratelja je postavljen njen otac. Dalje je sud utvrdio da je apelantkinja bila zaposlena kod majke tuženog i da je primala platu u iznosu od 300,00 KM, da je bila prijavljena nadležnom Fondu PIORS, kao i da je rješenjem Fonda PIORS penzionisana 25. novembra 2008. godine penzijom u iznosu od 111,79 KM. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je tuženi privatni moler koji ne radi čitavu godinu već djelatnost odjavljuje od oktobra do aprila, da ne posluje pozitivno i da je 2. oktobra 2008. godine upisao fakultet.
12. Osnovni sud je citirao odredbu člana 241 Porodičnog zakona («Službene novine RS» br. 54/02 i 48/08), kojim je propisano da bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti ima pravo na izdržavanje od svog bračnog supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da apelantkinja nije dovedena u teži materijalni položaj od onog u kom se nalazila prije stupanja u brak koji je u međuvremenu razveden. Takođe je istaknuto da je nakon razvoda braka apelantkinja oslobođena da plaća doprinos za izdržavanje maloljetnog sina koji je presudom kojom je brak razveden povjeren na zaštitu i vaspitanje tuženom. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja primala platu dok je radila kod majke tuženog, da su joj uplaćivani zakonski doprinosi, da je penzionisana, te je sud, uzimajući u obzir mogućnost tuženog i njegove obaveze, zaključio da bi obaveza tuženog za izdržavanja predstavljala «očitu nepravdu». Na kraju je Osnovni sud istakao da bi davanjem tuženom obaveze izdržavanja apelantkinje bila ugrožena ne samo njegova sopstvena egzistencija nego i egzistencija maloljetnog sina stranaka.
13. Apelantkinja je protiv prvostepene presude izjavila žalbu 19. marta 2009. godine, koja je 23. marta 2009. godine dostavljena tuženom na odgovor. Tuženi je 8. aprila 2009. godine dostavio odgovor na žalbu, nakon čega je 27. aprila 2009. godine cio spis dostavljen Okružnom sudu na postupanje povodom žalbe.
14. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-09-000 134 od 25. avgusta 2009. godine apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 094-0-P-
08-000208 od 20. februara 2009. godine.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da kod činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom nije bilo uslova da se tuženi obaveže da izdržava apelantkinju. Prvostepeni sud je u potpunosti utvrdio pravno relevantne činjenice za pravilnu primjenu člana 241 Porodičnog zakona. Čak i da se uzme u obzir da je apelantkinjina invalidska penzija nedovoljna za život, a što se navodi u žalbi, Okružni sud ističe da se, u smislu člana 241 Porodičnog zakona, mora voditi računa o mogućnostima tuženog. Naime, pravilno prvostepeni sud zaključuje da tuženi u potpunosti izdržava maloljetnog sina stranaka, da je student, da kao moler zarađuje samo u ljetnom periodu i da nema mogućnost pozitivnog poslovanja a što je dokazao na osnovu rješenja nadležnog organa Opštine Foča.
16. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja je istakla da je u toku postupka pred redovnim sudovima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navela je da je tuženi u toku postupka uspio da «izdejstvuje kod nadležnih organa uprave rješenja koja nisu osnovana», te je isticao da je student «o čemu u spisu ne postoje nikakvi dokazi». Apelantkinja je, takođe, navela da je sud odbio njen tužbeni zahtjev iako je teško bolesna i siromašna, te joj je povrijeđeno «pravo pristupa sudu i princip ravnopravnosti stranaka, najvažniji od svih neformalnih principa». Smatra da je izdržavanje koje je tražila od tuženog minimalan doprinos što za tuženog «koji je zdrav i sposoban za privređivanje ne bi predstavljalo nikakvu teškoću». Na kraju je istakla da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak za supružničko izdržavanje trajao oko dvije godine a ona nije imala osnovnih sredstava za život.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
a) Razuman rok
19. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantkinja smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak trajao oko dvije godine. U vezi sa ovim apelantkinjinim navodom, Ustavni sud podsjeća na to da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
20. U konkretnom slučaju, razmatrajući apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Osnovnog suda broj 094-0-P-
07-000083 u kom je apelantkinja podnijela tužbu 25. juna 2007. godine protiv tuženog radi izdržavanja bračnog supružnika i utvrdio da su u predmetnom postupku donesene četiri odluke, te da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 134 od 25. avgusta 2009. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao dvije godine i dva mjeseca. Ustavni sud smatra da je vrijeme od dvije godine i dva mjeseca razuman rok u kom su redovni sudovi odlučili o apelantkinjinoj tužbi. Pri ocjeni razumnosti trajanja postupka, Ustavni sud je uzeo u obzir elemente navedene u stavu 19 ove odluke, smatrajući da nije nužno posebno razmotriti pitanje složenosti postupka i značaja postupka za apelantkinju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njenog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelantkinja nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
21. Apelantkinja je, takođe, nezadovoljna ishodom postupka pred redovnim sudovima u kom je tražila da se tuženi obaveže da joj plaća izdržavanje. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se tiču navodnog kršenja prava na pristup sudu i neravnopravnosti u postupku, Ustavni zapaža da apelantkinja u tom pogledu nije dala bilo kakvo obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su osporene presude rezultat parničnog postupka koji je vođen povodom apelantkinjine tužbe radi izdržavanja bračnog supružnika, pa se ne može zaključiti da je apelantkinji na bilo koji način uskraćeno pravo na pristup sudu. Takođe, iz prvostepene presude proizilazi da je sproveden veoma opsežan dokazni postupak u kom su saslušani svjedoci, apelantkinjin staratelj, tuženi kao parnična stranka, te je analiziran i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza koje su predložili apelantkinja i tuženi, dok nema nikakvih naznaka o tome da je apelantkinja predlagala neke druge dokaze i da su ti njeni prijedlozi odbijeni, niti tako nešto ona tvrdi u apelaciji. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantkinji na bilo koji način bilo onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da predlaže i izvodi dokaze, pa smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pristup sudu i ravnopravnost u postupku očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Dalje, apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Redovni sudovi su dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime izdržavanja plaća iznos od 150,00 KM mjesečno. Redovni sudovi su obrazložili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani članom 241 Porodičnog zakona da bi se apelantkinjinom tužbenom zahtjevu udovoljilo i da bi ona stekla pravo na izdržavanje od tuženog kao svog bračnog supružnika. Naime, u osporenim odlukama je obrazloženo da je apelantkinja oslobođena od plaćanja doprinosa za izdržavanje maloljetnog sina koji je presudom o razvodu braka povjeren na zaštitu i vaspitanje tuženom, te uzimajući u obzir mogućnost tuženog i njegove obaveze, da bi obaveza izdržavanja apelantkinje za tuženog predstavljala «očitu nepravdu» a na koji način bi bila i ugrožena egzistencija tuženog i maloljetnog sina. Ustavni sud ukazuje na to da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantkinja nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
24. Apelantkinja se pozvala na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, međutim, ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantkinjini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović