Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4033/09 (P. P.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4033/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-4033/09, rješavajući apelaciju Peje Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Peje Petrovića podnesena zbog nemogućnosti namirenja potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Tešnju broj P-130/03 od 1. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pejo Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, podnio je, 21. decembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) jer „unatoč postojanju izvršne isprave nije mogao naplatiti svoje potraživanje, odnosno jer Općinski sud u Tešnju nije izvršio svoje obaveze“.
2. Ustavni sud je od Općinskog suda u Tešnju zatražio da dostavi odgovor na apelaciju 26. oktobra 2010. godine. Ustavni sud je 4. oktobra 2011. godine zatražio od Općinskog suda u Tešnju dostavi na uvid spis broj I-812/03, a što je i učinjeno 7. decembra 2011. godine. Nakon ostvarenog uvida spis je vraćen 29. decembra 2011. godine.
3. Ustavni sud je 5. oktobra 2011. godine zatražio od Općinskog suda u Zenici da dostavi odgovor na apelaciju. Odgovor je dostavljen 19. oktobra 2011. godine.
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud u Tešnju je presudom broj P-130/03 od 1. juna 2003. godine obavezao D.D. „Bosnaexpres“ Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga za neisplaćene plate u označenim vremenskim periodima isplati iznos od 16.817,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.
6. Općinski sud u Tešnju je rješenjem broj I-812/03 od 14. avgusta 2003. godine dozvolio izvršenje na novčanim sredstvima tuženog kod tri imenovane banke, a na osnovu pravosnažne i izvršne presude istog suda broj P-130/03 od 1. jula 2003. godine.
7. Rješenje o izvršenju koje je postalo izvršno sa 28. oktobrom 2003. godine Općinski sud u Tešnju dostavio je na izvršenje Univerzal banci u Tešnju. Univerzal banka je 30. novembra 2003. godine obavijestila sud da nije u mogućnosti izvršiti rješenje zbog nedovoljno sredstava na računu tuženog, te da je izvršila blokadu računa do konačne isplate. Raiffeisen banka Filijala Tešanj je 13. januara 2004. godine dostavila identičnu obavijest sudu.
8. Apelant je 9. februara 2004. godine predložio novo sredstvo izvršenja – popis i procjenu pokretnih stvari tuženog, odnosno jednog autobusa, njegovu zapljenu i prodaju, te prijenos dobivenih novčanih sredstava na njegov račun.
9. Općinski sud u Tešnju je rješenjem broj I-167/02 od 12. maja 2005. godine po izvršnim pojedinačno pobrojanim predmetima, među kojim je bio i apelantov (rješenje broj I-812/03) odlučio da provede jedinstveni postupak i donese jednu odluku pod brojem I-167/02.
10. Općinski sud u Tešnju je rješenjem broj I-167/02 od 13. decembra 2005. godine utvrdio da se iz prodajne cijene pokretne imovine tuženog namiruju tražioci izvršenja, među kojim je na šestom mjestu navedeno i apelantovo ime, sa procentom od 21% od glavnog duga, tako da je apelantu imalo biti uplaćeno 4.054,00 KM. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se žalba može izjaviti u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.
11. Apelantu je ovo rješenje uručeno 16. decembra 2005. godine i apelant protiv njega nije izjavljivao žalbu.
12. Općinski sud u Zenici je rješenjem broj St-10/05 od 15. novembra 2005. godine utvrdio da su ispunjeni uslovi i da su se stekli razlozi za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom tuženog.
13. Apelant je 8. decembra 2005. godine podnio prijavu svojih potraživanja iz radnog odnosa kod tuženog po osnovu neisplaćenih plata i otpremnine u ukupnom iznosu od 10.889,00 KM.
14. Iz zapisnika sa ispitnog ročišta održanog 23. januara 2006. godine proizilazi da se na ovom ročištu izjašnjavalo i po zbirnoj prijavi radnika tuženog (ukupno njih 72, a među kojim je bio i apelant) podnijetoj od advokat Dž.H., te da je priznat iznos od 1.034.233,39 KM a osporen iznos od 648.821,31 KM. Apelantovo potraživanje priznato je u iznosu od 3.865,83 KM, a osporen je iznos od 7.243,17 KM, zbog zastare, te je svrstan u opšti isplatni red.
15. Odbor povjerilaca tuženog je aktom broj 002/08-Z od 30. januara 2008. godine, razmatrajući prijedlog stečajnog upravnika o konačnoj isplati Opšteg isplatnog reda u skladu sa Stečajnim planom dao saglasnot na isplatu-konačnu diobu u skladu sa odredbama Stečajnog plana, i to u visini od 10,71% ukupno utvrđenih potraživanja Opšteg isplatnog reda, te zadužio stečajnog upravnika da realizuje ovu isplatu.
16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant ističe da je, i pored postojanja izvršene isprave, onemogućen da naplati svoja potraživanja, odnosno da Općinski sud u Tešnju nije izvršio svoje obaveze. U vezi s tim ističe da je podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude kojim je utvrđeno njegovo potraživanje prema tuženom, da je Općinski sud u Tešnju donio rješenje o izvršenju broj I-812/03 ali da, i pored njegovih upornih obraćanja, nije preduzeto ništa, niti je odgovarano na njegove upite. Nadalje, apelant navodi da je u toku 2005. godine otvoren stečajni postupka nad tuženim, koji i do danas traje, te da ga o ovom postupku kao vjerovnika niko nije obavještavao. U vezi sa stečajnim postupkom apelant navodi da je prijavio svoja potraživanja 8. decembra 2005. godine ali da se ni nakon toga ništa nije dogodilo u njegovu korist.
17. Općinski sud u Tešnju je u odgovoru na apelaciju istako da je, neposredno pred stečaj tuženog, uspio zaplijeniti jedan njegov autobus nad kojim nije bilo konstituisano založno pravo u korist Poreske uprave Zenica, te da je njegovom prodajom, a u dogovoru sa tražiocima izvršenja među kojim je bio apelant i koji se nije protivio spajanju predmeta i donošenje jedne odluke broj I- 167/02, izvršeno namirenje potraživanja tražioca izvršenja u procentu od 21% od njihovih pojedinačnih potraživanja. Najzad, ukazano je da u preostalom dijelu ni apelant kao ni ostali tražioci izvršenja nisu namireni zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim.
18. Općinski sud u Zenici je u odgovoru na apelaciju istako da je zbirnu prijavu potraživanja za radnike tuženog, među kojim je bio apelant, podnio advokat Dž.H. koji je ujedno bio i član Odbora povjerilaca tuženog, da je na ispitnom ročištu apelantovo potraživanje priznato u iznosu od 3.865,83 KM i svrstano u Opšti isplatni red, dok je osporen iznos od 7.243,17 KM zbog zastare potraživanja, kao i da ovako utvrđeni iznosi nisu osporavani ni od koga. Najzad, u odgovoru je ukazano da su povjerioci u predmetnom stečajnom postupku namireni, odnosno da su povjerioci Opšteg isplatnog reda kojim je pripadao i apelant, namireni u procentu 10,71% od ukupno utvrđenih potraživanja Opšteg isplatnog reda. S obzirom na navedeno zaključeno je da bi apelant trebao da se obrati svom advokatu.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer i pored izvršne isprave nije uspio da namiri svoja potraživanja, te da je Općinski sud u Tešnju zanemario svoje obaveze, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u Tešnju rješenje kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje dostavio na izvršenje bankama koje je apelant označio u svom prijedlogu a činjenica da po obavijestima koje su ove banke dostavile sudu na računima tuženog nije bilo sredstva ne može se pripisati u krivicu sudu. Nadalje, Općinski sud u Tešnju je, shodno zakonskom ovlaštenju, spojio apelantov i predmete ostalih tražioca izvršenja protiv istog izvršenika odnosno tuženog, usvoji njihove prijedloge da se promijeni sredstvo izvršenja tj. da se izvrši prodaja pokretnine tuženog iz koje je, prema rješenju broj I-167/02 od 13. decembra 2005. godine, a shodno članu 101. Zakona o izvršnom postupku izvršeno srazmjerno namirenje i prema kom je apelantu isplaćeno 4.054,00 KM. Apelant u apelaciji uopšte ne navodi da je njegovo potraživanje na ovaj način djelimično namireno. Također, apelant ne navodi da je na rješenje o srazmjernom namirenju ulagao žalbu, odnosno da je nakon toga predlagao neko drugo sredstvo i predmet izvršenja a da sud nije o takvom zahtjevu odlučio ili je odbio da odluči. S obzirom da je nad tuženim otvoren stečajni postupak, to je izvršni postupak po samom zakonu, a shodno članu 58. stav 2. Zakona o stečaju prekinut. Nadalje, u pogledu apelantove tvrdnje da je svoja potraživanja prijavio u stečajnom postupku, o kome ga kao povjerioca niko nije obavještavao i da se po ovoj njegovoj prijavi nije dogodilo ništa, Ustavni sud primjećuje da iz zapisnika s ispitnog ročišta održanog 23. janaura 2006. godine proizilazi da je apelanta, kao i 72 radnika tuženog, u ovom postupku zastupao advokat Dž.H., koji je ujedno bio i član Odbora povjerilaca tuženog stečajnog dužnika, da su apelantova potraživanja priznata u jednom djelu dok su u drugom osporena zbog zastarjelosti, da ovako utvrđenim iznosima niko nije prigovorio, te najzad da su stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda, u koji je svrstan i apelant, namireni u procentu od 10,71% ukupno utvrđenih potraživanja opšteg isplatnog reda. Shodno navedenom, proizilazi da su neosnovane apelantove tvrdnje da se nakon prijavljivanja potraživanja u stečajnu masu „nije dogodilo ništa“. S obzirom na činjenicu da je apelant u ovom postupku zastupan po advokatu, koji je pri tom bio i član Odbora povjerilaca, eventualno njegovi propusti da obavještava apelant i da se stara o zaštiti njegovih prava ne mogu se pripisati propustu sudova odnosno onemogućavanju apelanta da realizuje svoja pravosnažno utvrđena potraživanja. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da, shodno članu 127. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, stečajni povjerioci mogu nakon zaključenja stečajnog postupka ostvarivati svoja preostala potraživanja prema dužniku pojedincu po općim pravilima građanskog prava.
22. Shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno neosnovani.
23. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, ne navodeći u čemu se ogleda povreda ovog prava, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, posebno imajući u vidu prirodu postupaka (izvršni i stečajni) na koje apelant ukazuje u apelaciji, a zbog čega Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović