Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4114/09 (R.B)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4114/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 4114/09, rješavajući apelaciju R.B. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.B., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 001188 09 Gž od 30. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 001188 08 P od 15. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostića, opština Kneževo, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 001188 09 Gž od 30. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 001188 08 P od 15. juna 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 001188 08 P od 15. juna 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže S.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete zbog posječenog stabla bukve isplati novčani iznos od 9.600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana štetnog događaja, pa do isplate. U obrazloženju je navedeno da je iz iznesenih navoda i provedenih dokaza utvrđeno da se prema katastarskoj evidenciji apelantov otac vodi kao posjednik parcela upisanih u p.l. br. 2 k.o. Šolaja, te da je tuženi kažnjen u prekršajnom postupku zbog bespravne sječe šume, odnosno stabla bukve mase 3,21 m³, 5. novembra 2007. godine. S obzirom na takva činjenična utvrđenja, Osnovni sud postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog posječenog stabla bukve smatra neosnovnim. Pojašnjavajući navedeno Osnovni sud je istakao da, kada se postavi takav zahtjev (zahtjev za naknadu štete zbog posječenog stabla), tada se mora riješiti prethodno pitanje da li je tužitelj vlasnik parcele na kojoj je posječeno stablo, a apelant tokom postupka nije predložio, niti je izveo dokaze kojima bi dokazao da je stablo posječeno na njegovoj parceli, a što je tuženi tokom postupka osporavao. Kako u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka u postupku mora da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, to je prvostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja jer apelant tokom postupka nije dokazao da je tuženi posjekao stablo u njegovoj šumi, odnosno na njegovoj parceli. Dakle, prema ocjeni Osnovnog suda, apelant nije dokazao da postoji štetna činjenica da mu je šteta prouzročena, tako da na taj način nije ispunjena prva pretpostavka obaveze tuženog da naknadi štetu apelantu, a nije dokazao ni ostale pretpostavke (nedopuštenost štete, uzročnu vezu između štetne činjenice i štete i odgovornost tuženog). Kako ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, ako nedostaje ma koje od njih nema obaveze za naknadu štete, tuženi nije u obavezi da apelantu naknadi štetu zbog posječenog stabla bukve. Osim toga, Osnovni sud je pojasnio i da su ispunjene pretpostavke obaveze za naknadu štete, apelant nije tokom postupka dokazao ni visinu postavljenog zahtjeva, a što je bio dužan da dokaže, u smislu odredbi čl. 7. i 123 ZPP-a, tako da je taj sud na temelju svega navedenog zaključio da apelant nije dokazao ni osnov, ni visinu postavljenog zahtjeva, pa je takav zahtjev odbio kao neosnovan.
3. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 73 0 P 001188 09 Gž od 30. oktobra 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je navedeno da navodima žalbe apelant pobija prvostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka, ukazujući da sud nije uvažio kao valjan dokaz «pravo posjeda u vlasništvu apelantovog oca iz p.l. broj 2. k.o. Šolaja», jer je u toku ostavinski postupak, te da je logičan zaključak da će on biti proglašen nasljednikom nekretnina koje uživa preko 30 godina. Okružni sud je ove žalbene navode ocijenio kao neosnovane, uz obrazloženje da sud ne donosi odluke na temelju pretpostavki, nego na temelju dokaznog postupka i dokaza koje su stranke izvele. U obrazloženju je navedeno da iz p.l. br. 2. k.o. Šolaja proizlazi da je neko lice upisano kao posjednik, međutim, vlasništvo se ne utvrđuje uvidom u posjedovni list, jer je katastar evidencija posjeda radi oporezivanja, tj. evidencija fiskalnog karaktera, već se vlasništvo utvrđuje na temelju uvida u zemljišnu knjigu i identifikacijom takvih nekretnina prilikom uviđaja vještaka geodetske struke. Prema tome, Okružni sud je pojasnio, činjenica sve da je apelant i proglašen nasljednikom nekih nekretnina bez identifikacije i utvrđivanja da je izvršena šteta na nekretninama čiji je on vlasnik ne može se dokazati šteta. U obrazloženju je još istaknuto da je šteta, u smislu odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) umanjenje nečije imovine, a činjenica da li je tuženi vršio sječu može se utvrditi samo identifikacijom nekretnina na licu mjesta i vještačenjem vještaka geodetske struke i procjenom visine štete vještaka šumarske struke.
4. Odredbom člana 7. ZPP-a, kako je u obrazloženju navedeno, je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoj zahtjev i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odredbom člana 123. tog zakona je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a odredbom člana 126. ZPP-a da će, ako se na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica, o postojanju te činjenice sud zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Apelantova tvrdnja da je na pripremnom ročištu predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka P.B. i šumara M.S. je, prema ocjeni Okružnog suda, suprotna raspravnom zapisniku, budući da na pripremnom ročištu, prema zapisniku, apelant nije predložio izvođenje tih dokaza, niti je sud odbio izvođenje takvih dokaza i time onemogućio apelantu da raspravlja. Okružni sud je istakao da iz zapisnika sa pripremnog ročišta proizlazi da je na pripremnom ročištu predloženo, kako slijedi: uvid u p.l. broj 2. k.o. Šolaja, čitanje apelantovog podneska od 11. jula 2008. godine, te uvid u prekršajni predmet.
5. Okružni sud je naveo da prekršajni spis ne može poslužiti kao dokaz da je tuženi nanio štetu baš apelantu, jer iz prijave za prekršaj proizlazi da je tuženi 5. novembra 2007. godine u privatnoj šumi više vlasnika iz Kostića posjekao jedno stablo bukve bruto mase 3,21 M³, a prijava je podnesena na temelju apelantovog svjedočenja. Okružni sud je naveo da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda, kojom je optuženi proglašen krivim, ali je u konkretnom slučaju apelant bio dužan da dokaže uzročno-posljedičnu vezu između sječe koju je izvršio tuženi i štete koja je njemu pričinjena, pa kako to apelant nije dokazao, prvostepeni sud je pravilno odbio njegov tužbeni zahtjev.
6. Apelacijom se osporavaju presude Osnovnog i Okružnog suda jer, kako se u navodima apelacije ističe, apelant smatra da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i, vjerovatno greškom, «pravo na rad», ne precizirajući ni odredbu, niti u čemu se ogleda ta povreda. U navodima apelacije se opisuje sam događaj i način na koji je tuženi izvršio sječu, za koji prekršaj je proglašen odgovornim. Apelacijom se ukazuje da apelanta, kao neuku stranka u postupku, sud nije poučio i upozorio na važne procesne radnje, kao što je angažovanje odgovarajućeg vještaka za procjenu štete. U navodima apelacije je još istaknuto da je apelant preduzeo sve moguće radnje da zaštiti svoju imovinu, tj. obavijestio tuženog da ne sječe šumu koja se nalazi u njegovom posjedu, te prijavio nezakonitu sječu stabla bukve za što je tuženi u prekršajnom postupku odgovarao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s navodima apelacije o kršenju prava na pravično suđenje, imovinu i dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji da su redovni sudovi pogrešno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena prava bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), odnosno pravo na dom.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu u situaciju kada apelant nije, u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a, dokazao ni osnov, ni visinu tužbenog zahtjeva, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi s paušalnim navodom da je osporenim odlukama apelantu povrijeđeno i «pravo na rad» Ustavni sud ovaj navod odbacuje kao prima facie neosnovan, jer se predmetni parnični postupak koji je apelant pokrenuo radi naknade štete ne može dovesti u kontekst povrede navedenog prava.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović