Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3703/09 (B. D.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3703/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. ožujka 2012. godine, u predmetu broj AP 3703/09, rješavajući apelaciju Bože Damjanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Damjanovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53-0-P-000857-08-Rev od 30. lipnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000647 od 23. atudenoga 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07-
53-P-000857-02-P od 19. veljače 2007. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 27. studenoga 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53-0-P-000857-08-Rev od 30. lipnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000647 od 23. studenoga 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-53-P-000857-02-P od 19. veljače 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07-53-P-000857-02-P od 19. veljače 2007. godine apelant i M.P. su obvezani solidarno na ime regresnoga duga isplatiti tužitelju „Croatia osiguranje“ d.d. Direkcija Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznose bliže navedene u dispozitivu presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka i vještaka medicinske, prometne i strojarske struke, te izvršen uvid u brojne materijalne dokaze u spisu, na temelju čega je neprijeporno utvrđeno da je M.P., koji je upravljao neregistriranim i neosiguranim motornim vozilom marke „Lancia-Delta“ u apelantovom vlasništvu, prouzročio prometnu nezgodu 23. ožujka 1997. godine u mjestu Vrhovnik, općina Čapljina, udarivši u drugo vozilo marke „Reno 4“, pri čemu je vozač tog vozila zadobio tjelesne ozljede, a njegova suvozačica smrtno stradala. Općinski sud je naveo kako je glede okolnosti nastanka prometne nezgode prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke koji je sačinjen u kaznenom postupku protiv M.P., kao i nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke koji je sačinjen u konkretnom postupku. Općinski sud je ocijenio kako su navedeni nalazi vještaka urađeni objektivno i prema pravilima struke, i sačinjeni na temelju skice lica mjesta i fotodokumentacije predmetne nezgode, te da u njima izvršena analiza oštećenja vozila i utvrđena brzina kretanja vozila koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi, zbog čega su ovakvi nalazi tehnički održivi, pa iz tog razloga nije prihvaćen apelantov prijedlog za dopunu analize glede preglednosti puta, kao niti njegov iskaz glede kretanja vozila marke „Reno 4“. Nadalje, Općinski sud je naveo kako je neutemeljen prigovor apelanta i M.P. o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, jer je neprijeporno utvrđeno kako je M.P. upravljao neregistriranim i neosiguranim motornim vozilom koje je u apelantovom vlasništvu, a tužitelj kao društvo koje je bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti je isplatilo oštećenima iznose na ime materijalne i nematerijalne štete, sukladno članku 82. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/95 i 6/98, u daljnjem tekstu: ZOIL), kojim je propisano da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. Društvo za osiguranje iz stavka 1. ovog članka za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu šteta pri Birou za osiguranje. Osoba koja nije državljanin Federacije, a kojoj je na teritoriju Federacije nanesena šteta uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, ima pravo na naknadu štete po osnovi ovog zakona samo ako po zakonu države čiji je državljanin, državljani Federacije imaju pravo na naknadu štete nanesene uporabom neosiguranog vozila. Biro za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. Na temelju navedenoga, Općinski sud je zaključio kako je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje regresnoga zahtjeva u konkretnom slučaju. Osim toga, Općinski sud je istaknuo kako je odlukom Biroa za osiguranja od 30. studenoga 2000. godine i Biroa zelene karte od 29. rujna 2004. godine data ovlast članicama Biroa, tj. osiguravajućim društvima iz Federacije Bosne i Hercegovine, čije je član i tužitelj, za naplatu regresnih potraživanja iz osnova isplaćenih naknada za štetu od neosiguranih vozila. Glede apelantovog prigovora o nedostatku pasivne legitimacije, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je prodao predmetno vozilo ocu M.P., odnosno da ga je uveo u faktički posjed vozila, niti mu predao ključeve, a navedene tvrdnje nije potvrdio ni svjedok D.Dž. kojeg je apelant predložio da se sasluša na tu okolnost, niti M.P., a neprijeporno je i da dokumentacija o vozilu glasi na apelantovo ime. Osim toga, Općinski sud je istaknuo kako nije mogao prihvatiti niti apelantov prigovor i M.P. glede zastare tužiteljevih potraživanja, s obzirom da prema članku 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regresno potraživanje društva za osiguranje od neosiguranih imatelja motornih vozila iz obveznog osiguranje u prometu zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina od dana kada je društvo za osiguranje isplatilo naknadu štete, a kako je tužitelj isplatio oštećenima naknadu štete - prvi iznos 21. listopada 1997. godine za koji je tužbu podnio 12. rujna 2002. godine, a posljednji iznos 24. prosinca 2002. godine za koji je proširio tužbeni zahtjev 5. rujna 2006. godine, njegova tužba je podnesena u okviru općeg zastarnog roka.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000647 od 23. studenoga 2007. godine djelomično je usvojen priziv koji su apelant i M.P. izjavili protiv Presude Općinskog suda broj 07-53-
P-000857-02-P od 19. veljače 2007. godine, u dijelu odluke o početku tijeka zateznih kamata u kojem je presuda preinačena na način bliže opisan u dispozitivu presude, dok su u ostalom dijelu prizivi odbijeni kao neutemeljene i prvostupanjska presuda potvrđena.
5. Kantonalni sud je istaknuo kako su neutemeljeni prizivni navodi o nedostatku aktivne legitimacije, budući da je tužitelja Biro za osiguranja ovlastio za naplatu regresnih potraživanja za štetu od neosiguranih vozila koju je tužitelj isplatio oštećenim. Kantonalni sud je ukazao na to da se odgovornom osobom za naknadu štete prouzročene od neosiguranog vozila smatra imatelj vozila (vlasnik, korisnik i držalac) i vozač koji je znao i morao znati da upravlja neosiguranim vozilom, s tim da vozač odgovara za štetu prema pravilima o subjektivnoj odgovornosti, a vlasnik vozila zbog toga što se nije osigurao od odgovornosti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud pravilno odbio i prigovor pasivne legitimacije apelanta, jer apelant sa sigurnošću nije dokazao da je predmetno vozilo prodao ocu M.P. Dalje, Kantonalni sud je istaknuo kako je prvostupanjski sud, oprečno prizivnim navodim apelanta i M.P., pravilno primijenio materijalno pravo kada je na temelju izvedenih dokaza i njihovom ocjenom, a posebice na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, utvrdio kako je za nastalu posljedicu u predmetnoj prometnoj nezgodi isključivo odgovoran M.P. koji je vozilom prešao na suprotnu stranu kojom se kretalo vozilo oštećenoga i gdje je došlo do kontakta vozila. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i glede prigovora zastare potraživanja, ali nije pravilno primijenio materijalno pravo glede tijeka zateznih kamata u kojem pogledu je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti onako kako je to navedeno u izreci presude.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 53-0-P-000857-08-Rev od 30. lipnja 2009. godine odbijena ja kao neutemeljena revizija koju su izjavili apelant i M.P. protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-
Gž-07-000647 od 23. studenoga 2007. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio stav drugostupanjskog suda glede aktivne i pasivne legitimacije, te zastare potraživanja, i istaknuo kako je s tim u vezi drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio kako su neutemeljeni revizijski prigovori u odnosu na povredu odredaba parničnog postupka, jer su samo paušalno navedeni. Vrhovni sud je, također, zaključio kako su neutemeljeni i navodi da M.P. nije kriv za predmetni štetni događaj, jer su u tom pogledu činjenice utvrđene pred prvostupanjskim sudom, dok se u postupku po reviziji sukladno članku 240. Zakona o parničnom postupku može ocjenjivati jedino primjena materijalnog prava, a ne može se ispitivati točnost činjeničnog stanja. Vrhovni sud je zaključio i kako neće razmatrati prigovore istaknute u reviziji glede pravilnosti primjene procesnoga zakona pred prvostupanjskim sudom, jer se sukladno članku 240.Zakona o parničnom postupku revizijom može ukazivati samo na povrede postupka pred drugostupanjskim sudom. Na koncu, Vrhovni sud je istaknuo kako solidarna odgovornost apelanta s M.P. proizlazi iz činjenice da je on vlasnik predmetnoga vozila, odnosno imatelj opasne stvari, ali da nije bilo potrebno utvrditi koliki je udio svakog od štetnika, pa je u tom smislu pravilno primijenjen članak 414. ZOO, kojim je propisano da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
8. Apelant smatra kako mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europske konvencija). Povredu navedenoga prava apelant vidi u tome što prvostupanjski sud nije usvojio njegov prijedlog za dopunsko vještačenje, što Vrhovni sud nije razmatrao njegove navode glede visine naknade štete, te što su sudovi neutemeljeno i bez valjanih obrazloženja odbili njegove prigovore glede zastare potraživanja i „promašene“ pasivne legitimacije. Apelant smatra kako je u konkretnom slučaju postojala u cijelosti odgovornost za štetu kod M.P., pa je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na apelanta trebalo odbiti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra kako su sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su apelanta obvezali da solidarno naknadi štetu tužitelju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja prizivnih i revizijskih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 Europske konvencije, očevidno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović