Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4056/09 (A. Z.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4056/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 4056/09, rješavajući apelaciju Adevije Zwingman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adevije Zwingman, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-
09-001267 od 13. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-Mal-06-000607 od 10. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adevija Zwingman (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 22. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-09-001267 od 13. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-
0-Mal-06-000607 od 10. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 017-0-Mal-06-000607 od 10. oktobra 2008. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženog D.A. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, vsp. 2.630,00 KM, apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime naknade štete isplati iznos od 2.630,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka, je odbijen u cijelosti. Također je predmetnom presudom apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je kao nesporno utvrdio da su apelantica i tuženi susjedi i da se parcele koje oni uživaju međusobno dodiruju, dok je kao sporno među parničnim strankama utvrdio to da li je tuženi apelantici, tresući voće preko ograde, nanio štetu na njenom objektu, tačnije fasadi i krovištu kuće. Dalje, Općinski sud je istakao da je, na osnovu ocjene izvedenih dokaza u toku postupka, stav tog suda da apelantica nije uspjela dokazati da joj je tuženi nanio štetu na način kako je to ona u tužbi i tokom postupka tvrdila, jer niti iz jednog od dokaza ne proizlazi da je tuženi tresući voće oštetio fasadu apelanticine kuće 3. i 10. oktobra 2004. godine, odnosno 17. februara 2006. godine.
3. Također, Općinski sud je naveo da jeste iz iskaza svjedoka A.P. utvrdio da mu je tužena zbog oštećenja na fasadi kuće, koje je on sanirao, platila za izvršeni rad, ali da iz tog dokaza ne proizlazi da je tuženi ta oštećenja na fasadi učinio na bilo koji način, kao i to da je cijenio iskaz navedenog svjedoka u dijelu u kojem on pretpostavlja da je do oštećenja na fasadi kuće došlo od voća, te da to, međutim, ne znači da je uzrok nastanka štete voće, a nikako da je tuženi taj koji je oštećenja učinio. Zatim, Općinski sud je istakao da je cijenio i iskaz svjedoka S.S., te da ni iz tog dokaza ne proizlazi da je tuženi obrezujući grane oštetio fasadu apelanticine kuće, s obzirom da to svjedok u toku ispitivanja niti jednom nije iskazao. Isto tako, Općinski sud je naveo da je cijenio dokaze, tj. iskaze svjedoka I.J. i B.B. i utvrdio da između parcela apelantice i tuženog ne postoji drvo jelke, pa s tim u vezi, a kako apelantica nije uopće izvodila dokaze iz kojih bi sud mogao steći neka druga saznanja, to je apelanticine tvrdnje da joj je tuženi 17. februara 2006. godine, sijekući grane jelke koje prelaze u njeno dvorište, oštetio fasadu kuće uzeo kao nedokazane, jer su suprotne kazivanju navedenih svjedoka. Dalje, Općinski sud je istakao da nije cijenio dokaze koje je apelantica u toku postupka predložila da se izvedu na ročištu za glavnu raspravu i koje je sud u cijelosti rješenjem o određivanju glavne rasprave prihvatio, jer ih apelantica na ročištu za glavnu raspravu nije uopće izvodila. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je konstatovao da, kako je na apelantici na osnovu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) bio teret dokazivanja relevantnih činjenica štete, protupravne radnje, osobe štetnika i uzročne veze između nastale štete i protupravne radnje, a ona u toku postupka takvo što nije uspjela učiniti, sud ju je u cijelosti odbio njen tužbeni zahtjev, kao neosnovan. Najzad, Općinski sud je naveo da dokazi koje je apelantica izvela u toku postupka nisu imali takvu dokaznu snagu iz kojih bi taj sud izveo zaključak da joj je tuženi nanio štetu, na način kako je to ona u tužbi i tokom postupka tvrdila.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-09-001267 od 13. oktobra 2009. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda Općinskog suda broj 017-0-Mal-06-000607 od 10. oktobra 2008. godine potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari izveo valjan procesno-pravni zaključak da apelantica u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP nije dokazala činjenice na kojima je temeljila tužbeni zahtjev, tj. nije dokazala da joj je tuženi protupravnim radnjama pričinio štetu, pa je tužbeni zahtjev, zbog nedokazanosti činjenica na kojima je temeljen, odbijen. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je izrekom prvostepene presude odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 2.630,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok su u obrazloženju presude dati razlozi da je tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što apelantica nije dokazala da joj je tuženi pričinio štetu, pa su zato žalbeni prigovori da je presuda nerazumljiva i proturječna i da nema razloga o odlučnim činjenicama, neosnovani. Također, Kantonalni sud je konstatovao da je odredbom člana
144. ZPP-a određeno da, poslije općih pitanja, svjedoka ispituje stranka koja ga je predložila, te da u smislu navedene zakonske odredbe stranka koja predloži svjedoka, svjedoka i ispituje, to je njena zakonska obaveza, a sud ima pravo tj. može postavljati pitanja svjedoku zbog čega je žalbeni prigovor da sud nije ispitao svjedoke u smjeru utvrđivanja nastale štete neosnovan. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je, s obzirom na navedeno, odlučeno kao u izreci predmetne presude, a primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica obrazlaže hronološki tok postupka i ističe da su činjenična i pravna utvrđenja Kantonalnog suda međusobno podudarna i potvrđuju činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda. Dalje, apelantica navodi da Kantonalni sud povodom pravnog lijeka uopće nije uvidio propuste prvostepenog suda na koje je apelantica u žalbi ukazala, naročito kod proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, pa je navedena ocjena izvedenih dokaza imala za posljedicu i pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je tako ta proizvoljnost nižestepenih sudova izražena u tolikom stepenu i imala za posljedicu donošenje nezakonite odluke, a za apelanticu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Također, apelantica ukazuje da je u ZPP-u propisano da dokaze predlažu i izvode stranke, ali da međutim neke od dokaza stranke ne mogu same izvoditi, pa ih izvodi sud, te da budući da je apelantica u konkretnom slučaju uz tužbu dostavila određene isprave kao dokaze, kao i fotografije o oštećenjima, uvid u njih je izvršio i sud, jer da bi se sud uvjerio da u tužbi navedeno stvarno odgovara sadržaju predmetnih isprava, mora ispravu sam razgledati, odnosno u nju izvršiti uvid, kako to i propisuje načelo neposrednosti postupka. U vezi s tim, apelantica ističe da je, suprotno navedenim činjenicama, razlozima koje nižestepeni sudovi prihvataju bez valjanog zakonskog osnova i obrazloženja, apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako apelantica, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju izostalo i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, čime je stavljena u nepovoljniji položaj od tuženog.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović