Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-365/09 (M. C.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-365/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 365/09, rješavajući apelaciju M.C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. C. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025001 08 Gž od 1. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ) broj 58 0 P 025001 08 Gž od 1. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 025001 06 P od 16. maja 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev JP „Elektroprivreda HZHB“ Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obaveže da mu za isporučenu i utrošenu električnu energiju isplati iznos od 4.476,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužitelj je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.353,80 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže apelant da za utrošenu električnu energiju za period od 1. juna 2001. godine do 21. maja 2007. godine plati tužitelju iznos od 4.476,52 KM, što proizlazi iz materijalne dokumentacije dostavljene u prilogu, i to: izvoda iz poslovnih knjiga (specifikacija računa za utuženje) od 15. septembra 2006. godine, ispisa otvorenih stavki od 18. aprila 2008. godine i kartice analitičkog knjigovodstva. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 93. stav 2. Općih uvjeta prema kojoj se pod danom nastanka obaveze plaćanja podrazumijeva dan očitanja mjernih uređaja na osnovu kojih se vrši obračun i fakturiranje za isporučene količine energije, te je zaključio da iz ispostavljenih računa sa jasno naznačenom količinom utrošene električne energije i obračunom cijene prema važećoj tarifi nesporno proizlazi da su tužiteljeva potraživanja za sporni period dospjela. Također, Općinski sud je naveo da, prema članu 378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovakva potraživanja za isporučenu energiju zastarijevaju za jednu godinu od njihovog dospijeća. Zatim, sud je naveo da, shodno odredbi člana 360. ZOO, zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, a zastara „nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze“. Pošto je apelant u toku postupka istakao prigovor zastarjelosti u smislu odredbe člana 378. stav 1. ZOO, Općinski sud je zaključio da su zastarjela sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. oktobra 2005. godine s obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. oktobra 2006. godine. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbama člana 386. stav 1. i člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je, po mišljenju suda, apelant uspio u cijelosti u predmetnom postupku, te mu je dosudio troškove u iznosu od 1.353,80 KM.
3. Odlučujući o žalbi tužitelja o odluci o troškovima postupka sadržanoj u Presudi Općinskog suda broj 07 58 P 025001 06 P od 16. maja 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 P 025001 08 Gž od 1. decembra 2008. godine kojim je žalba tužitelja uvažena i odluka o troškovima postupka preinačena na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 386. stav 2. ZPP propisano da, „ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova“. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da djelimičan uspjeh stranke u parnici i srazmjeran dio troškova postupka treba ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno s obzirom na osnov i visinu usvojenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da je, naime, u konkretnom slučaju prvostepeni sud uspjeh stranaka ocijenio samo kvantitativno, te da je zbog toga i donio pobijanu odluku. Međutim, ako se djelimičan uspjeh stranaka u ovoj parnici ocjenjuje i kvalitativno, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je tužitelj 12. oktobra 2006. godine podnio tužbu protiv apelanta, jer on nije uopšte plaćao utrošenu električnu energiju u periodu od 1. juna 2001. godine do 31. avgusta 2006. godine, te da je tek godinu dana nakon podnošenja tužbe na ime nezastarjelog duga platio šest mjesečnih računa u ukupnom iznosu od 699,36 KM. Budući da apelant nije uredno izvršavao svoje obaveze prema tužitelju, prema mišljenju Kantonalnog suda, postojali su opravdani razlozi za podnošenje tužbe. Kantonalni sud je, dalje, naveo da se apelantov uspjeh u sporu zasniva na prigovoru zastare, a zastarom samo prestaje pravo vjerovnika da traži ispunjenje obaveze ukoliko se dužnik pozove na zastaru, kako je propisano članom 360. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je cjelokupan iznos u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev odbijen samo zbog zastare. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelant dao povoda tužbi, da je podnošenjem tužbe tužitelj prekinuo zastarijevanje duga koji još nije bio zastario, da apelant većinu nezastarjelog duga nije bio platio (699,36 KM), pa je, prema mišljenju suda, opravdano da se djelimičan uspjeh stranaka u ovom sporu u pogledu troškova postupka ocjenjuje u jednakom omjeru tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom odredaba člana 386. stav 2. ZPP.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su mu navedena prava povrijeđena jer je Kantonalni sud proizvoljno i na njegovu štetu primijenio odredbu člana 386. stav 2. ZPP. Naime, budući da je odbijen tužbeni zahtjev, apelant smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 386. stav 1. ZPP kojom je propisano da 'stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove'. Također je istakao da je „samovoljna tvrdnja drugostepenog suda“ da je on dao povod za tužbu, jer, kako dalje navodi, on nije negirao svoj dug, već je „isti neredovito plaćao upravo radi tužiteljevog ponašanja koji godinama nije činio ništa da naplati svoje potraživanje“. S obzirom na navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu njegovih ustavnih prava, te da ukine osporeno rješenje Kantonalnog suda i predmet vrati na ponovni postupak. Dalje, traži da Ustavni sud apelantu prizna troškove za sastav apelacije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa apelantovim navodima koji se isključivo odnose na pogrešnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka, dovoljno jasno obrazložio, a Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je Kantonalni sud svoju odluku da svaka stranka snosi svoje troškove prema uspjehu u sporu primjenom odredaba člana 386. stav 2. ZPP, a ne člana 386. stav 1. ZPP, obrazložio stavom da se apelantov uspjeh u sporu zasniva na prigovoru zastare potraživanja i da je, zbog istaknutog prigovora zastare, u jednom dijelu tužbenog zahtjeva prestalo pravo tužioca da traži ispunjenje obaveze (član 360. ZOO). S druge strane, sud je istakao da se uspjeh tužioca u sporu zasniva na činjenici da je apelant dao povoda tužbi, da je podnošenjem tužbe tužitelj prekinuo zastarijevanje duga koji još nije bio zastario, te da apelant na ime nezastarjelog duga nije bio platio šest mjesečnih računa u ukupnom iznosu od 699,36 KM, te je zaključio da se djelimičan uspjeh stranaka u ovom sporu u pogledu troškova postupka ocjenjuje u jednakom omjeru, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (član 386. stav 2. ZPP). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u obrazloženju koje je dao Kantonalni sud u pogledu primjene člana 386. stav 2. ZPP. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, niti su iz činjenica predmeta vidljivi bilo kakvi procesni nedostaci i primjena materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
9. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda, navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose sami apelanti.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović