Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3955/09 (R. K.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3955/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3955/09, rješavajući apelaciju Radmile Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Kovačević, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 005409 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Mal 005409 08 Mal od 19. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića koju zastupa Zdravko Kovačević, suprug, podnijela je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Mal 005409 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Mal 005409 08 Mal od 19. juna 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Mal 005409 08 Mal od 19. juna 2009. godine apelantica je obavezana da «Litvastan» d.o.o. Banovići (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 240,00 KM na ime duga za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade za period od 1. januara do 31. decembra 2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. maja 2008. godine, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 80,00 KM. U obrazloženju je navedeno da iz Odluke skupa etažnih vlasnika za ul. 119 MBB broj 4 od 2. septembra 2009. godine proizlazi da je za upravitelja zgrade u kojoj se apelanticin nalazi stan izabran tužitelj, tako da tužitelj ima aktivnu legitimaciju da od apelantice, kao vlasnice stana, potražuje sporni dug. Općinski sud je iz Ugovora o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (u daljnjem tekstu: Ugovor), zaključenog 3. septembra 2004. godine, između tužitelja i ovlaštenog predstavnika skupa etažnih vlasnika, utvrdio da su tim Ugovorom uređeni međusobni odnosi i prava i obaveze upravitelja, vlasnika stanova i njihovih zakupoprimaca u upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, zatim način obračuna, odnosno utvrđivanja visine naknade po tom osnovu, te način uplate. U svom obrazloženju Općinski sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (»Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 7/00 i 14/02; u daljnjem tekstu: Zakon o korištenju) kojom je propisano da međusobna prava i obaveze u pogledu korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova etažni vlasnici regulišu međuvlasničkim ugovorom, pa prema stavu 3. te odredbe Ugovor koji je potpisalo više od 50% etažnih vlasnika obavezuje i one etažne vlasnike koji su ga odbili potpisati, kao i one etažne vlasnike koji su to pravo stekli nakon sklapanja tog ugovora. Općinski sud je još pojasnio da su, prema odredbi člana 13. stav 1. Zakona o korištenju, etažni vlasnici dužni da plaćaju naknadu za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i uređaja zgrade i upravljanja, a da, prema stavu 3. te odredbe, predstavnik koji je ovlašten na skupu etažnih vlasnika, ima pravo podnijeti tužbu protiv onog etažnog vlasnika koji ne uplati naknadu tri puta uzastopno u iznosu predviđenim odredbom člana 14. tog zakona.
3. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da apelantica nije zaključila Ugovor, međutim, kako ga je više od 50% etažnih vlasnika potpisalo, to Ugovor obavezuje i apelanticu, pa shodno tome apelantica ima obavezu da plaća naknadu za održavanje na osnovu odredbe člana 13. stav 1. Zakona o korištenju. Visina naknade je utvrđena na temelju računa koji su apelantici redovno dostavljani u utuženom periodu od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2007. godine u mjesečnom iznosu od 20,00 KM, dakle u ukupnom iznosu od 240,00 KM. Općinski sud je naveo da apelantica tokom postupka nije sporila da su joj računi dostavljani, niti je sudu dostavila dokaz da im je prigovarala, već je kao razlog neplaćanja tokom postupka isticala da su pojedini etažni vlasnici u zajedničkim prostorijama ugrađivali peći za centralno grijanje, što je sud ocijenio neosnovanim da bi se apelantica zbog toga mogla osloboditi svoje obaveze plaćanja mjesečne naknade. Općinski sud je istakao da apelantica, ukoliko je i trpjela štetu zbog ugradnje sporne peći za centralno grijanje, te ukoliko je peć ugrađena u zajedničkim prostorijama bez odobrenja ostalih suvlasnika zajedničkih prostorija, mogla od tog etažnog vlasnika koji je peć postavio tražiti naknadu prouzrokovane štete, odnosno uspostavljenje prijašnjeg stanja. U vezi s navedenim Općinski sud se pozvao na odredbu člana 10. Zakona o korištenju kojom je decidno propisano šta se podrazumijeva pod pravom korištenja zajedničkih dijelova uređaja zgrade, dok su odredbom člana 22. tog zakona predviđene i sankcije za etažnog vlasnika ukoliko se ponaša suprotno odredbama navedenog zakona, a što je svakako u ingerenciji odbora etažnih vlasnika.
4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Mal 005409 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je istaknuto da apelantica i u žalbi ne spori da u utuženom periodu nije plaćala naknadu za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova zgrade, a kao razlog za neplaćanje ove naknade navodi neprofesionalnost i drskost tužitelja, te s tim u vezi kršenje odredbe člana 17. Zakona o korištenju i odredbe člana 8. Ugovora. Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao i na odredbu člana 16. Zakona o korištenju prema kojoj se sredstva za održavanje i upravljanje upotrebljavaju za pokriće, između ostalog, i hitnih popravaka zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, a u smislu odredbe člana 17. citiranog zakona pod hitnim popravcima se smatra poduzimanje radova na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, pa, između ostalog, i poduzimanje radova zbog znatnih oštećenja dimnjaka i dimovnih kanala. Prema ocjeni Kantonalnog suda iz sadržaja i smisla navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je upravitelj dužan da sredstva za održavanje i upravljanje upotrijebi za pokriće hitnih popravaka zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, ali u slučaju kvarova i znatnih oštećenja koja su nastala uslijed dotrajalosti zgrade, uticaja više sile ili pak kvara na cjelokupnom sistemu, ali ne i u situaciji kada je taj kvar ili znatno oštećenje izazvao jedan od etažnih vlasnika, kao u predmetnom postupku.
5. Kantonalni sud je istakao da se na predmetnu pravnu stvar ima primijeniti odredba člana 18. Ugovora, kojom je propisano da etažni vlasnik o svom trošku vrši popravke u cilju održavanja svojih posebnih dijelova u ispravnom stanju, kao i da je etažni vlasnik dužan o svom trošku izvršiti popravke na svojim posebnim dijelovima, ako je to neophodno, da bi se spriječila šteta za posebne dijelove drugog etažnog vlasnika ili za zajedničke dijelove i uređaje zgrade koje služe zgradi kao cjelini, kao i odredba člana 19. tog Ugovora, koja u stavu 1. propisuje da, ukoliko etažni vlasnik ne izvrši popravak i uzrokuje nastanak štete iz odredbe člana 18. tog Ugovora, nadoknadiće štetu etažnom vlasniku, odnosno zgradi kao cjelini, isplatom štete u novcu oštećenom etažnom vlasniku. Iz stanja spisa Kantonalni sud je utvrdio da je jedan od etažnih vlasnika stana u zajedničkoj prostoriji ugradio peć za centralno grijanje, a zatim je izmjestio u stan, zbog čega apelantica trpi štetu u svom stanu, u vidu pucanja zidova dimnjaka i ulaska dima u stan, zbog neodgovarajućeg kapaciteta kotla, te s tim u vezi neprilagođenosti dimnjaka. Kantonalni sud je istakao da shodno sadržaju navedenih odredbi Ugovora, kao i sadržaju i smislu odredbe člana 156. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) apelantica ima zakonsku mogućnost da od tog etažnog vlasnika stana zahtijeva da ukloni peć za centralno grijanje od koje joj prijeti znatnija šteta, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost od štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama. Dakle, u takvoj činjeničnoj situaciji apelantica bi, kao vlasnica stana, imala pravo na naknadu štete po osnovu štetnih imisija – pucanja dimnjaka zbog visokih temperatura i ulaska dima u stan, ali naknadu takve štete apelantica mora tražiti od tog etažnog vlasnika, a ne od tužitelja. Ovo tim prije što apelantica, kao etažna vlasnica, uživa i stvarno-pravnu zaštitu, u obliku negatorne tužbe čiji je sadržaj određen odredbom člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03), ali samo u odnosu na osobu koja je peć za centralno grijanje spojila na zajednički dimnjak.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ona ističe da je osporenim odlukama obavezana da isplati dug iz ugovora koji nikada nije zaključila, a da, osim toga, tužitelj nije ništa uradio na održavanju zgrade, pa ni na sanaciji dimnjaka iz kojeg stalno dimi, pa apelantica zbog toga ne može da uživa svoju imovinu. Apelantica je istakala da je do sada više puta svojim sredstvima sanirala kvarove i nedostatke, tako da je tužitelj ovakvim odlukama redovnih sudova nagrađen za ono što nije učinio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović