Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4055/09 (Z. K.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4055/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 4055/09, rješavajući apelaciju Zdravke Karana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravke Karana, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000911 od 27. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-

000431 od 6. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-155/02 od 8. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Karan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 22. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000911 od 27. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-

0-Gž-06-000431 od 6. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-155/02 od 8. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-155/02 od 8. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu ŠPP „Koprivnica“ Bugojno-sada ŠPD-

ŠGD „Šume središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: tužena), na ime naknade štete za uništenje njegove porodične stambene zgrade koja je izgrađena na k.č. broj 751 iz p.l. 223 k.o. Rasavci, isplati iznos od 94.688,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. juna 2004. godine do konačne isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedenom presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze čitanjem iskaza svjedoka, izvršio uvid u nalaze vještaka geologa, vještaka građevinske struke, te vještaka agronoma i geometra, kao i uvid u druge materijalne dokaze u spisu, koje je studiozno cijenio kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi. Općinski sud je istakao da je u postupku nesporno utvrđeno da tužena nije dodijelila bilo kakvu parcelu svom radniku J.H. u blizini apelantove kuće na kojoj su izvođeni građevinski radovi pomoću građevinske mašine u vlasništvu tužene – buldožera, i koji su, prema apelantovim navodima, doveli do nastanka klizišta i uzrokovali štetu na njegovoj kući, pri čemu su smrtno stradali J.H. i njegova supruga kao privremeni korisnici apelantove kuće. Općinski sud je ocijenio da su nepouzdani iskazi svjedoka koje je apelant predložio jer su nelogični i jer su svjedoci bili zainteresirani za apelantov uspjeh u parnici budući da se radi o njegovim radnim kolegama i rođacima, a koji su, također, u istoj pravnoj stvari pokrenuli parnicu za naknadu štete pred istim sudom. Nadalje, Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka geologa koji je utvrdio da je do spornog klizanja terena došlo 8. marta 1999. godine, najmanje 5-6 mjeseci nakon izvođenja radova na sanaciji placa koji se nalazi pored apelantove kuće, ali da navedene radnje na saniranju susjednog palaca koje je izvodio J.H. kao radnik tužene nisu u neposrednoj vezi s nastankom klizanja terena, jer do pojave klizišta dolazi zbog djelovanja mnogobrojnih prirodnih faktora (morfologija terena, geološka građa, karakteristike površinskih pokrivača, klimatski režim) i istovremenog djelovanje prirodnih i antropogenih faktora, a u konkretnom slučaju teren na predmetnoj lokaciji je, s obzirom na svoju strukturu, prirodno predisponiran za klizište, te bi do klizišta svakako došlo bez obzira na radnje čovjeka. Općinski sud je zaključio da apelant nije uspio dokazati da je tužena izvodila bilo kakve radove na saniranju spornog zemljišta, a posebice u obimu u kojem to apelant navodi, kao i da eventualni radovi i ako jesu bili izvođeni nisu u uzročnoj vezi s predmetnim klizištem i nastankom štete.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000431 od 6. februara 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv Presude Općinskog suda broj P-155/02 od 8. februara 2006. godine i osporena presuda je potvrđena.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom i istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, s obzirom da je utvrđeno da do predmetnog klizanja terena nije došlo isključivo zbog toga što je J.H. iskopavao zemljište već zbog drugih faktora, kao i da tuženi, kao imalac opasne stvari (buldožera), nije izvodio radove iskopa na predmetnom zemljištu, tuženi za nastalu štetu nije odgovoran u skladu s članom 173. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000911 od 27. oktobra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostepene Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000431 od 6. februara 2008. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju nije dokazano da je tužena svojom građevinskom mašinom izvodila radove na iskopu zemljišta za poginulog J.H., niti je dala nalog da se njenim mašinama vrši iskop, kao i da J.H. i tužena nisu zaključili ugovor o izvođenju građevinskih radova, zbog čega bi postojala odgovornost tužene za štetu u skladu s članom 173. u vezi sa članom

174. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu nalaza vještaka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je područje na kojem je iskopavanje vršeno bilo po svojoj prirodi nestabilno te da je na pojavu klizišta presudan uticaj imao prirodni faktor, ali i da je stabilnost zemljišta bila dodatno narušena gradnjom stambenih objekata, uključujući i bespravno izgrađenu apelantovu kuću, te zakopavanjem drenažnih voda, kao nestručnim iskopavanje zemlje koje je vršio J.H.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je da su redovni sudovi na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pogrešne i oprečne zaključke u pogledu nastanka predmetnog klizišta i odgovornosti za štetu. Naime, apelant je istakao da je J.H., koji je bio dugogodišnji radnik tužene, iskoristio građevinsku mašinu tužene-buldožer, koja nije bila radno angažirana, te je pomoću nje uređivao zemljište u blizini apelantove kuće s namjerom da na tom zemljištu izgradi porodičnu kuću. Apelant tvrdi da je upravo to uređivanje zemljišta pokrenulo nekoliko hiljada kubika kamena i zemlje koji su se obrušili na apelantovu kuću, pri čemu je smrtno stradao J.H. i njegova supruga koji su privremeno koristili apelantovu kuću. Apelant je ukazao da su ove činjenice potvrdili i svjedoci, ali da njihove iskaze sud nije uzeo u obzir. Pored toga, apelant je istakao da nije tačna konstatacija u nalazu vještaka geologa koji je utvrdio da je predmetno zemljište „predisponirano“ za klizište, jer se prema apelantovim tvrdnjama, radi o stabilnom terenu na kojem nikada nije bilo nikakvih poremećaja, i u čijoj blizini je stotinama godina postojala željeznička pruga. Apelant je zaključio da je tužena odgovorna za nastalu štetu bilo po osnovu objektivne odgovornosti, bilo po osnovu krivice, jer je bez nadzora ostavila građevinske mašine koje su njeni radnici upotrijebili za uređivanje placa za izgradnju kuće J.H.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4055/09 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio