Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3595/09 (I. D.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 46
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3595/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3595/09, rješavajući apelaciju Idriza Drakovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Idriza Drakovca, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001247 08 U od 9. novembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambenooslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-1219/07 od 2. aprila 2008. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, izbjegla i raseljena lica općine Stari Grad broj UP-I-08-41-541/05 od 2. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Idriz Drakovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 18. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001247 08 U od 9. novembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambenooslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1219/07 od 2. aprila 2008. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, izbjegla i raseljena lica općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-08-41-541/05 od 2. augusta 2007. godine.
2. Rješenjem Službe broj UP-I-08-41-541/05 od 2. augusta 2007. godine odbijen je zahtjev apelanta, priznatog vojnog invalida II grupe sa 100% vojnog invaliditeta, za ostvarivanje prava na tuđu njegu i pomoć. U obrazloženju je navedeno da je Služba, postupajući po presudi Kantonalnog suda, provela ponovni postupak i, u skladu s odredbom člana 46. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacija Bosne i Hercegovine» br. 33/04, 56/05 i 70/07; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca), apelanta uputila na nadležnu ljekarsku komisiju koja je, nakon neposrednog pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju, Nalazom i mišljenjem broj 453/07 od 10. jula 2007. godine, utvrdila da ne postoji osnov za ostvarivanje traženog prava jer kod apelanta ne postoji neko drugo teško oboljenje ili bolesno stanje koje bi ga, s utvrđenim invaliditetom 100% II grupe, činilo ravnim invalidu 100% I grupe. Služba je, prihvatajući u cijelosti Nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 10. jula 2007. godine odlučila kao u dispozitivu rješenja.
3. Nezadovoljan prvostepenim rješenjem apelant je protiv tog rješenja podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj UP-II-03-41-1219/07 od 2. aprila 2008. godine žalbu odbilo. U obrazloženju je navedeno da je drugostepeni organ, postupajući po žalbi, upotpunio ispitni postupak i pribavio Nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije Sarajevo broj DOV-RVI-649/07 od 12. novembra 2007. godine koja je, nakon pregleda apelanta i uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju, utvrdila da kod apelanta ne postoje druga teška oštećenja organizma, nastala nezavisno od vojnog invaliditeta, a koja bi ga, skupa s vojnim invaliditetom, činila ravnim invaliditetu 100% I grupe, te da prema Pravilniku o dodatku za njegu i pomoć drugog lica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 41/04; u daljnjem tekstu: Pravilnik o dodatku) ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na tuđu njegu i pomoć.
4. Apelant je tužbom Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja osporenog drugostepenog rješenja. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 001247 08 U od 9. novembra 2009. godine tužbu kao neosnovanu odbio. Drugostepeni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 46. Zakona o pravima branilaca kojom je propisano da se vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, ortopedski dodatak, kao i nesposobnost za privređivanje, utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, te na odredbu člana 11. Pravilnika o radu ljekarske komisije («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 41/04; u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojom je propisano da ljekarska komisija u prvostepenom postupku daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda osobe za koju se utvrđuje oštećenje organizma na temelju kojeg ima pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, kao i na osnovu medicinske i druge dokumentacije koja je od značaja za utvrđivanje tih činjenica. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 12. stav 2. Pravilnika propisano da o oštećenju organizma, na temelju koga vojni invalidi od I do IV grupe imaju pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica i stepen tih dodataka, svoj nalaz i mišljenje po izvršenom pregledu vojnog invalida daje ljekarska komisija u drugostepenom postupku. Prema odredbi člana 4. Pravilnika o dodatku, vojni invalidi II, III i IV grupe, kod kojih postoji oštećenje organizma, za koje je zajedno s vojnim invaliditetom u Listi procenata vojnog invaliditeta («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 41/04; u daljnjem tekstu: Lista) predviđeno 100%, I grupe vojnog invaliditeta, imaju pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, a razvrstavaju se u II stepen dodatka za njegu i pomoć od drugog lica i oštećenja organizma obuhvaćeno odredbom člana 2. istog Pravilnika i III stepen dodatka za njegu i pomoć od drugog lica, ako je oštećenje obuhvaćeno odredbom člana 3. istog Pravilnika. Kantonalni sud je istakao da su, imajući u vidu podatke iz spisa i citirane odredbe Zakona o pravima branilaca, Pravilnika o dodatku, Pravilnika, te Liste, osporena rješenja organa uprave pravilna i zakonita i donesena u pravilno provedenom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. Kantonalni sud je još pojasnio da je donošenju osporenih rješenja prethodilo, kao što to propisuje odredba člana 46. Zakona o pravima branitelja, pribavljanje nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije čiji su nalazi i mišljenja, prema ocjeni tog suda, dati upravo na način propisan odredbama člana 11. i 12. stav 2. Pravilnika, te u skladu s odredbama Pravilnika o dodatku, jer kod apelanta ne postoji oštećenje organizma za koje je skupa s vojnim invaliditetom u Listi predviđeno 100%, I grupe vojnog invaliditeta.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda potpuno neprihvatljivo i neosnovano kada taj sud tvrdi da ne ispunjava propisane uvjete da kao 100% ratni vojni invalid II grupe nema pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, imajući u vidu njegovo zdravstveno stanje koje je uzrokovano posljedicama učešća u oružanim snagama. Apelant navodi da je njegovo zdravstveno stanje izuzetno loše, te da nije sposoban da se o sebi brine sam, niti će to ikada i biti, s obzirom na stepen oštećenja zadobijenih prilikom ranjavanja. Posebno je istakao da primjena Pravilnika tako da se svi slučajevi tretiraju isto, nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i pravu koje apelantu pripada po zakonu, odnosno u konkretnom slučaju, pravu na materijalnu nadoknadu odnosno imovinu. Apelant također smatra da «nije imao pravično suđenje čime su mu povrijeđena ljudska prava».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelacionim navodima o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na apelantovo nezadovoljstvo načinom na koji su postupajući organi uprave i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje, što je za posljedicu dovelo do nepriznavanja prava na tuđu njegu i pomoć, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili zašto su odlučili da odbiju apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na tuđu njegu i pomoć. U konkretnom slučaju organi uprave su u ponovnom postupku, postupajući po presudi Kantonalnog suda, proveli postupak na način kako to propisuje odredba člana 46. Zakona o pravima branilaca, pribavljajući nalaz i mišljenje ljekarskih komisija. Upravo su se na tim nalazima i mišljenjima prvostepene i drugostepene ljekarske komisije temeljila osporena rješenja, iz kojih je, nakon neposrednog pregleda apelanta i uvida u ljekarsku dokumentaciju, proizašlo da kod apelanta ne postoji osnov za ostvarivanje traženog prava, u smislu odredbe člana 4. Pravilnika o dodatku. Osporena rješenja organa uprave je preispitao u upravnom sporu Kantonalni sud koji je, nakon provedenog postupka i ispitivanja zakonitosti osporenih rješenja u svjetlu apelantovih tužbenih navoda, identični onim iz apelacije, zaključio da su nižestepena rješenja pravilna i zakonita, obrazloživši svoju odluku jasno i argumentovano, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca, Pravilnika o dodatku, Pravilnika, te Liste. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, ni u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović