Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3884/09 (Č. Č.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3884/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3884/09, rješavajući apelaciju Čedomira Čukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Čukića, podnesena protiv Presude revizijskog vijeća Apelacionog suda u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-08-000031 od 10. septembra 2009. godine, Presuda žalbenog vijeća Apelacionog suda u Brčko distriktu broj 097-0-Gž-07-000042 od 18. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine broj P-

359/03-I od 5. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedomir Čukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko distrikta, podnio je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude revizijskog vijeća Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) broj 097-0-Rev-08-000031 od 10. septembra 2009. godine, Presude žalbenog vijeća Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: žalbeno vijeće) broj 097-0-Gž-07-000042 od 18. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-359/03-I od 5. decembra 2006. godine.

2. Apelant je 2. jula 2003. godine tužbom pokrenuo radni spor pred Osnovnim sudom protiv Srpskog osiguravajućeg društva «Jahorina» Pale (u daljnjem tekstu: tuženi), kao poslodavca, radi poništenja kao nezakonitih odluke Upravnog odbora tužene od 21. maja 2003. godine i rješenja o otkazu ugovora o radu od 14. aprila 2003. godine, zbog teže povrede radne obaveze, povratka na posao na radno mjesto na kojem je apelant radio prije prestanka radnog odnosa, uplate doprinosa za period od 14. april 2003. godine, pa do povratka na posao, kao i isplate iznosa od 33.836,80 KM, na ime naknade plaće, iznosa od 4. 200,00 KM na ime naknade za topli obrok, iznosa od 8.863,50 KM na ime regresa za godišnji odmor, iznosa od 8.863,50 KM na ime jubilarne nagrade, iznosa od 3.000,00 KM na ime nenamjenski utrošenog dijela stambenog kredita, te iznosa od 7.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, strah, povredu dostojanstva, ugleda i časti, kao i naknadu troškova postupka u iznosu od 4.212,00 KM.

3. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj P-359/03-I od 5. decembra 2006. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, sve preciznije u stavu 1. izreke presude (tačke od I-VI), dok je stavom 2. izreke presude odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju je istaknuto da su Rješenjem revizijskog vijeća broj Rev 14/05 od 14. marta 2006. godine ukinute presude tog suda i žalbenog vijeća kojima je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.

4. Osnovni sud je istakao da je u ponovnom postupku, osim provođenja dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke na okolnosti visine štete, parnične stranke nisu predlagale provođenje drugih dokaza, nego su sudu saglasno predložile da, u skladu s uputama iz rješenja revizijskog suda, taj sud ponovo preispita osporenu odluku tuženog o raskidu ugovora o radu. Osnovni sud je, postupajući po uputama revizijskog suda, nakon ponovne brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza posebno i zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio da odbije apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Osnovni sud je uvidom u Zapisnik broj 001-964/03 od 7. aprila 2003. godine o sastanku komisije radi saslušanja apelanta na okolnosti povrede radne obaveze, utvrdio da su tog dana pred članovima komisije tuženog, apelant lično i Stojan Savić, dali izjave o incidentu u poslovnim prostorijama tuženog 19. marta 2003. godine u koji je unesena apelantova izjava koju je i potpisao. Uvidom u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka koji su sačinili pripadnici Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – Policijska stanica Brčko distrikt od 20. marta 2003. godine, Osnovni sud je utvrdio da je tim zahtjevom traženo pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog toga što je 19. marta 2003. godine u toku radnog vremena u prostorijama tuženog vrijeđao Stojana Savića govoreći mu neprimjerene riječi koje je više puta ponovio, čime je na javnom mjestu narušio javni red i mir nepristojnim i drskim ponašanjem za koje je proglašen krivim pravosnažnim Rješenjem tog suda broj P-866/03-VI od 28. maja 2003. godine i novčano kažnjen. Osnovni sud je uvidom u obrazloženje citiranog rješenja utvrdio da je apelant na pretresu izjavio i lično potvrdio da je 19. marta 2003. godine u kancelariji Stojana Savića njemu rekao: «J...m ti majku, zahvali Bogu što nisi napolju», a navedene riječi je ponovio više puta nakon čega je Stojan pozvao policiju, a što je sve potvrdio i Stojan Savić u svom iskazu. Iz obrazloženja rješenja je još proizašlo da je apelant neprimjerenim ponašanjem na javnom mjestu u toku radnog vremena počinio ne samo prekršaj iz odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. koji je kažnjiv po odredbi člana 7. stav 1. taćka 2. važećeg Zakona o javnom redu i miru Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zbog čega je i proglašen krivim, nego je istovremeno počinio i teže povrede radne obaveze iz odredbe člana 91. stav 2. tač. 5. i 6. Zakona o radu RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/00; u daljnjem tekstu: ZOR) i teže povrede radne obaveze iz odredbe člana 89. stav 2. tač. 5. i 6. Pravilnika o radu tuženog, kojim je na identičan način propisano da se kao teža povreda radne obaveze zbog kojih poslodavac može radniku jednostrano otkazati ugovor o radu smatraju: 1. namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju radne obaveze čime se ometa proces rada kod poslodavca i 2. nasilničko ponašanje prema drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada.

6. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je zaključio da su svi osporeni akti tuženog doneseni u skladu s odredbom člana 113. ZOR-a kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku koji izvrši težu povredu radne obaveze iz odredbe člana 91. navedenog zakona, posebno imajući u vidu utvrđenu i među strankama nespornu činjenicu prema kojoj je tuženi apelantu omogućio da bude saslušan u postupku utvrđivanja njegove odgovornosti i što je vidljivo iz zapisnika o saslušanju apelanta, te da mu je omogućena i odbrana u pismenoj formi. Također, Osnovni sud je uzeo u obzir činjenicu da je pismena izjava sindikata tuženog broj 17/03 od 7. aprila 2003. godine dostavljena generalnom direktoru tuženog prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu 14. aprila 2003. godine.

7. Osvrćući se na apelantov prigovor da postupak nije pokrenut na osnovu pismenog zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, Osnovni sud je istakao da ni odredbama ZOR-a, a ni Pravilnikom tuženog, nije propisana obaveza podnošenja pismenog zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, odnosno postupka utvrđivanja odgovornosti, pa u situaciji kada je apelantu omogućena odbrana i mogućnosti da se izjasni o spornom događaju, usmeno i pismeno, Osnovni sud je ovaj prigovor ocijenio kao neosnovan.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, žalbeno vijeće je Presudom broj 097-0-Gž-07-000042 od 18. juna 2008. godine žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo. U obrazloženju je istaknuto da su neosnovani navodi žalbe koji ukazuju na bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06; u daljnjem tekstu: ZPP) da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da su razlozi nepostojanja apelantovih prava nejasni i nerazumljivi, te da nije postupano prema uputama revizijskog vijeća. Žalbeno vijeće je istaklo da, suprotno žalbenim navodima, to vijeće nalazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i pravilno utvrdio, na osnovu predloženih i izvedenih dokaza, sve činjenice i okolnosti o kojim se vodi spor i koje su relevantne s aspekta odredaba ZOR-a sadržanim u čl. 91. 113, 114, i 115. i odredbama Pravilnika o radu tuženog sadržanim u čl. 89, 90, 96. i 97, za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu i koji je za svoju odluku dalo određene i jasne razloge u pogledu utvrđenja svih odlučnih činjenica koji se tiču zakonitosti postupka i odluke tuženog o otkazu ugovora o radu. Žalbeno vijeće je, u vezi s apelantovim žalbenim navodima da prvostepeni sud nije na jasan i decidan način utvrdio na osnovu čega smatra da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan, istaklo da sud u sporu zbog otkaza ugovora o radu nije ovlašten da sam ocjenjuje da li postupak radnika predstavlja težu povredu radne dužnosti, već da li je takvo ponašanje zakonom i općim aktom poslodavca predviđeno kao teža povreda radne dužnosti, koja za sobom povlači otkaz ugovora o radu i da li je u postupku koji je prethodio donošenju odluke o otkazu ugovora o radu povrijeđena procedura koju je poslodavac utvrdio svojim općim aktom u skladu sa ZOR-om, te da li su neistinito utvrđene činjenice na osnovu kojih je odluka o otkazu donesena.

9. Prema ocjeni žalbenog vijeća, u konkretnom slučaju utvrđenje činjeničnog stanja je trebalo da bude usmjereno na utvrđivanje sljedećih činjenica: da li je tuženi prije donošenja spomenutog otkaza izvršio sve neophodne radnje koje su zakonom propisane i koje se manifestiraju u davanju mogućnosti radniku da iznese svoju odbranu i pribavljanju mišljenja sindikata, da li su istinite relevantne činjenice koje je tuženi utvrdio u postupku, da li je odluku o otkazu donijela zakonom ovlaštena osoba, da li su pravilno primijenjene zakonske odredbe koje propisuju radnje koje predstavljaju težu povredu radnih dužnosti, te da li su u odluci o otkazu dati valjano obrazloženje i razlozi zbog kojih se ugovor o radu otkazuje. U vezi s navedenim žalbeno vijeće je pojasnilo da se u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude pokazalo nespornim da je tuženi imenovao posebnu komisiju za konkretan slučaj, da je apelantu data mogućnost da iznese svoju odbranu, da je zatraženo mišljenje sindikata, da je rješenje o otkazu ugovora o radu donio generalni direktor tuženog, da rješenje u obrazloženju sadrži razloge za otkaz, da je apelant 19. marta 2003. godine u poslovnim prostorijama vrijeđao drugog radnika neprikladnim riječima, pa, s obzirom na sve navedeno, žalbeno vijeće je istakalo da se takvo činjenično utvrđenje može smatrati tačnim i pravilno utvrđenim.

10. U pogledu žalbenih navoda da je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu povrijeđeno načelo akuzatornosti, žalbeno vijeće je navelo da je odredbom člana 91. stav 1. ZOR-a propisano da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radne obaveze, ali kako u vrijeme vođenja postupka protiv apelanta pred organima tuženog, tada važećim Opštim kolektivnim ugovorom («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/98) niti Pravilnikom o radu tuženog iz januara 2003. godine nije bila bliže uređena predmetna oblast, u konkretnom slučaju je valjalo primijeniti odredbe tada važećeg ZOR-a, odnosno odredbe Pravilnika o radu tuženog kojima je regulisan način postupanja poslodavca u slučaju teže povrede radne obaveze. S obzirom na takvu situaciju tuženi je pravilno proveo postupak primjenjujući odredbe člana 90. stav 2. ZOR-a koja propisuje da direktor može da odlučuje o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza i neposredno, dakle bez ičije inicijative. Prema ocjeni Apelacionog suda, tuženi je postupio i u skladu s odredbom člana 115. stav 1. ZOR-a jer je omogućio apelantu da iznese svoju odbranu, te je, prije donošenja odluke o otkazu, pribavio mišljenje sindikata. Prema ocjeni Apelacionog suda ne može se zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu osporavati zbog toga što tuženi u momentu vođenja disciplinskog postupka nije imao interni akt kojim bi detaljnije bilo uređeno vođenje postupka zbog povrede radne obaveze, jer je u nedostatku takvog internog akta poslodavca trebalo primijeniti važeće odredbe iz oblasti radnog zakonodavstva i drugi interni akti poslodavca.

11. Žalbeni prigovor da protiv apelanta nije vođen krivični postupak za krivično djelo nasilničkog ponašanja je irelevantan, budući da se ne može primijeniti analogija postojanja krivičnog djela i teže povrede radne obaveze u konkretnom slučaju. Prema mišljenju žalbenog vijeća kontradiktoran je i žalbeni navod da je apelant odgovoran za povredu radne discipline koja je prekršajno sankcionisana (apelant je priznao da je izvršio prekršaj), te da je samim tim amnestiran od disciplinske odgovornosti. U konkretnom slučaju bitna je činjenica da je jedna apelantova radnja inkriminisana prekršajno, ali i disciplinski, a tumačeći odredbu člana 90. stav 2. ZOR-a, odnosno odredbu člana 88. Pravilnika o radu tuženog, prekršajna odgovornost ne apsorbuje disciplinsku. Dakle, ne može se prihvatiti apelantov žalbeni navod kojim se osporava odgovornost za prekršaj, a istovremeno osporava odgovornost za težu povredu radne obaveze, a radi se o istoj radnji, odnosno istom ponašanju apelanta. Osim toga, irelevantno je što apelant prije kritičnog događaja nije činio teže povrede radnih obaveza, jer to ne sprečava poslodavca da prvu težu povredu radne obaveze sankcioniše otkazom.

12. Apelantovom žalbom prvenstveno se ukazuje da je prvostepeni sud propustio da ocijeni da li je apelantovo ponašanje u konkretnom slučaju predstavljalo težu povredu radne obaveze, odnosno da li se apelantovo ponašanje kritičnog dana može smatrati težom povredom radne obaveze iz odredbe člana 91. stav 2. tač. 5. i 6. ZOR-a, odnosno člana 89. stav 2. tač. 5. i 6. Pravilnika o radu tuženog. Naime, u vezi s navedenim žalbeno vijeće je istakalo da je pitanje stepena odgovornosti, okolnosti pod kojima je učinjena povreda, dosadašnji rad i ponašanje radnika u diskrecionoj sferi poslodavca, a ne suda, što znači da je sud ovlašten da cijeni samo formalne nedostatke u postupku poslodavca zbog težih povreda radnih obaveza. Osim toga, sud bi se eventualno mogao upustiti u ocjenu poslodavčeve pravne kvalifikacije ponašanja radnika, samo u slučaju da su činjenice utvrđene u disciplinskom postupku očigledno neistinite, pa bi mjera prestanka radnog odnosa predstavljala očigledno šikaniranje, ili diskriminaciju radnika. U konkretnom slučaju postupak povodom teže povrede radne obaveze je zakonito proveden, a teža povreda radne obaveze zbog koje je apelantu otkazan ugovor o radu (namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, čime se remeti proces rada kod poslodavca) propisana je odredbama ZOR-a i Pravilnikom o radu tuženog.

13. U postupku po apelantovoj reviziji revizijsko vijeće je donijelo Presudu broj 097-0-Rev-08-

000031 od 10. septembra 2009. godine kojom je reviziju odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto je da revizijsko vijeće, nakon što je preispitalo osporenu drugostepenu presudu u granicama propisanim odredbom člana 313. ZPP-a, zaključilo da je revizija neosnovana. Kako je u obrazloženju istaknuto, ne stoje navodi revizije da nižestepeni sudovi nisu postupili po uputama revizijskog vijeća. U vezi s navedenim je istaknuto da sud u sporu o disciplinskoj odgovornosti radnika nema punu jurisdikciju, već samo može da ocjenjuje zakonitost izrečene disciplinske mjere, a što se svodi na ispitivanje da li je u postupku koji je prethodio donošenju odluke o otkazu povrijeđen postupak propisan zakonom i internim aktima poslodavca, da li je određeno ponašanje radnika predviđeno kao teža povreda radne obaveze zakonom ili internim aktom poslodavca i da li su istinite utvrđene činjenice na osnovu kojih je donesena odluka o otkazu. U vrijeme kada je doneseno rješenje o otkazu ugovora o radu odredba člana 113. stav 1. tačka 1. tada važećeg ZOR-a je omogućavala poslodavcu da otkaže ugovor o radu ako je radnik počinio težu povredu radne dužnosti iz odredbe člana 91. navedenog zakona. Ista ovlaštenja poslodavac ima i prema odredbi člana 97. stav 1. tačka 1. Pravilnika o radu tuženog u postupku provedenom u skladu sa ZOR-om, odnosno odredbom člana 115. navedenog zakona. Prema ocjeni revizijskog vijeća ocjena da li određeno ponašanje treba kvalifikovati kao težu povredu, ocjena stepena odgovornosti i okolnosti pod kojima je povreda učinjena, nije u domenu ocjene suda, nego u diskrecionoj sferi poslodavca.

14. Revizijsko vijeće je na kraju zaključilo da je prvostepeni sud donio valjanu i zakonitu odluku kada je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu počinjene bitne povrede odredaba procesnog prava, a razloge date u toj odluci, kao pravilne, je prihvatilo i žalbeno vijeće koje je u bitnom odgovorilo na sve istaknute žalbene navode, dajući za to potpune i pravilne razloge za svoju odluku, koje je u cijelosti prihvatilo i to vijeće, po čijoj ocjeni, iz navedenih razloga donošenjem pobijane presude žalbenog vijeća, nije počinjena bitna povreda postupka, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, kako se to pogrešno navodi u reviziji.

15. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presude redovnih sudova jer smatra da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U navodima apelacije se detaljno opisuje tok postupka, te se u bitnom ističe da postupajući sudovi nisu dovoljno i decidno razjasnili ocjenu zakonitosti pobijane odluke tuženog. Objašnjenja sudova da nije propisana obaveza organa tuženog da disciplinski postupak pokreću formalnim zahtjevom su, prema navodima apelacije, proizvoljna, jer svaku vrsta postupka, pa i postupka iz oblasti radnih odnosa, mora zvanično pokrenuti neko pravno ili fizičko lice, te mora postojati zahtjev za njegovo pokretanje, pa je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo akuzatornosti koje obezbjeđuje da se disciplinski postupak može voditi samo po zahtjevu, koji u konkretnom slučaju nije postojao. Osim toga, sva tri sudska vijeća su zanemarila upute revizionog vijeća date u presudi od 14. marta 2006. godine jer nisu u potpunosti razjasnili, niti su dali odgovor u pogledu zakonitosti odluke tuženog u vezi s utvrđivanjem apelantove odgovornosti. Iz navoda apelacije proizlazi da zbog nepostojanja formalnog zahtjeva za pokretanja disciplinskog postupka apelant nije jasno i precizno znao za koje povrede radne obaveze je protiv njega pokrenut i vođen postupak. U apelaciji se još navodi da samim tim što je za učinjeni prekršaj apelant u prekršajnom postupku proglašen odgovornim, to automatski ne znači da je počinio i povredu radne dužnosti. Osim toga, u apelaciji se ističe da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o težoj povredi radne discipline, jer se kritični događaj sa Stojanom Savićem odigrao u kancelariji tuženog, bez prisustva svjedoka, tako da se sporni događaj odigrao samo između njih dvojice, pa apelant na taj način nikoga nije ometao u poslu, niti je tim događajem narušen ugled službe u kojoj je bio zaposlen.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući apelacijom da su presude donesene kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava što je dovelo, između ostalog, do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

19. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode identične onima koje je isticao u žalbenom i revizijskom postupku, o čemu su se postupajući sudovi dovoljno jasno izjasnili. Naime, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno i argumentovano odbili apelantov tužbeni zahtjev obrazloživši da je u konkretnom slučaju postupak tuženog povodom teže povrede radne obaveze propisane odredbama člana 91. stav 2. tač. 5. i 6. ZOR-a i člana 89. stav 2. tač. 5. i 6. Pravilnika o radu tuženog, zakonito proveden, a da je pitanje ocjene stepena odgovornosti radnika u diskrecionoj sferi poslodavca. Zadatak suda je da ocijeni formalne nedostatke u poslodavčevom postupku zbog težih povreda radnih obaveza, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u situaciji kada je tužena provela disciplinski postupak prema utvrđenoj proceduri, u smislu odredaba čl. 113. stav 1. tačka 1. i 115. stav 1. ZOR-a, da je tuženi formirao disciplinsku komisiju i prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu pribavio mišljenje sindikata u vezi sa spornom situacijom, a apelantu omogućilo da se na okolnosti spornog događaja izjasni i pismeno i usmeno, nepostojanje formalnog zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka je u takvim okolnostima sasvim irelevantno. Osim toga, Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, ni u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U navodima apelacije se još, ali samo paušalno, ukazuje i da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek, bez jasnog obrazloženja u čemu se sastoji ta povreda. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant očigledno imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove, kako u postupku koji je prethodio sudskom postupku, tako i u postupku pred sudom, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3884/09 (Č. Č.) | Sudska praksa | Aktio