Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3640/09 (N. S.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3640/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3640/09, rješavajući apelaciju Nadihe Sadiković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nadihe Sadiković, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001209 od 20. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001568 od 28. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzlu broj P-2433/05 od 11. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nadiha Sadiković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001209 od 20. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001568 od 28. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzlu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2433/05 od 11. augusta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2433/05 od 11. augusta 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je I.M. (u daljnjem tekstu: prvotužena) zbog trajnog prestanka korištenja stana za svoje stambene potrebe, a nevezano za ratna dejstva u Bosni i Hercegovini, izgubila svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Tuzli, na kojem je pravo raspolaganja imao trećetuženi-Rudnici „Kreka“ u Tuzli, te da je prestalo pravno važenje ugovora o korištenju stana koji je zaključen 15. maja 1980. godine između prvotužene i SIZ-a stanovanja Tuzla kao pravnog prednika drugotužene, a što su svi tuženi dužni da trpe. Pored toga, odbijen je i apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka, i apelantica je obavezana da prvotuženoj plati troškove postupka u iznosu od 1.740 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz spisa proizlazi da je u postupku povrata predmetnog stana po zahtjevu prvotužene zaključkom Službe za stambene poslove Općine Tuzla od 7. februara 2003. godine prekinut postupak do rješenja prethodnog pitanja pred nadležnim sudom jer je sporno da li je prvotužena, kao prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, stekla pravo na povrat stana, budući da joj je pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Tuzli od 19. marta 1992. godine usvojen otkaz ugovora o korištenju stana i naloženo joj iseljenje iz stana. U vezi s navedenim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 47. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBIH“ br. 14/84,12/87 i 36/89) kojim je propisano da se otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može dati kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od 6 mjeseci a za to vrijeme su bili u zemlji ili inostranstvu. Dalje, Općinski sud je ukazao na to da je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 19/99) izmijenjen član 83a. koji sada glasi: Nosiocu stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica prema Anexu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana, po kojima je nosiocima stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. do dana stupanja na snagu ovog zakona tj. 28. maja 1999. godine, ništave su. Općinski sud je podsjetio da se osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima. Osim toga, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 31/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) prema kojima nosila stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povrat stana u skladu sa Anexom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Općinski sud je zaključio da je, nakon brižljive ocjene provedenih dokaza, nesporno da je prvotužena predmetni stan koristila do augusta 1991. godine, kada je faktički prestala koristiti stan i kada je u stan bespravno uselila apelantica sa svojom porodicom, ali da je prvotužena sve do tada koristila predmetni stan za zadovoljavanje svojih stambenih potreba iako je povremeno odlazila u inostranstvo kod supruga koji je bio na privremenom radu u inostranstvu, a djeca povremeno boravila kod rođaka na selu, te da prvotužena ničim nije manifestovala volju da ne živi u predmetnom stanu. Općinski sud je, također, zaključio da apelantica ničim nije dokazala da je prvotužena izgradnjom porodične kuće prestala koristiti predmetni stan, kao i da je u tom smislu protiv prvotužene vođen upravni postupak za iseljenje prema čl. 13, 21 i 22. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, Općinski sud je zaključio da je ništava presuda od 19. marta 1992. godine kojom je prvotuženoj otkazan ugovor o korištenju stana, u skladu a članom 83.a stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, jer je donesena u periodu od 30. aprila 1991. do 28. maja 1999. godine, te da takva presuda ne proizvodi pravno dejstvo.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001568 od 28. maja 2008. godine odbijena je apelantičina žalba koju je izjavila protiv Presude Općinskog suda broj P-2433/05 od 11. augusta 2006. godine, i osporena presuda je potvrđena. Pored toga, odbijen je i apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelantičin prigovor da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu da je prvotužena predmetni stan koristila do augusta 1991. godine, jer je i sama apelantica koja je u predmetnom postupku saslušana kao parnična stranka, izjavila da je u stan uselila u augustu 1991. godine, da nije imala ključeve od stana nego da je razvalila vrata, i da je u stanu zatekla pokretne stvari prvotužene, a ove je navode potvrdio i apelantičin suprug koji je saslušan kao svjedok. Prema zaključku Kantonalnog suda, nesporno je da je prvotužena bila u posjedu predmetnog stana u vrijeme apelantičinog bespravnog useljenja, tj. u augustu 1991. a ne do 1. januara 1991. godine, kako se neosnovano tvrdi u žalbi, te da je stan prestala koristiti zbog apelantičinog bespravnog useljenja i zbog odlaska u maju 1992. godine u Švicarsku usljed ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, a što je potvrđeno izjavama parničnih stranaka i svjedoka čije je iskaze prihvatio prvostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da, budući da je utvrđeno da je apelantica napustila Tuzlu u maju 1992. godine, da je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana, te da prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima spada u krug osoba koje su napustile svoje stanove u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine, odnosno da se smatra izbjeglicom, nije joj mogao biti otkazan ugovor o korištenju stana, pa je navedeni ugovor ništav u skladu sa članom 83a. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je, također, zaključio da je neosnovano i apelantičino pozivanje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 645/04 i na presudu Kantonalnog suda u drugom predmetu, jer se radi o drugačijim činjenicama i pravnoj situaciji.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001209 od 20. augusta 2009. godine odbijena je apelantičina revizija koju je izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001568 od 28. maja 2008. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantičin revizioni prigovor da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije navela u čemu se sastoje te povrede, a niti ovaj sud nije našao da postoje te povrede na koje pazi po službenoj dužnosti. U pogledu revizijskih prigovora koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je ponovio ranije utvrđeno činjenično stanje i istakao da su drugostepeni i prvostepeni sud pravilno primijenili materijalno pravo i izveli pravilan zaključak da prvotužena ima status izbjeglice te da joj se, zbog toga, nije mogao otkazati ugovor o korištenju stana, primjenom člana 83.a. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, te da je presuda donesena o tom pitanju ništava. Vrhovni sud je zaključio da su drugostepeni i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih presuda dali valjane razloge koji se paušalnim revizijskim navodima ne mogu dovesti u sumnju. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da neće razmatrati apelantičine revizijske navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se iz tog razloga revizija ne može izjaviti, a u skladu sa odredbama člana 240. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.
8. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je ukazala na to da je u toku cijelog sudskog postupka isticala da je prvotužena napustila predmetni stan i prestala ga koristiti za zadovoljavanje svojih stambenih potreba i potreba svoje porodice i prije 30. aprila 1991. godine, jer je imala izgrađenu kuću u Tuzli, te da je to proizlazilo iz dokaza u postupku otkaza ugovora o korištenju stana koji je vođen pred Osnovnim sudom u Tuzli pod brojem P-2009/91. Osim toga, apelantica je istakla da prvotužena, bez obzira na okolnosti da li ima status izbjeglog i raseljenog lica, nema pravo na stan jer je stan napustila prije 30. aprila 1991.godine i nevezano za ratne sukobe.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su detaljno analizirali Kantonalni i Vrhovni i sud, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje ili prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović